Provokacija bi mogla otvoriti dijalog, no ipak sumnjam da će Crkva reagirati

Film “Svećenikova djeca” izbjegao je zamku da o problemima Crkve govori kroz dociranje, popovanje i nametanje nekih zaključaka na silu. Bilo bi pogrešno da “soli pamet”

Već je sad izvjesno da će film Vinka Brešana “Svećenikova djeca”, koji će se u kinima početi prikazivati 3. siječnja, biti naš idući veliki hit: em se intrigantna tema sretno nadovezuje na hajku što ju je protiv zdravstvenog odgoja u školama pokrenula Crkva, em je glavnu ulogu – onu svećenika koji bušenjem prezervativa drastično pomaže rastu nataliteta na malom dalmatinskom otoku – junački iznio vjerojatno najbolji hrvatski glumac mlađe generacije Krešimir Mikić.
Poznat po sumornijim dramskim ulogama, Mikić je uvjerljiv i kao smušeni protagonist ove pitke komedije s gorkim krajem: s pomno počešljanom kosom, u halji s bijelim ovratnikom, mršavi je svećenik u svome doživljaju Crkve naivan do dirljivosti, ali kreativan u rješavanju problema župljana. Jučer, u kafiću pokraj ZKM-a (kazališta u kojemu Mikić radi na novoj predstavi Bobe Jelčića prema Čehovljevom Galebu), razgovarali smo o raskoracima između drame i komedije, između humora i političke korektnosti, između kazališta i filma – i saznali da neke od ovih bipolarnosti nisu toliko udaljene kao što se na prvi pogled čine.
Ulogom svećenika u komediji napravili ste iskorak iz dosadašnjeg glumačkog opusa. Jeste li dvoumili oko te uloge, i koliki vam izazov ona na koncu predstavljala?
– Pažljivo sam pročitao scenarij, posvetio sam se tome, i kad sam ocijenio da je dobar, pristao sam bez kolebanja. Ne mislim baš da je uloga svećenika neki veliki iskorak iz onoga što sam dosad radio, ustvari me čudi što se neki kritičari ne mogu načuditi ovoj promjeni… Istina, dosad nisam baš glumio u komedijama, ali ne zato jer sam ih zaobilazio, nego zato što su one zaobilazile mene. I kad razmislim o tome, to je neobično. Jer, na početku karijere govorili su mi da sam kao stvoren za komedije. A onda su mi najednom nudili samo te “ozbiljne” uloge.
Dobrodošla rasprava
Jeste li, dok ste snimali film, imali na pameti da stvarate neku kontroverzu?
– Bio sam toga svjestan, ali to mi nije bilo pretjerano važno. Uživao sam u snimanju, dobro smo se zezali… A ako film otvori neku raspravu, to je super.
Velike su šanse da će Crkva tumačiti ovaj film kao provokaciju, osobito dok traje ova priča sa seksualnim odgojem. Bi li ta provokacija mogla biti blagotvorna, za društvo i za samu Crkvu?
– U teoriji, provokacija bi mogla otvoriti put za dijalog, za preispitivanje nekih zacementiranih stavova, za novi pogled prema unutra. Ali, u praksi, sumnjičav sam prema ideji da bi Crkva mogla reagirati na taj način. Predstava “Buđenje proljeća” u kojoj sam glumio bila je puno izravnije i oštrije postavljena prema Crkvi – kao prema neprijateljskoj utvrdi sila zla – a opet nitko nije na to reagirao. Netko je rekao da je to zato jer, tobože, kazalište nije tako moćno, koga briga za kazalište… Ali, meni se čini da će šutnja biti odgovor i na ovaj film. Što se tiče isključivo filma, on je izbjegao zamku da o problemima Crkve govori kroz dociranje, popovanje i nametanje nekih zaključaka na silu. Bilo bi pogrešno da “soli pamet”.
Koji su vaši stavovi o zdravstvenom odgoju, i u reakciji Crkve na njegovo uvođenje u škole?
– Ne znam dovoljno o tome.
Da ste roditelj i da, na primjer, imate sina školarca, biste li htjeli da mu obrazovanjem budu dostupne sve informacije o zdravlju, tijelu, spolnosti?
– Nisam roditelj pa to ne mogu znati.
Kako su vas zaobilazile uloge u komedijama, tako ste vi zaobilazili uloge u sapunicama. Ostali ste dosljedni u neprihvaćanju načina produkcije tih domaćih serija. Je li vam to otežalo život?
– Gledajući “ekonomski”, moguće je da sam na gubitku, ali ja tako ne razmišljam, niti mi je to važno. Jednostavno, mogu si priuštiti da ne pristajem na način rada kakav sapunice zahtijevaju, barem kako čujem od kolega. Ne govorim pritom o kvaliteti sapunica, moguće je da su one u posljednje vrijeme postale bolje, kvalitetnije… Ali, iako ne bih rekao da sam sad baš neki elitist s nedostižno visokim kriterijima, nisam ni tip za rad na traci. Ja bih htio da mi se ponudi nešto zanimljivo, neki dobar scenarij, u kojemu se vidi razvoj lika – to bi već bio izazov.
Talentirani mladi ljudi
Kakva je bila godina na izmaku, što se tiče hrvatskog filma – iz pozicije glumca?
– Kvalitetna. Vide se neki pomaci, stvari idu nabolje: snimaju se različitiji filmovi, dolaze neki novi, talentirani mladi ljudi. Čak i televizija doživljava pomake, napokon, vidim u njoj veliki potencijal. Žao mi je što je dramski program posljednjih godina posustao.
Za vas govore da ste velik radnik, da ozbiljno pristupate poslu. Je li to tajna vašeg uspjeha?
– Znam glumce koji rade puno više od mene. Ali ne mogu raditi dok nisam potpuno siguran u to što radim, dok nisam uložio emotivnu snagu, kreaciju i znanje u taj projekt, dok mu nisam potpuno posvećen.
Jeste li se bojali da će vas, kad ste snimali reklame za pivo, šira javnost zapamtiti isključivo po tome, da će vas strpati u ladicu, da nećete biti ozbiljno shvaćeni?
– Jesam. Ali uživao sam radeći te reklame, humor u njima mi je blizak, i to je bilo jedno dobro iskustvo. A ljudi, začudo, brzo zaboravljaju, i nije mi se dogodilo da sam trajno “uskladišten” u ladicu.
Kako gledate na odnos humora i političke korektnosti? Isključuju li se te dvije stvari međusobno? Može li humor biti politički korektan?
– Ako je nešto politički korektno, meni to nije smiješno.