Mali, vraćaj kekse!

Slika korisnika admin

DEBELI DJEČAK TRČI PO AVIONU I ŽDERE KEKSE

Taman pomisliš da po pitanju reklama ne može biti gore i da zbilja ne treba o njima pisati, kada te iznenade nečim što spada na samo dno propagandnih spotova. Naravno, opet je riječ o dječaku i keksima, samo ovaj put u avionu. Uvijek sam bio protiv ljepuškaste djece u reklamama i pitao se gdje su nestala ona uhata i nosata, ali ovaj su put otišli u krajnost. Ovdje imamo maloga Marka s kojim cijeli avion razgovara kao da ga misle obrlatiti i oteti pa poslije za njega tražiti otkupninu. Stjuardesa, koja kada vidi da šeta po avionu, umjesto da ga za uhvati za uho i vrati na njegovo mjesto i isprasiča mater koja mu dopušta da mrvi kekse po kabini, kreće s njim u razgovor o tome tko voli koju vrstu keksa. Pa idu do pilotske kabine gdje se onako malo u vožnji divandeka o tome koje kekse voli pilot (odmah se sjetim onog pilota perverznjaka iz filma "Ima li pilota u avionu") i sve u tom stilu. Ustvari, mali izgleda nekako deformirano, a to najviše dolazi do izražaja kada trči po novu kutiju keksa (zamislite blesavu mater koja dijete tovi kutijama kekasa) i točno se čuje kako mu je jedno debelo bedro tare o drugo s obzirom da ima toliko sala da ne može ni trčati kako treba.

I svi s tim debeljkom idu u nekakve ljubazne razgovore, a ja bih s njim u toj situaciji pričao ovako:

Ja (ljutito): "Mali! Što se tu motaš po kabini? Ajde, vraćaj se na svoje sjedište da te ja ne bih za uho vraćao!"

D.D. (debeli dječak): "Ali, striko! Ja samo nedužno šećem po kabini i pričam sa stjuardesama i putnicima o svojim keksima."

Ja: "Slušaj, bucko. Nisam ti ja ni striko, ni čiko, ni barba. Gdje ti je blesava mater koja ti daje žderati kekse, a ručak će biti poslužen za deset minuta!?"

D.D.: "Ali ja uvijek pojedem i kekse i cijeli ručak."

Ja: "A je li? Pa onda nije ni čudo da si tako debeo. Bacaj tu kutiju i lezi na pod! Za početak deset sklekova, dvadeset leđnjaka i trideset trbušnjaka, a pozovi na tjelovježbu i svoje nesposobne roditelje koji su dopustili da se pretvoriš u to što jesi!"

DJECA KOJU ŽELIMO ZABORAVITI

U "RTL-u danas" saznajemo neobično važnu vijest da je u nedjelju bio "Međunarodni svjetski dan plesa". Prvo, logično je da je međunarodni ako je svjetski, a drugo, tko bi to uopće i znao da nemamo petnaest informativnih emisija na šest televizija pa više ne znaju o čemu bi govorili. Saznali smo da "na ovaj dan svijet pleše". Mo'š mislit' što "svijet pleše". Svijet ratuje, svijet gladuje, svijet gleda kako bližnjeg svoga iskoristiti i poniziti... A ovdje čujemo i oduševljene pristalice ovog praznika koji su se ipak skupili u određenom broju na nekim gradskim trgovima i zaplesali. A oni nam kažu: "Lijepo nam je zaboravimo na kredit, na djecu, na sve..." Mogu samo zamisliti kakva su im ta njihova djeca, ako ih uspoređuju s kreditom i ako im je cilj da ih što bolje zaborave. Ljudi ponekad uistinu svašta prospu na tv-u.

DANAS SUNČANJE, A SUTRA - "DOKTORE, POMOZITE!"

U istim vijestima dokoni novinari idu po plaži. Više nije dosta reći "danas je bilo vruće i ljudi su se kupali", nego treba s tim istim ljudima i razgovarati i slušati njihove dojmove i mudrolije. Leži tako jedna lipotica na lignštulu (ili, kako se to već zove) i sva ponosna besjedi kako se ona, eto, sunča (što mi ne bismo primijetili da nam nije rekla), kako je već pocrvenjela na jednoj strani (kako li je ta samo ležala i koliko dugo kada je uspjela pocrvenjeti samo na jednoj strani - koja je to klada?), i kako će sada "ići dalje". E, tu sam se već ozbiljno zamislio. Što to znači da će ići dalje ako je već pocrvenjela? Hoće li se možda zatvoriti u vruću pećnicu, hoće li se samospaliti ili što? Želi, znači, pocrvenjeti do kraja. Pa će poslije biti - "gdje mi je bila pamet?", "zašto nisam pazila?", "doktorice, a kako se to liječi?", "ne može se znači operirati?"... Mislim da vam je jasno što hoću reći. Svake godine nas liječnici upozoravaju na opasnosti od sunca, a na RTL-u prikazuju ženu koja se hvali kako je lijepo pocrvenjela već u travnju. Pametno... Jako pametno.

JESAM LUD, ALI NE TOLIKO

Moram priznati da sam se iznenadio koliko je ljudi komentiralo tekst o "Survivoru" objavljen prije mjesec dana u našem Magazinu. Iako sam jasno dao do znanja da ću pratiti samo prvih pet dana, tek toliko da mogu uistinu argumentirano komentirati, mnogi su mi skretali pažnju na nove i nove gluposti koje su se tamo događale. Zato ovom prilikom izjavljujem pod punom odgovornošću pa makar me i netko uvrijeđen i tužio. Pratio sam samo prvi tjedan i to mi je bilo više nego dovoljno da zaključim da je to ordinarna glupost, da to ne može gledati nitko tko drži do svoga dostojanstva i zdravog razuma, da me ne zanima što se s tim dosadnim i ispraznim ljudima tamo događalo i da su, što se mene tiče, slobodno mogli ostati tamo u Kostarici i ne vraćati se više ovamo i konačno, da ne želim nikada više potrošiti ni jednu jedinu sekundu svog ionako prekratkog života na tako nešto. Lud jesam, ali ne toliko.

zadarskimario@gmail.com

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 5 (2 glasova)