U 96. godini života poželio još jedanput vidjeti Rtinu

– Da još Velebit nije na svome mjestu kao i ovo plavo more koje ovakvog nigdje nema na kugli zemaljskoj, ja bih se pitao gdje sam to zalutao. Ovdje je Amerika. Čuvajte ovu prekrasnu zemlju i njezina prirodna bogatstva, govori Ante Miletić, koji će, ako ga zdravlje posluži, u Rtinu doći proslaviti i 100. rođendan

Posljednji put Ante je u  Rtini bio 1920. godine. Njegov otac Andrija Miletić kao  15-godišnjak otisnuo se 1901.  Godine iz Rtine trbuhom za  kruhom prema Italiji, a odatle  dalje brodom prema Sjedinjenim Američkim Državama. Zaposlio se kao rudar u  državi Minnesota i tamo se  oženio Marijom rođenom Papa, iz mjesta Majkova kod  Slanog (Dubrovnik), koja je u  Americi radila kod svoje sestre. Na zamolbu roditelja i  svoje četiri sestre Andrija se  vraća u Hrvatsku sa suprugom  i svoje devetero djece (nastarija sestra, deseta u obitelji,  ostala je u SAD-u), među  kojom je bio i tada petogodišnji Ante. Siromaštvo  kraja u kojemu je u ono vrijeme samo “rastao kamen”  ubrzo topi njegove ambicije te  se nakon mjesec dana provedenih u Rtini seli s obitelji u  ženino mjesto Majkovo. Budući da im ni tamo ne cvjetaju  ruže, kupuju povratnu kartu  te se opet vraćaju u Ameriku.  I, evo, u 2011. godini Ante  Miletić Toni u pratnji sina  Michaela, sinovca Mate i  rođaka pokojne mu majke  Marije Marka Tešije dolazi u  Rtinu…
Na ognjištu nakon  devet desetljeća
Pokretljiv, veseo i još izvrsnog  zdravlja barba Ante nakon brojnih upućenih mu poziva udovoljio je bliskim rođacima, dvojici braće Mati i Marinku Miletiću (Šantovim), čuvenim rtinskim ugostiteljskim djelatnicima, te je po drugi put nakon  devet desetljeća došao obići i  posjetiti ognjište svoga pokojnog oca Andrije.
Barba Ante imao je vrlo težak  život. Budući da je bio odličan  učenik, uspješno je završio medicinski fakultet te je do mirovine radio kao liječnik specijalist kardiolog u svojoj privatnoj klinici. Vrstan je glazbenik, posebno mu “leži” klarinet. Supruga mu je bila Amerikanka njemačkih korijena i  preminula je unazad nekoliko  godina. Zajedno su na svijet  donijeli šestero djece, četiri sina  (od kojih su dvojica također  liječnici) te dvije kćeri.
– Odlučio sam prije smrti  udovoljiti rođacima i posjetiti  ovu divnu i dragu hrvatsku grudu na koju sam prvi put nogom  stupio još davne 1920. godine.  Iako u ono vrijeme Rtina nije  bila ovakva kao danas, meni je  kao petogodišnjaku bila i ostala  lijepa i draga. Još mi se motaju  po glavi oni prekrasni i neponovljivi pejzaži s morem, Velebitom i zalaskom sunca, oni  siromašni, ali divni ljudi i brojni  rođaci mog pokojnog oca Andrije, koji su nas u ono vrijeme  posjećivali. Također se sjećam  svog divnog oca, a posebno  majke, koja nije od početka  velikodušno doživljavala dolazak ovdje u siromaštvo, ali na  sve je pristajala zbog velike ljubavi koju je gajila prema ocu i  desetero svoje djece, priča nam  Ante kojeg smo posjetili kod  njegovih domaćina i rođaka u  Miletićima u blizini Paškog mosta.
Nema ovog nigdje
– Ja sam oduvijek održavao  na neki način kontakt i s  očevim i s majčinim rođacima  u Hrvatskoj. S posebnom smo  pozornošću pratili rađanje  slobodne Hrvatske početkom  devedesetih godina. Ratne  strahote koje su se događale  našem narodu tijekom Domovinskog rata teško smo podnosili. Mi smo isto pomagali  na razne načine koliko smo  mogli, zbog čega smo ponosni. Hrvatska je bogodana zemlja. Moja draga Rtina toliko  je napredovala, toliko se izgradila i postala neprepoznatljiva. Da još Velebit nije na  svome mjestu, kao i ovo plavo  more koje ovakvog nigdje nema na kugli zemaljskoj, ja bih  se pitao gdje sam to zalutao.  Ovdje je Amerika. Čuvajte  ovu prekrasnu zemlju i njezina prirodna bogatstva, reći  će nam pomalo teškim, ali  ipak hrvatskim izričajem barba Ante Miletić.
Antin sin Michael također  nije krio svoju očaranost ljepotama Rtine i Hrvatske te  nam je pola na hrvatskom  pola na engleskom rekao:
– Ja, kao i moja braća i  sestre, ljubim Hrvatsku svom  svojom dušom jer to je domovina naših roditelja, djedova i baka te pradjedova.  Ovakve ljepote nema nigdje.  Ono što smo mi gledali na  fotografijama u stvarnosti je  sasvim nešto drugo. Svojim  rođacima obećao sam da ću  učiniti sve da svi naši rođaci i  prijatelji iz Amerike dođu što  prije u Rtinu. Vjerujte, neće  proći dugo vremena da ćemo  se opet vidjeti na ovom mjestu, kaže Michael.
Svima je pomagao
Dok smo razgovarali s  našim sugovornicima oko nas  se okupilo mnoštvo bližnjih i  daljnjih rođaka barba Ante.  Svi oni došli su ga pozdraviti,  zagrliti, stisnuti mu ruku, čuti  neku novu vijest iz Amerike te  mu zahvaliti za dolazak. Pored veselih i razgovorljivih domaćina braće Mate i Marinka  Šantovih, okupili su se i ostali  članovi njihovih obitelji, supruge im Milka i Nada, djeca Ana i Ivica te Marinko i  Mladen, kao i brat im Ante i  sestre Dragica, Karmela i  Ana.
Izražavajući veliku radost  što pored njih sjedi vremešni  im rođak Ante i ostali njegovi  “Amerikanci”, Mate i Marinko otkrili su nam jednu zanimljivost.
– Godine 1969., u vremenu  kada smo radili kao gastarbajteri u Njemačkoj, nekako  smo preko naših rođaka pomoraca došli do adrese  rođaka Ante u Americi. Napisali smo mu pismo u kojem  smo ga uz ostalo pitali postoji  li bilo kakva šansa da nam  napravi papire kako bismo  otišli u Ameriku. Na naše  opće veselje povratno pismo  nam je došlo za desetak dana  i u njemu je bilo tzv. garantno  pismo kojim nam je bio otvoren put u Ameriku. Poslije  podužeg razmišljanja pisma  smo uskoro bacili. Došli smo  do zaključka da se više nikada  nećemo vratiti u Rtinu ako  odemo. Našem Anti, dobrotvoru i humanom čovjeku koji  je mnogim našim ljudima pomogao pri odlasku u Ameriku, poslali smo pismo zahvale te smo ga o svemu podrobno obavijestili. Nakon  boravka u Berlinu 1969. godine vratili smo se kući i mislimo da nismo pogriješili,  kažu Miletići.
Na odlasku smo barba Anti  zaželjeli puno zdravlja i sreće,  a on nam je čvrsto obećao da  će, ako ga zdravlje posluži,  stoti rođendan doći proslaviti  u Rtinu, u svoju Hrvatsku.