Zašto ih je pomirio NATO?

Slika korisnika admin

Tek je moćni vojno-politički NATO savez uspio u onome što se  mnogima još do malo

prije činilo malo vjerojatnim - prisilio je na primirje premijera i  predsjednicu! Naime, na obilježavanju šeste godišnjice hrvatskog članstva  u NATO-u dvije najvažnije osobe u zemlji umjesto dosadašnjeg  naizmjeničnog bacanja rukavica, srdačno su se rukovale.

Kao što je javnost prije bila zatečena bježanjem premijera od čestitke  predsjednici na izbornoj pobjedi, tako je i sada zatečena tim iznenadnim  prešutnim paktom dojučerašnjih suprotstavljenih političkih  „neprijatelja". I kao što to inače biva, a posebno u vrijeme kada se zvecka  izbornim oružjem, pokušava se otkriti tajna te naglo probuđene  susretljivosti. Kao moguće objašnjenje ovakvog susreta u sabornici  nameće se tema NATO-a koju kao poveznicu u karijerama nisu mogli ili  nisu smjeli upropastiti uobičajenim političkim nadmetanjem. No i to bi,  da se političke okolnosti nisu promijenile, oni bili u stanju odraditi  hladno i na distanci. Posebno premijer.

Ali, njemu je zapravo ispala zgodna prilika da obljetnicu članstva u  Sjevernoatlanskom savezu, s kojim oboje imaju veze, on kao nekadašnji  nacionalni koordinator za NATO u Ministarstvu vanjskih poslova, a  predsjednica Grabar Kitarović kao pomoćnica glavnog tajnika NATO-a,  iskoristi za popravljanje lošeg dojma koji je kod većine birača ostavio  zbog svojevrsnog ignoriranja pobjede HDZ-ove kandidatkinje na  izborima. Uz to, zbog trenutačnog rejtinga njegove stranke i percepcije  Kukuriku koalicije u javnosti, nikako mu ne treba još i konstantna  konfrontacija s predsjednicom države. S druge strane, predsjednica  Kolinda Grabar Kitarović bez suradnje s Vladom, odnosno premijerom  Milanovićem, sama sebi veže ruke te bi se već na početku svog mandata  našla u slijepoj ulici, a to joj nikako nije cilj. Kako je za analizu postojećih  političkih okolnosti i predviđanje novih, trebalo određeno vrijeme i kako  se izbori približavaju tako je, izgleda, najviše pozicioniranim političarima  u zemlji postajalo sve jasnije da se ovakvo naizgled prijateljsko rukovanje  mora dogoditi. Pa kada je već tako, zašto ih ne bi pomirio NATO?

To ne znači da su jedno ili drugo promijenili mišljenje, stav ili napravili  svjetonazorski zaokret ili tek sada spoznali da za dobrobit zemlje moraju  surađivati, to su znali i prije, već znači da se njihov „savez" dogodio zbog  očekivane obostrane političke koristi.

Ta nategnuta politička nit koja ih veže može puknuti u svakom  trenutku kada oni procijene da im više šteti nego koristi pa je za očekivati  kako će se sukobljavati oko brojnih nadolazećih pitanja, koja će iskakati  iz otvorene ideološke rake dalje ili bliže prošlosti, kao primjerice proslava  "Oluje". Tako to biva uoči svakih izbora do sada, pa je još bitnije da se  dogodilo ovo „povijesno" rukovanje. Posebno je to važno Milanoviću, jer  htjeti još jedan mandat, a ne moći pronaći zajednički jezik s  predsjednicom države, koju bi gurnuo u zapećak - ne bi prošlo. Lijevo se  glasačko krilo kida, pa leti perje na sve strane te ako se još zamjeri i  onima koji su više glasali za Kolindu, a manje za HDZ, ne gine Milanoviću   oporba u što osnaženi HDZ i ne sumnja, jer ga je u svojoj kampanji  dodatno ojačala upravo predsjednica.

Po tome koliko će ona pratiti Karamarkove predizborne tonove postat  će razvidno hoće li se iz daljine boriti za HDZ-ovo osvajanje vlasti ili će se  boriti da osnaži svoju državničku poziciju.

Je li Zoran zakasnio ili je „uz pomoć NATO-a" na vrijeme shvatio koliko  je važno ponekad pružiti ruku Kolindi?

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno