Begonja: Rehabilitacija četništva priznanje je pokušaja amputacije dijela hrvatskih teritorija

Slika korisnika admin
draza_mihailovic

U razgovoru za Zadarski list dr. sc. Zlatko Begonja, poznati hrvatski povjesničar, istraživač moderne povijesti, posebice Drugog svjestkog rata i zločina koje su za njegova trajanja kao i u poraću počinile zaraćene strane komentira nastojanja srpske politike oko rehabilitacije četničkog pokreta, posljedice takve politike, kao i još neke kontroverze oko povijesti Drugog svjestkog rata na ovim prostorima.

Vrijeđanje zdrave pameti

Profesore, kako Vi kao jedan od stručnjaka za povijest Drugog svjetskog rata, osobito za ratne zločine, tumačite nastojanja srpske politike za rehabilitacijom Draže Mihailovića, četničkog vođe iz Drugog svjetskog rata?

- Taj postupak u prvome redu držim vrijeđanjem zdrave pameti, posebice kada se na temelju poznatih povijesnih činjenica i dostupnog arhivskog gradiva pouzdano zna sve o tome što su tijekom Drugoga svjetskog rata bili glavni politički i vojni ciljevi četničkoga pokreta i njihovih vođa, pa u tom kontekstu i samoga Dragoljuba Draže Mihailovića. Što se pak tiče aktualne srbijanske politike glede spomenute problematike, držim kako je to stari i poznati obrazac ponašanja, sadržan u mješavini nepromijenjenog duha prošlosti i sadašnjosti, zapravo uobičajenog načina razmišljanja i njihova stvarnog odnosa prema četničkom pokretu. Naime, valja znati da su četnici bili pripadnici vojnih formacija velikosrpskog radikalno nacionalističkog karaktera (pod monarhističkim okriljem), s osnovnim ciljem provedbe hegemonističkog programa, koji je u sebi sadržavao bitnu značajku teritorijalne ekspanzije i to primarno na štetu Hrvata i Hrvatske. To je nesporno značilo kako se njihova djelatnost ključno zasnivala na potrebi ostvarenja težnji koje su zahtijevale otimanje, odnosno amputaciju dijela hrvatskih teritorija. I upravo zbog svega navedenog, neophodno je naglasiti kako najnoviji srbijanski politički potez rehabilitacije četničkog zločinca ide za time da se postigne relativizacija, odnosno u konačnici ciljano opravdanje zločina počinjenih pod njegovim vodstvom.

Glavni argument u procesu rehabilitacije je pretpostavljeni antifašizam četničkog pokreta kojemu je Draža Mihailović bio na čelu. Pisali ste o četničkoj pobuni u sjevernoj Dalmaciji u ljeto 1941. godine. Radi li se tu doista o antifašizmu?

- Ne, jasno i nedvosmisleno tvrdim kako se u primjeru kojega spominjete doista nije radilo ni o kakvom antifašističkom ustanku, ma koliko se to ustrajno pokušavalo kroz prethodna vremena, a još je i danas takva intencija djelomično prisutna, upravo takvim prikazati. Naime, nesporno je da sam o tome prošle godine napisao članak u kojemu argumentirano dokazujem kako je događaj u Srbu od 27. srpnja 1941., bila isključivo oružana četničko-komunistička pobuna nastala na jednom dijelu teritorija Nezavisne Države Hrvatske, i to ne samo protiv njenoga režima. No, ono što je pritom bilo posebice znakovito i zbog toga je ovdje potrebno napomenuti, tu su pobunu vojno, politički i materijalno potpomagale talijanske fašističke vojne postrojbe. U sklopu pojašnjenja toga događaja, ponudio sam također i prikaz onoga što je neposredno potom uslijedilo, a odnosilo se isključivo na počinjena brutalna četnička zločinstva nad nedužnim hrvatskim i muslimanskim stanovništvom na ličko-bosanskoj granici.

Antifašistički samo u domeni iluzije

 Naime, na tom su području četnici sustavno opustošili i zapalili nekoliko hrvatskih i muslimanskih sela, te likvidirali veći broj nevinih osoba, žena i djece, i to u naseljima Boričevac, Kulen-Vakuf, Ivezić-kuće, Krnjeuša i dr. Stoga nedvojbeno proizlazi kako su zbivanja u Srbu nastala kao rezultat stalno aktualne srpske politike potpunog neprihvaćanja samostalne Hrvatske, zbog čega se taj događaj doista ni po čemu ne može pojednostavljeno tumačiti primamljivim pojmom antifašizma. No, onima koji još i sada ne prihvaćaju ovakva obrazloženja valja između ostaloga postaviti sljedeće pitanje; je li primjereno antifašizmom nazivati onodobnu neskrivenu vojnu suradnju četnika i talijanskih fašista, odnosno paralelno s time četnika i tada iznimno malobrojnih komunista s toga prostora? Kada bi ipak u tom kontekstu potpuno nekritički, primjerice, i pristajali na pojednostavljene konstatacije o antifašizmu, onda bi se u logičnom slijedu doveli u veoma nezgodnu situaciju, odnosno do te mjere u apsurdno stanje iz kojega bi proizlazilo da je aktivno talijansko fašističko potpomaganje četnicima istodobno bila i njihova antifašistička djelatnost. Na temelju toga držim da je događaj u Srbu moguće bio antifašistički samo u domeni iluzije.

Kakvo je, po Vašem sudu, držanje hrvatske politike, javnosti, ali i povjesničarske struke prema procesu rehabilitacije ratnog zločinca u susjednoj nam Srbiji?

- Neopravdano blaga reakcija, možda je primjerenije nazvati to šutnjom, nije nikakvo novo obilježje hrvatske politike, to je naprosto potpuno neshvatljiv i u svakom pogledu neprihvatljiv kontinuitet ponašanja. Također, želim odmah naglasiti kako takvo ozračje prešućivanja bitnih događaja nikako ne bi trebalo biti putokaz pa onda niti opravdanje povjesničarima da se bezrazložno uklapaju u takve okvire. No, postavlja se pitanje zašto je ipak kod nas društvena slika upravo takva? Više je mogućih odgovora na to, međutim što se politike tiče, držim kako je jedan od njih za konkretan slučaj i onaj koji ide u pravcu navodnih smirivanja strasti, pokušaja onemogućavanja postizanja bilo kakve javne reakcije kod nas na srbijanske postupke.

Doima se kako su navedena polazišta upravo glavni temelji onih politikantskih izjava u Hrvatskoj koje srbijansku inicijativu za rehabilitacijom Dragoljuba Draže Mihailovića svrstavaju u red isključivo unutrašnjih državnih stvari, u koje se eto mi ne možemo i ne smijemo miješati. Međutim, smatram kako se izbjegavanjem odlučnog ukazivanja na svu neprihvatljivost ovakvoga srbijanskog ponašanja, dodatno potvrđuje i produbljuje dostignuta razina naše političke inferiornosti u odnosu na drugu stranu. To svakako može u budućnosti imati nesagledivih posljedica za stabilnost ukupnog društvenog ozračja u Republici Hrvatskoj, naprosto zato jer će taj problem nastaviti bitno opterećivati domaću političku pozornicu. Pritom razumijem i to kako će netko ipak kazati da je s današnje točke gledišta potpuno nepotrebno i sasvim promašeno s tom problematikom dodatno opterećivati već previše umorno hrvatsko društvo, koje pati pod golemim teretom nametnutih moralnih i ekonomskih teškoća. I takvo bi razmišljanje djelomično moglo biti prihvatljivo, ali uz uvjet da bez iznimke isti odnos vrijedi za sve slične povijesno-političke teme, dakle da u tom kontekstu nema selektivnog pristupa. Međutim, svjedoci smo da ipak tako nije, da postoje bitno različita mjerila i sukladno tome osjetno različiti odnosi prema događajima iz prošlosti. Stoga sam uvjerenja glede ovoga konkretnog primjera, kako svatko onaj u Hrvatskoj tko danas nalazi bilo kakvih razloga za ravnodušje spram spomenutih srbijanskih pokušaja, ili je potpuno i k tome zabrinjavajuće naivan, ili je beskrajno zlonamjeran i protuhrvatski raspoložen. Također, ne bi trebalo zaboraviti kako se provedbom rehabilitacije četničkoga vođe Draže Mihailovića, zapravo rehabilitira i potvrđuje opravdanost njegove političke doktrine koja je između ostaloga sadržavala i pokušaje amputacije dijela hrvatskih teritorija, kako u razdoblju Drugoga svjetskog rata, tako i u onome koji se odnosi na vrijeme trajanja obrambenog i oslobodilačkog Domovinskog rata u Hrvatskoj.

Sustavno sotoniziranje samo jedne strane

U spomenutom ste radu na temelju činjenica pokazali pravu prirodu tzv. "ustanka u Srbu" kojemu je prije dvije godine i najviši državni vrh odao počast. Je li bilo reakcija na taj Vaš rad i mislite li da bi on mogao promijeniti percepciju tog događaja koji se u bivšoj državi obilježavao kao Dan ustanka naroda SR Hrvatske?

- Bilo je reakcija i to napose u nekim slučajevima potaknutim od strane pojedinih nadobudnih predstavnika novinarske struke, koji su mi primjerice zamjerali što u navedenom članku nisam potencirao ustaški genocid. Te primjedbe i paralelno s tim pozive na određena sankcioniranja glede mojih promišljanja, razumio sam u prvome redu isključivo kao zahtjev za relativizacijom predočenih činjenica, odnosno potrebom da se skrene pozornost s prave teme. Naime, držim kako je takvim čuvarima ideoloških istina jedina preokupacija, kazao bih i poslanje, vječito težiti sustavnom sotoniziranju samo jedne strane, čime pod svaku cijenu pokušavaju pronaći i nametnuti stajalište o apsolutnoj opravdanosti druge strane, pa radilo se to i za slučajeve počinjenja najtežih oblika zločina. Međutim, takve valja pritom podsjetiti kako doista ne razumiju da njihovo naopako slaganje reda stvari, širom otvara vrata mnogima za opravdanje svojih nečasnih postupaka. Hoću pritom kazati, kako je jedino ispravno polazište ono koje podrazumijeva da je svaki zločin bez iznimke jednako težak, bio motiviran i počinjen iz rasnih, klasnih, vjerskih, ili bilo kojih drugih pobuda. Vjerujem da svatko onaj u Republici Hrvatskoj koji primarno uvažava činjenice i shodno tome prihvaća argumentirano nova saznanja, te na tim načelima formira svoja stajališta, što dakako ponekad podrazumijeva i promjenu određenih stereotipa, može bitno pomoći u promijenjenoj percepciji spomenutih događaja. Zbog toga mislim kako promjena pogleda na pojedina zbivanja iz prošlosti ne mogu biti pojednostavljeno tretirana proskribiranim pojmom revizionizma, već protivno tome sasvim logičnom i opravdanom, prvenstveno stručnom obvezom rasvjetljavanja dugotrajno i namjerno zamračenih strana.

Također, iz rada je vidljivo kako su u planiranju srpske pobune u sjevernoj Dalmaciji koja je za posljedicu imala mnogo nedužnih civilnih hrvatskih žrtava sudjelovali i kasnije slavljeni intelektualci Boško i Vladan Desnica. Kako komentirate činjenicu da se potonjemu u čast na Sveučilištu u Zadru održava znanstveni skup?

- Odmah želim naglasiti kako doista nisam kompetentan ulaziti u područje ocjenjivanja primjerice književnoga opusa Vladana Desnice, što naprosto ovdje i ne kanim činiti. Međutim, svakako mogu i trebam s pozicije povjesničara kojemu je posebni predmet interesa problematizirano razdoblje, prezentirati činjenice koje se odnose na njegovo djelovanje kao i ulogu Boška Desnice u spomenutim okolnostima. U tom kontekstu treba nedvosmisleno ukazati na činjenicu kako su srpski intelektualci Boško i Vladan Desnica, zajedno sa svojim političkim istomišljenicima poput dr. Nike Novakovića-Longa, zatim Vase Miljuša, Steve Rađenovića i ostalih pretežno četnički orijentiranih pojedinaca, tijekom svibnja 1941., surađivali na poticanju srpskoga pučanstva naseljenog u hrvatskim krajevima za prikupljanje potpisa koje su potom objedinjene upućivali talijanskim predstavnicima vlasti u Zadar i Split, sa zahtjevom da se navedeno područje pod svaku cijenu izdvoji iz NDH i pripoji Italiji. Pritom vrijedi naznačiti kako je njihov politički svjetonazor bio zasnivan na svojedobnim idejama srpske radikalne stranke, odnosno iz nje proizišlim ograncima Jugoslavenske nacionalne stranke i Jugoslavenske radikalne stranke. Uvažavajući ove podatke svakako se razložnim čini postavljati pitanje o potrebi, razini i načinu održavanja spomenutog znanstvenog skupa. Slijedom toga držim važnim ukazati, samo za usporedbu i napomenu, na neprimjeren odnos prema pojedinim hrvatskim književnicima iz istoga razdoblja, kojima se, činjenica je, u njihovu čast ne održavaju znanstveni skupovi.

 HRVATSKA POLITIKA ŽIVI U POSLUŠNIČKOM STRAHU

Naime, imam dojam da hrvatska politika živi u poslušničkom strahu, zbog čega čini sve kako bi odstranila svaku mogućnost zahtijevanja domaće javnosti za bitnom promjenom dosadašnjeg oblika uspostavljene suradnje sa Srbijom. I to upravo zato jer bi takva eventualnost mogla dovesti u pitanje praktičnost, odnosno provedbu bespogovorno prihvaćenih principa tzv. regionalne suradnje, koji podrazumijevaju uspostavu dobrosusjedskih odnosa i stanovitog oblika zajedničkog djelovanja, na čemu se politički, medijski, gospodarski, ali i na sve druge načine u Hrvatskoj veoma napadno ustrajava.

 IDEOLOŠKI BAŠTINICI SUDJELOVALI U AGRESIJI NA HRVATSKU

Naravno, pritom zbog potpunog uvažavanja činjenica i težnje za promicanjem istine, ovdje treba napomenuti kako su upravo ideološki baštinici Draže Mihailovića i njegova pokreta, aktivno sudjelovali od 1990. do 1995., u vojnoj agresiji na Republiku Hrvatsku i u tom barbarskom pohodu počinili golemi broj strašnih zločina nad Hrvatima i svim hrvatskim vrijednostima za vrijeme trajanja obrambenog i oslobodilačkog Domovinskog rata. Pod obilježjima toga zločinca i njegova pokreta ubijani su Vukovar, Škabrnja, Osijek, Zadar, Dubrovnik i mnoga druga mjesta i gradovi u Republici Hrvatskoj.

 SJEDITI POD DRAŽINOM SLIKOM?

Na koncu želim podvući kako su Draža Mihailović i njegovi sljedbenici sinonim za pokušaj ostvarenja velikosrpskih težnji na štetu Hrvatske. Ukoliko doista uslijedi zahtijevana rehabilitacija što je veoma izgledno, nije nemoguće da će hrvatski politički, kulturni, gospodarski ili neki drugi predstavnici u skorašnje vrijeme prilikom posjeta "dobrosusjedskoj" Srbiji sjediti pod slikom Draže Mihailovića

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 1 (1 glasova)