Građevinari i zaštitari spremni za ćelije

Slika korisnika admin
Manjak mjesta i starost zgrada danas su veliki problem penalnog sustava

Najave nove vlade da bi se kapaciteti domaćeg zatvorskog sustava uskoro mogli početi povećavati kroz model javno-privatnog partnerstva na odličan su prijem naišle u građevinskoj i zaštitarskoj industriji. Naime, upravo bi građevinske i zaštitarske tvrtke u tom modelu mogle dodatno angažirati svoje zaposlenike i na radu u zatvorima koji nisu isključivo državne institucije čak i zaraditi.

Prekapacitiranost domaćih zatvora i kaznionica kao problem se pojavila još 2004. godine kada je na čelu Ministarstva pravosuđa bila Vesna Škare Ožbolt. Samo u Bjelovaru tada je 10-ak tisuća ljudi čekalo da bude upućeno na izdržavanje izrečene kazne.

Prisjećajući se tog vremena opisuje kako je već tada razmatrana reorganizacija zatvorskog sustava.

- Prije svega zatvore smo pokušali rasteretiti povećanim uvođenjem rada za opće dobro. Osim toga definirali smo kaznionice kao gospodarstvene jedinice, pa su osuđenici bili angažirani na raznim poslovima, poput uzgoja na plantažama, izradi namještaja ili radijatora. Tada je čak 40 posto hrane zatvorski sustav proizvodio vlastitim kapacitetima. Zbog manjka pravosudnih policajaca koji rade na osiguranju zatvora ili pravosudnih tijela razmišljali smo o angažmanu zaštitara, navodi Škare-Ožbolt.

Državna kontrola

Osim toga prekapacitiranost zatvora namjeravala se riješiti kroz njihovu privatizaciju, za što je model javno-privatnog partnerstva trebao biti prijelazno rješenje.

- Nužno je da država zadrži strogu kontrolu standarda u zatvorima i kaznionicama, naglašava Škare-Ožbolt dodajući kako nije bilo nikakvih razloga da se s realizacijom tih projekata krene još tada, no budući da je smijenjena s mjesta ministrice pravosuđa nije više imala nikakvog utjecaja.

Novi ministar Orsat Miljenić o ovim bi idejama zajedno sa svojim suradnicima morao nastaviti razmišljati, budući da u hrvatskim zatvorima i kaznionicama ima oko 1.300 osoba više nego što je smještajnih kapaciteta, a ne smije zanemariti ni poruku Europskog suda za ljudska prava o nužnosti rekonstrukcije penalnog sustava u idućih pet godina. Jer ukoliko se to ne dogodi Hrvatska ne morati nastaviti plaćati odštete zatvorenicima kojima nije omogućen dostatan standard tijekom izdržavanja sankcija.

Britanske uštede

Ti dodatni troškovi zasigurno nisu potrebni kad već i sada direktni troškovi jednog zatvorenika po danu državu stoje oko 54 kune, dok su ukupni troškovi tek nešto manje od 300 kuna. U njih se osim cijene dana boravka u zatvoru ubrajaju još i izdaci za zaposlene, materijal, energiju, komunalne i ostale usluge, tekuće održavanje, financijske i ostale vanjske izdatke.

Kako bi ostvario uštede na zatvorskom sustavu u britanski ministar pravosuđa Kenneth Clarke najavio je sredinom prošle godine zatvaranje dva državna zatvora, te privatizaciju njih devet. Time bi britansko Ministarstvo pravosuđa moglo uštedjeti i do 11,4 milijuna funti u godinu dana.

Još 31 milijuna funti poreznim obveznicima u Velikoj Britaniji ministar planira uštedjeti na zatvoru "Featherstone" kojim će nakon otvaranja u travnju ove godine upravljanje preuzeti međunarodna zaštitarska kompanija G4S. Ta sigurnosna tvrtka već dvadesetak godina sudjeluje u vođenju britanskog zatvorskog sustava čime se iz godine u godinu ostvaruju značajne uštede državnom proračunu. Preuzeli su u održavanje policijskih pritvorskih jedinica, a već godinama određuju i prijevoz zatvorenika.

Klasičan posao

I hrvatska zaštitarska industrija pronašla bi interes da kroz javno-privatno partnerstvo sudjeluje u radu zatvora.

- Odavno smo napominjali da je preskupo da posao osiguranja odrađuju ovlaštene službene osobe. Naime, radi se o klasičnom zaštitarskom poslu, a i zaštitari imaju gotovo iste ovlasti na takvim radnim mjestima, kao što ih imaju pravosudni policajci. Riječ je o postupanju u štićenom prostoru gdje zaštitari imaju ovlasti ograničiti kretanje ukoliko netko na primjer pokuša pobjeći ili učini neki incident, rekao nam je Ante Perčin, direktor u zaštitarskoj tvrtki "Sokol Marić" uvjeren kako nema razlike između provođenja zaštite neke novčarske institucije što je u Hrvatskoj već povjereno zaštitarima, te privatnog zatvora.

- I sada su pod našom, dakle privatnom zaštitom, neki objekti koji predstavljaju kritičnu infrastrukturu. U njima nam je dozvoljeno nošenje oružja i ne vidim problem zašto nam se ne bi povjerilo osiguranje zatvora. Spremni smo preuzeti i prijevoz zatvorenika do sudova, no ta mogućnost se uopće ne spominje, kao da je neka tabu-tema. Sjetite se koliko je sumnji u naš rad izraženo prije nego što smo od policije preuzeli prijevoz novca. U razvoju naše industrije teško je ostvariti bilo kakvu viziju, jer ona gotovo uvijek nailazi na pretjerani otpor, pomalo ogorčeno rekao nam je Perčin.

Podsjetio je kako u štićenom objektu svaki vlasnik može odrediti primjerenu razinu mjera sigurnosti, dok minimalne standarde zaštite primjerice za novčarske ustanove propisuje zakon. Tako bi se moglo učiniti i s privatnim zatvorima.

- I sada s klijentima sklapamo detaljne ugovore o provođenju mjera osiguranja, a imamo razrađene i protokole o postupanju što ih se može prilagoditi i čuvanju osuđenika u zatvorima, uvjeren je Perčin.

Talijani skeptični

Prije samo nekoliko dana talijanska je vlada donijela odredbe kojima će se omogućiti otvaranje privatnih zatvora. Razlog tome je višegodišnja prenapučenost tamošnjih zatvora čime se onemogućava normalna penalna politika. Ni, uvjetovana sloboda, odnosno tehnički nadzor osuđenika na slobodi nije do kraja rasteretio zatvorske kapacitete.

Zato se kroz model javno-privatnog partnerstva traži izlaz iz takve situacije. Prema prijedlogu vlade privatni investitori mogli bi se povezati s bankarima u realizaciji projekata privatnih zatvora, no talijanska javnost u strahu je kako bi i taj biznis mogla potpuno preuzeti mafija. U privatnim rukama, međutim, ne bi mogla biti tjelesna zaštita kaznionica.

Riječ je o konačnoj realizaciji ideje što se u Italiji spominje već desetak godina, no nikako da se ostvari model po uzoru na SAD i Veliku Britaniju. Talijanski analitičari međutim upozoravaju da nije riječ o običnoj poduzetničkoj šanci, već bi trebalo provesti širu javno raspravu o implikacijama cijene i odgovornosti, te mogućim poboljšanjima uvjeta u kojima zatvorenici izdržavaju kazne. Oglasili su se u međuvremenu i oni koji drže kako nije problem u zatvorima, već u kaznenoj politici i izboru kazni posljednjih desetak godina. Podsjećaju kako je 2009. godine kazneno djelo postala i ilegalna imigracija, no nakon tužbi taj dio talijanskog kaznenog zakona "srušio" je Europski sud pravde, kao i na odredbu kojom je pritvor obavezan za svakog osumnjičenika uhićenog s drogom, neovisno radi li se o lakoj ili teškoj drogi. Upravo zbog tih odredbi talijanski su zatvori u posljednje vrijeme punjeni isključivo ovisnicima, te stranim državljanima.

- Najnovijim "dekretom" vlada premijera Marija Montija želi se "riješiti" problema i smanjiti troškove, no zapravo bez dublje analize problem se se samo prikriti, kritični su analitičari prema ideji o privatizaciji zatvora.

Kreditno sposobniji

- Građevinari imaju jako veliki interes za javno-privatno partnerstvo. Već najmanje pet godina radimo intenzivno na promociji tog modela. Nedavno smo poveli sve zainteresirane za javno-privatno partnerstvo u Bavarsku gdje su nam prezentirani i izvođači ali i korisnici objekata izgrađenih kroz taj model. Korisnici su uglavnom javne uprave i gradovi kojima se na taj način pomaže da dođu do objekata potrebnih u njihovim sredinama. Tako je jedan gradonačelnik "dobio" bazene što su trebali građanima, i to kada je po modelu javno-privatnog partnerstva izgrađen wellness centar. Osim što obročno otplaćuje uspijeva na njemu ostvariti još i određenu zaradu. Osim toga osigurano je i zapošljavanje, pojašnjava nam model javno-privatnog partnerstva Zdenko Karakaš, direktor Udruge poslodavaca graditeljstva Hrvatske udruge poslodavaca. Uvjeren je kako bi domaći građevinari našli interes i za angažman na gradnji zatvorskih kapaciteta tim više jer su u mogućnosti osigurati poslove koji sada nedostaju budući da javni naručitelji nisu kreditno sposobni.

- Jer ne radi se samo o gradnji objekata već tzv. "privatni partner" osigurava cijelu logistiku, te uz troškove gradnje snosi i troškove održavanja. Ugovori se uglavnom sklapaju na rok od 25 godina, no to je promjenjivo i može se prilagoditi objektu. U svakom slučaju teži se spletu racionalnosti i sposobnosti što se kroz projekt nudi javnom partneru, naglašava Karakaš.

Model javno-privatnog partnerstva potreban je jer javna tijela često nemaju kreditnu sposobnost, a s druge strane su financijski stabilniji građevinari i banke koje žele zaraditi pa je izgledno da se ostvaruju zajednički projekti.

- Javna tijela mogu svoje financijske obveze otplaćivati bankama u anuitetima, no vrlo je važno da u ugovorima baš svi detalji budu definirani. Nakon isteka ugovorenog roka "privatni partner" naručitelju predaje objekt koji mora biti u potpuno funkcionalnom stanju, opisao nam je Karakaš pozitivna njemačka iskustva u gradnji škola, cesta, zatvora, pročistača za vodu i drugih objekata kroz javno-privatno partnerstvo.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno