Nesuđeni oftalmolog postao omraženi diktator

Hafez al Asada, poznat i po nadimku “lav iz Damaska”, koji je Sirijom vladao čeličnom šakom puna tri desetljeća, za svog je nasljednika pripremao starijega sina Basila, ali je on 1994. godine poginuo u prometnoj nesreći. Tako se, posve neočekivano, za predsjedničku funkciju morao pripremiti drugi sin Bašar i odreći se liječničke karijere
Samo mjeseca dana nakon smrti svoga oca Hafeza al Asada, jednoga od najvještijih arapskih vođa prošloga stoljeća, prvi put za sirijskoga predsjednika prisegnuo je tada 34-godišnji Bašar al Asad. Posve neočekivano, jer mladi Bašar nije bio predodređen naslijediti “lava iz Damaska”, kako su nazivali Hafeza al Asada, prema imenu koje na arapskome znači “lav.” Mjesto predsjednika u sirijskoj republici, koja je zbog despotskog sustava vlasti, poput još nekih arapskih republika prigrlila monarhijski model nasljeđivanja, trebalo je pripasti drugome, starijem sinu Basilu. Onome čiji je spomenik ovih dana u gradu Hasaki neuspješno pokušavala srušiti gomila prosvjednika, a pokušaj je mnoge stajao života. Inače, Hafez je imao petero djece, od toga jednu kći, ujedno i najstarije dijete.
Opsjednut kompjutorima
Basil je, međutim, 1994. godine poginuo u prometnoj nesreći, te je tako igrom slučaja Bašar sredinom 2000. godine, samo mjeseca dana nakon očeve smrti, prvi put prisegnuo za predsjednika Sirije kao šesnaesti šef te bliskoistočne države.
Kakva bi danas bila sudbina Sirije da Basil nije poginuo, teško je nagađati jer su nedvojbeno obojica sinova odrastala pod utjecajem dominantnog i nepopustljivog oca, (koji je čeličnom šakom Sirijom vladao punih trideset godina.) Sinovi su tako iz prve ruke imali priliku naučiti o despotskome modelu vladanja. Ono što je sigurno jest da bi Bašar, usmjesto diktatorske, ostvario liječničku karijeru o kojoj je sanjao dok je u Londonu specijalizirao oftalmologiju.
Kad je postao predsjednik nedostajalo mu je ne samo iskustvo, već i vojna obuka, inače uobičajena u režimima koji se oslanjaju na oružanu moć. Da bi njegova inauguracija prošla neometano, pobrinuo se njegov otac, eliminirajući iz političkog života sve koji bi nakon njegove smrti eventualno mogli Bašaru stajati na putu. Ipak, kad je sirijska vladajuća stranka Baas predložila Bašara za nasljednika, mladi se oftalmolog našao pred dvjema formalnim preprekama.
Prema sirijskome ustavu, naime, predjednik nije mogao imati manje od četrdeset godina i morao je biti član Zapovjednog vijeća stranke Baas. Stoga je dobna odrednica izmijenjena, a druga jednostavno izbačena, te je Bašar izabran za predsjednika, prethodno na refrendumu “osvojivši” 97 posto glasova, unutar uobičajenog kretanja postotaka podrške u despotskim režimima. Nakon prvog sedmogodišnjeg mandata, i u drugome je Bašar osigurao podršku iznad 90 posto.
U početku, narod je od “doktora Bašara”, kako ga mnogi Sirijci i danas zovu, gajio velika očekivanja, nadajući se većim slobodama i otvorenošću vladajuće elite. Osobito je predsjednik bio popularan među mladima jer je bio opsjednut kompjutorizacijom i tehnološkim dostignućima, pa je tako računala učinio dostupnima i običnom puku, a ne samo dužnosnicima vlasti.
Supruga Asma i brat Maher
Privid modernoga zapadnjačkog imidža Bašaru osigurava i njegova supruga Asma koju se u javnosti rijetko može vidjeti pokrivene glave. Prva dama Sirije, koju zapadni mediji nazivaju i “ružom iz Damaska”, bavi se humanitarnim radom i zauzima za prava arapskih žena, što se u postojećim okolnostima, dok se njen suprug brutalno obračunava s civilima, čini ironičnim. Još ciničnije zvuči podudarnost da je Asma podrijetlom upravo iz grada Homsa, uporišta proturežimske pobune, u kojemu elitne vojne trupe – koje predvodi Bašarov brat Maher, u tome gradu ubijaju ne samo naoružane pobunjenike, već i žene i djecu.
Asma je odrasla u Velikoj Britaniji, diplomirala je na fakultetu u Londonu iz računalnih znanosti i francuske književnosti, ali supruga nije upoznala u Londonu iako je i on studirao u britanskoj prijestolnici. Upoznali su se 2000. godine u Siriji gdje je Asma boravila na godišnjem odmoru, a vjenčali iste godine. Njena obitelj je sunitska dok je Asad šijitski musliman, ali oboje se deklariraju kao sekularisti. Imaju troje djece, od kojih jedno nosi ime po djedu Hafezu.
Unatoč početnoj borbi s nezaposlenošću i korumpiranošću, Asad po dolasku na vlast nije uspio pokrenuti gospodarstvo te se Sirija i danas nalazi u donjem dijelu ljestvice srednje razvijenih zemalja. Ni na vanjskopolitičkom polju nije uspio riješiti jedan od najvažnijih problema, a to je povrat Golanske visoravni koju je Izrael okupirao još 1967. godine.
Sirijsku vanjskopolitičku poziciju otežava i to što se ta država već desetljećima nalazi na američkoj “crnoj listi”, ne samo zbog nepopustljive politike prema Izraelu već i podrške libanonskom Hezbolahu koji je za službeni Washington na samome vrhu terorističkih organizacija. Nema sumnje da bi Zapad itekako pozdravio pad omraženog sirijskog vođe, ali poželjno bi bilo da, ovoga puta, taj posao obave sami Sirijci.