Ivina mirovina

Priča o prijateljstvu na najvišoj razini, ona između bivšeg predsjednika Sabora Luke Bebića i nekadašnjeg premijera Ive Sanadera uklopila bi se u božićno ozračje da nije nad Sanaderovom glavom tmurni oblak optužbi i da nije čovjek kojeg sumnjiče za pljačkanje zemlje došao po povlaštenu mirovinu.
Priča o povlaštenim saborskim mirovinama i ovog bi recesijskog Božića možda brzo bila potisnuta da se u zadnji tren sa štakom u ruci nije u Saboru pojavio Ivo kako bi, jer mu zakon to omogućuje, podnio zahtjev za zastupničku mirovinu.
Većina umirovljenika blagdane će odblagovati s mirovinama od oko dvije tisuće kuna, a Sanaderu će mirovina biti desetak tisuća kuna. S obzirom na sve što je do sada napisano i izgovoreno o onom za što se tereti Sanadera, o pustim milijunima koji su mu prošli kroz ruke, i prije presude, većini građana njegova je povlaštena mirovina jednostavno nepodnošljiva.
No za zastupničku mirovinu ipak Ivo nije kriv, na nju zakonski ima pravo. Zato je imao pravo doći u Sabor, regulirati svoj status i pristojno, pomalo skrušeno priznati da je došao po ono što mu po zakonu pripada. Je li uzimao i ono što mu po zakonu nije pripadalo to će dokazivati na sudu. Stoga se upiranje prstom na Ivu i njegovu mirovinu čini uzaludno.
No dobro je da je Sanader, makar sa štakom kao jedinim osloncem, došao po svoje da se povlaštenost zastupničkih mirovina vidi u svoj svojoj neopravdanosti.
Ako je nova vlast i mislila da će samo prigodno i predizborno „ukidati” zastupničke mirovine čini se, iako kontradiktorno, da bi je Sanader mogao natjerati da to konačno i napravi. U kontekstu priča o rezanju troškova, mnogi ističu, štednja na zastupničkim mirovinama ne bi bila značajana, no u moralnom smislu puno bi značila.
U vrijeme Božića kada se posebno apostrofira etičnost, poštenje, dobročinstvo još se intenzivnije doživljava svaka nepravda, a upravo su tako Ivinu mirovinu doživjeli oni koji jedva spajaju kraj s krajem. Da bi bila vjerodostojna i stajala iza svojih obećanja, Kukuriku vlada ne bi smjela i dalje nastavljati isplaćivati povlaštene mirovine zastupnicma i njih nagrađivati, da oni plivaju dok svi drugi tonu.
Osim toga, zar se svi odreda nisu zaklinjali da u politiku ulaze kako bi pomogli domovini, a ne za povlastice i privilegije. Čast iznimkama, ali sve manje je onih koji u to vjeruju. Kad je postala unosna, politka je prestala biti ponosna.
Bavljenje politikom moralo bi biti privilegij poštenih i sposobnih ljudi, iskrenih domoljuba, a ne onih kojima je ruka na srcu pokriće za „prste u pekmezu”.
Nova vlast morat će povući poteze koji će početi izvlačiti politiku iz blata. Jedan od takvih poteza koji bi imao moralnu težinu zasigurno je zbogom zastupničkim mirovinama.
Kao povod za takav korak mogao bi biti slučaj s mirovinom Ive Sanadera, a i don Ivan Grubišić, koji ističe da je politici neophodna etičnost pa se odriče svoje zastupničke plaće. Sve dublja kriza još je jedan od argumenata da se teret rasporedi pravičnije pa bi za novu vlast bio pravodoban potez da konačno dokine nepravdu zvanu zastupničke mirovine.
No, je li i Kukuriku vladu kao većinu umirovljenika ubola u domoljubno srce Ivina mirovina ili ni ona neće biti spremna sjeći granu na kojoj sjedi?