Crveni karton

Slika korisnika admin

„Crvenoj" vladi - crveni karton. Tako su obojile svoju prvosvibanjsku paradu četiri sindikalne središnjice skupljajući se u milenijsku fotografiju s tri osmice.

Izbacujući socijaldemokratsku vladu iz igre i tražeći da raspiše prijevremene parlamentarne izbore, sindikalci su poručili da vlada napravi jedini svoj odgovorni potez i da vlast prepusti onima koji znaju. No, ne rekoše jasno koji su to „oni koji znaju".

Zato je šef HDZ-a Tomislav Karamarko, uvjeren da je to upravo njegov tim, sa zadovoljstvom izjavio kako se slaže sa sindikatima jer je najbolje da aktualna vlada ode „ i ne vraća se više". Izjave oporbenog rivala, radnici na Radničkoj cesti, radnici na ulici i grlati sindikalni čelnici koji baš neradni Praznik rada moraju žestoko raditi, za premijera Milanovića nisu ništa više od uobičajenog prvosvibanjskog folklora koji ga previše ne opterećuje. Za njega je Praznik rada u Hrvatskoj baš onakav kakav treba biti?! I tu je njegov problem jer uz spomenutu političku dimenziju na koju se odmah referirao, zaobišao je onu stvarnu, istinitu socijalnu dimenziju. Reakcije sindikata na nju su u tom smislu prirodne i potrebne jer je radništvu sve teže, pa s pravom upozorava na tri osmice, osam sati rada, osam odmora i osam sati sna.

Da se i ne spominju oni koji nisu ni ušli u svijet rada i ne znaju kako će i kad će. Javnost je revoltirana na iritantne izjave ministra rada Miranda Mrsića koji se pretvorio u statističara nezaposlenosti. I među okupljenima za Praznik rada opet daje mlake izjave kako je siromaštvo u zemlji visoko, spominje reforme da bi to siromaštvo bilo nešto manje i tu je njegovoj priči kraj. Zar baš nema nikakvu političku dalekovidnost da zaključi kako bi bilo bolje da nije ništa ni govorio? Predsjednik Josipović također opet pušta svoju istu uspavljujuću melodiju, odsviranu toliko puta da je postala dosadna. I ptice na grani već znaju kako je najveći problem nezaposlenost i kako treba podići gospodarstvo da bi se otvorila nova radna mjesta. Ali, odgovor kako i nadu da može i hoće zasad jasno ne daju ni vlast, ni oporba, a ni sindikati zapetljani u političko klupko, nisu se proslavili vizionarskim izjavama što bi to donijelo boljitak radnicima.  Zar je dovoljno samo tražiti prijevremene izbore? Kada ionako znaju da vlada neće odstupiti nego će odrađivati svoj mandat dobiven jer su prethodnici dobro zabrljali.

Sada je,pak, Milanovićev tim u problemima pa HDZ čeka da uskoči u sedlo vlasti jer su treće političke opcije, objektivno, još uvijek nejake. U takvom političkom „prašinanju" stručnjaci na području ekonomije, koji bi mogli ponuditi neke bolje poteze, možda se ne žele prljati.

Uslijed svega toga izgleda kako se radnici mogu nadati u spas samo od neke više sile. U tome je zapravo trenutačno najveća radnička tuga i sumorno, oblačno nebo 1. svibnja.

Dovoljno je vidjeti naguravanja za porciju toga prvosvibanjskog graha koji je i tradicionalno zapravo sirotinjska hrana pa da i ove godine slika o gospodarskom stanju u zemlji bude potpuna.

Premijera koji se, po svemu sudeći, ne brine kako će mu sindikati skuhati porciju, zasigurno više muči to što se sve više čuje kako je u ratu s ministrom Linićem koji je „tvrd orah", a i ostavka šefice Porezne uprave Nade Čavlović Smiljanec, nešto je nad čim treba promisliti.

Problemi unutar Vlade, gospodarski problemi, Europska komisija za vratom, Karamarko u zaletu, sve su to začini u premijerovoj prvosvibanjskoj porciji, pa ga od svih najmanje ljuti sindikalni feferon - „crveni karton".

 

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno