Četvrtak, 28. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

16 C°

Hoće li doći do prvog velikog procesa za partizanske poslijeratne zločine?

Autor: Ivan Stagličić

01.04.2009. 22:00
Hoće li doći do prvog velikog procesa za partizanske poslijeratne zločine?

Foto: AP



Dubajić je kao sebi nadređene nalogodavce za ubijanje zaroblčjenika u Kočevskom Rogu tada označio Ivana Mačeka Matiju, Maksimilijana Baću i Jovana Kapičića. Tvrdio je da su ga oni probudili u noći i naredili da ide pobiti sve zarobljenike koje su dovozili željezničkim vagonima. Zarobljenike su dovozili u skupinama od 300 do 500 ljudi te ih se ubijalo i bacalo u jame koje bi potom zasuli eksplozivom da ne bi bilo eventualno preživjelih. Dubajić se prisjećao i kako se zraobljenike prije strijeljanja skidalo do kože, premda su ih molili da to ne čine
Nakon nedavnog otkrića masovne grobnice s tijelima pogubljenih nakon Drugog svjetskog rata u Hudoj Jami u Sloveniji, ponovno su, kao i često u tim tužnim prigodama, otpočele javne rasprave o tom još uvijek nedovoljno poznatom i tragedijama bremenitom dijelu naše nedavne povijesti.
Istražujući okolnosti pogubljenja u Hudoj Jami relativno je brzo do javnosti došla informacija da se i uz to popprište zločina vezuje ime Zadranima dobro poznatog Sime Dubajića koji danas živi u Beogradu. Postoje svjedoci koji terete Dubajića da je bio odgovorna osoba koja je naredila ubijanje ratnih zarobljenika na tom području.
Povratak pravoslavlju
Ovo nije prvi put da se Dubajićevo ime spominje vezano uz ratne i poratne zločine, a još je zanimljivije da je upravo na slovenskoj televiziji o svom ratnom djelovanju govorio i sam Dubajić koji je priznao trinaest zločina te dodao da se u ozbiljnim godinama “vratio pravoslavlju i Dostojevskom” te da se za svoje zločine kaje.
Dubajić je kao sebi nadređene nalogodavce za ubijanje zaroblčjenika u Kočevskom Rogu tada označio Ivana Mačeka Matiju, Maksimilijana Baću i Jovana Kapičića. Tvrdio je da su ga oni probudili u noći i naredili da ide pobiti sve zarobljenike koje su dovozili željezničkim vagonima. Zarobljenike su dovozili u skupinama od 300 do 500 ljudi te ih se ubijalo i bacalo u jame koje bi potom zasuli eksplozivom da ne bi bilo eventualno preživjelih. Dubajić se prisjećao i kako se zraobljenike prije strijeljanja skidalo do kože, premda su ih molili da to ne čine.
U ovom monstruoznom činu sudjelovalo je u Dubajićevoj skupini oko desetak partizana od kojih se on sjeća Dinka Periše i Pere Božinovića, a ostalima se ne može više sjetiti imena. Slovenskoj televiziji Dubajić je kazao i kako je izvršenje tih egzekucija ostavljalo traga na partizanima i da ih je nekoliko od toga poludjelo i završilo u psihijatrijskim ustanovama. Za sebe je kazao da se štitio tako što je svaki put bio pijan.
Koliki su bili razmjera zločina koji su počinjeni tijekom proljeća i ljeta 1945. nisu na pravi način predstavljeni u hrvatskoj povijesti pa tako i u današnjoj njihovoj percepciji u našemu društvu. Četrdeset i pet godina nametnute šutnje o zločinama te pretjerivanja i iskrivljavanja čitave istine o Drugom svjetskom ratu ostavile su tragove koje nije lako odjednom izbrisati. Također zbog uključivanja nekih sudionika zbivanja iz 1945. u hrvatsku političku scenu devedesetih, navodno je također bilo razlogom što se neke događaje i njihove nalogodavce prešućivalo, a zločine spominjalo jedino prigodom komemorativnih skupova. To je pogotovo došlo do izražaja kod jedne od prvih ovakvih javno otvorenih gubilišta, onoga u Jazovki za koju se utvrdilo da su u nju bačeni ranjenici iz zagrebačkih vojnih bolnica no ni za to nedjelo na kraju nitko nije odgovarao. No u potrazi za gubilištima ne treba odlaziti u Sloveniju, iako ih je tamo ipak većina, pa ni u neprohodne gorske i šumske predjele. Jedno od takvih gubilišta nalazi se čak i u zagrebačkom eltinom naselju Cmrok, okruženom skupim vilama i slikovitim padinama. O gubilištu se nešto bilo progovorilo prije nekolko godina kad su ljudi koji su tad živjeli u okolici progovorili, a iznad tog mjesta niknulo je i stablo u očitom obliku križa!
Prijeratni zločini
Strah je godinama i nakon pada komunizma priječio ljude da otvoreno govore o zbivanjima 1945. S druge strane inzistiranje na partizanskom shvaćanju “antifašizma” kakvo provode i neki današnji dužnosnici hrvatske vlasti, posebice predsjednik Mesić unosi dodatnu zabunu u ionako sve malobrojnije ali i starije svjedoke tih nemilih događaja.
Nemoguće je ičim opravdavati masovna ubijanja ljudi skupljenih zbrda zdola, bez ikakvog, čak ni fingiranog suđenja. Potpuno su neumjesni pokušaji pravdanja poratnih zločina nekakvim revanšizmom i izjavama da su i pogubljeni činili zločine. Čak i kad bi se na takvoj razini moglo razgovarati, nemoguće je zamisliti da su svi pogubljeni, a riječ je o brojkama koje se mjere desecima tisuća – bili ratni zločinci. Također, nikad se ne spominje podatak da je u kraljevini Jugoslaviji od strane žandara i vladinih agenata ubijeno nekoliko tisuća Hrvata, kao i Albanaca i Makedonaca, što bi takvom logikom onda trebalo prestavljati opravdanje za zločine tijekom rata.
Kako je funkcionirala partizanska pravna država može se najbolje vidjeti na primjeru pojedinačnih egzekucija koje su izvršavane nad određenim pojedincima za koje su novi vlastodršci pretpostavljali da bi mogli “štetno djelovati” ili da su “klasni neprijatelji”. To je sudbina koja je stigla dr. Kerubina Šegvića koji je prvi kod nas pisao o vjerojatno starijem podrijetlu glagoljice kao i brojnim radovima o neslavenskom podrijetlu Hrvata. Dr. Šegvić je krajem 1945. kao 78. godišnjak koji nije imao nikave veze s ikakvim vojnim operacijama, na ulici pretučen željeznom šipkom od posljedica čega je ubrzo preminuo. Nakon smrti su partizanske vlasti inscenirale suđenje na kojemu je Šegvić bio osušen zbog “klerofašizma” i osuđen na smrt strijeljanjem iako je već bio pokojni.
Smaknuća je bilo i na zadarskome području. Poznato je ono obitelji Luxardo za koju su partizani uzaludno tražili svjedoke da im organiziraju suđenje pa su ih najrpije pustili da bi ih potom ukrcali na “brod smrti” gdje su svi ubijeni, a ovo nije bio usamljen slučaj. O poratnim zločinima na ovome području svjedoči i jama Kamenjarka iznad Banjevaca koja je makar primjereno uređena i obilježena.
Protiv fašističkog asfalta
O klimi koja je tada zavladala u društvu svjedoči i jedno, srećom ne toliko tragično zbivanje iz poslijeratnog Zadra kad su vlasti organizriale radnu akciju “razbijanja fašističkog asfalta”, u današnjoj Ulici dr. Franje Tuđmana. Riječ je bila o sasvim ozbiljnim radovima kojima je cijelokuni asfaltirani dio ulice uništen i ona je opet pretvorena u prašnjavu cestu, a ostatcima materijala se nasipala uvala Jazine. Nedolazak na tu akciju, međutim, mogao je imati posljedice što su iskusili oni koji im nisu mogli pribivati zbog zdravstvenih tegoba pa su privođeni na “informativne razgovore” i samnjivano im je “sljedovanje”.
U takvom ozračju otvorene diktature koja nije prezala od najgrubljih oblika obračuna sa svim svojim neistomišljenicima pa i onima koji bi tek to mogli postati, odvijala su se i smaknuća bez suđenja kojima danas, zrapvo već petnaestak godina, nalazimo tragove. Po iskazima svjedoka, kako u Sloveniji, tako i u Hrvatskoj, lokalno stanovništvo obično jako dobro zna gdje se takva mjesta nalaze, a često postoje i oni koji se sjećaju kakve su se grozote na takvim mjestima odigravale. Sve bi to trebalo olakšati posao današnjim istražiteljima ako im ga prije toga ne oteža politika.
Problematika poslijeratnih zbivanja nije neka vrsta tabua samo u Hrvatskoj ili Sloveniji. U mnogim zemljama Europe postavljaju se slična pitanja i pojavljuju slični izazovi. U Francuskoj se tek odnedavno propgovorilo o sudbini preko dvjesto tisuća djece rođenih u vezama njemačkih vojnika i Francuskinja kojima su nakon rata mijenjana prezimena, nisu imali puna građanska prava i uglavnom su bili deprotirani u tada još brojne francuske kolonije.
 Zločin ne zastarjeva
Situacija u priblatičkim zemljama, posebice Latviji koja se također pridružila silama Osovine prije svega zbog svog narodnog i državnog opstanka i obrane od presizanja Sovjetskog saveza, prilično je slična onoj u kojoj se nalazi i Hrvatska. I u Latviji se o tim pitanjima vode slične rasprave, grade spomenici koje osuđuju antifašističke organizacije zaboravljajući da se na neke stvari iz prošlosti ne može i ne smije gledati očima današnjice.
Suđenje Simi Dubajiću, ukoliko do njega dođe, bio bi prvi veći proces takve vrste na ovim prostorima i sigurno bi stvorio određene presedane ppo kojima se moglo dalje ravnati. Koliko će Dubajić koji se još djelatno uključio i u sprsku pobunu u Hrvatskoj 1990. biti spreman govoriti drugo je pitanje, no sigurno je da bi mnoge stvari koje se sada samo naslućuju ili pretpostavljaju izišle na vidjelo. Bio bi to i dobar pokazatelj svima onima koji još uvijek žele opravdavati “svoje” u ondosu na “njihove ” zločine da je zločin zločin bez obzira tko ga i u kakvo ime počinio. Također bi se moglo potvrditi i ono što često govorimo i slučamo ali na djelu rijetko vidimo – da ratni zločin ne podliježe zastari.