Deset kriznih godina?

Slika korisnika admin

Umjesto obećanja pa i djelomice lažnih, ministri Milanovićeve Vlade ovih dana u povodu nove stope PDV-a od 25 posto, rasta nezaposlenosti, prosvjeda i besparice, otvoreno priznaju da oni nisu čarobnjaci koji uvode rezove da bi već sutra živjeli kao u bajci.

Svi odreda ponavljaju da je kriza duboka i da će oporavak biti dugotrajan, a oni osim rigorozne štednje i početnih malih investicija trenutačno ne mogu učiniti ništa drugo. Ne pitaju se je li to ono što su građani od njih očekivali i hoće li to biti dovoljno da se zadrže na vlasti.

Uvjereni da sada ne postoji alternativa i da imaju alibi u pogreškama svojih prethodnika svakodnevno bombardiraju javnost crnim statistikama, dugovima, porezima. Istodobno premijer Milanović prilikom donošenja proračuna reče da se na stari način dalje živjeti ne može i da se kreće u nešto novo, nepoznato i maglovito. Zar je politički mudro da jedan premijer na početku mandata otvoreno govori da zapravo ne postoji jasna vizija? Za razliku od njega Linić je ovih dana u povodu rasta stope PDV-a otišao i pesimistični korak dalje rekavši da je PDV od 25 posto dugoročna mjera jer da će Hrvatskoj trebati barem deset godina da izađe iz gospodarske krize!

Ministar gospodarstva i prvi potpredsjednik Vlade Radimir Čačić iskače iza svake priče o investicijama i neskromno svoju sposobnost poistovjećuje sa sposobnošću zemlje da krene dalje. Tako je sam sebi dao rok rekavši ako se iza ljeta ništa ne pokrene da u takvoj Vladi više neće sudjelovati. Nakon takvih teških izjava koje po političkoj logici sugeriraju da je stanje još teže, građanima ne ostade ništa nego da šutke prime veći PDV i da, kakavog li paradoksa, ne vjeruju Vladi da će biti - još gore.

U cijeloj toj političko-gospodarsko-financijskoj konfuziji i sindikati istupaju simbolike radi pa u zemlji u kojoj njihovo članstvo svakodnevno ostaje bez posla jer se netko na njihovim trudima pohlepno bogatio, oni istupiše kako bi se solidarizirali s europskim radnicima, ponoviše da ne žele rezove, štednju i neravnomjeran teret krize, baciše pogled s čežnjom na Markov trg i raziđoše se.

Nikada prije radnici nisu izgledali toliko bespomoćno, a istodobno se ističe da se mora ići u izmjene Zakona o radu kako bi se interveniralo u produženu primjenu prava iz Kolektivnog ugovora.

Posve je jasno tko će platiti debeli ceh krize, samo nije jasno kako će se udarom na džepove građana, štednjom i širenjem pesimizma poticati rast potrošnje i proizvodni proces.

Dojam da je razoreno gospodarstvo u pat poziciji zbog dugogodišnje pljačke i globalne krize dodatno se pojačava kada se počnu prebrojavati mladi na burzi rada koje će pogreške u obrazovnoj politici skupo stajati. Zakašnjelo je isticanje da se u Hrvatskoj obrazovalo više za Zavod nego za tržište rada. To se uvidjelo i puno ranije, no svejedno se školstvo zanemarivalo, obezvrjeđivalo pa se sada ne treba čuditi što se za ispite državne mature mahom plaćaju pripreme u privatnim agencijama.

Istina, bilo je previše loših koraka, loših navika, nedorečenih strategija i nejasnih vizija da bi se sve to brzo popravilo, no mnogi su na rubu egzistencije i strpljenja i Liniću će, ako želi čuvati ministarsku fotelju, trebati puno pameti i sreće da ipak ublaži ono što reče - da neće biti recesijsko samo nadolazeće proljeće nego cijelo desetljeće.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno