Četvrtak, 28. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

16 C°

Moja ljubav prema Ravi je neizmjerna

Autor: Ines Grbić

01.07.2008. 22:00
Moja ljubav prema Ravi je neizmjerna

Foto: Ines GRBIĆ



U cijeloj školi bilo je 30 učenika, a u mom razredu bilo nas je osam; jedan razred je imao samo jednu učenicu. U jednoj prostoriji su bila četiri razreda prijepodne, u toj istoj prostoriji i četiri razreda poslijepodne. Među nama koji smo pohađali tu školu formiralo se još nešto – veliko prijateljstvo koje i dan-danas traje prema Ravi, kaže komodor Zdenko Simičić, zamjenik načelnika Glavnog stožera OS RH
Kako je iz Male Rave potekao ‘veliki čovik’; kako je iz ‘centra svita’ kao zapovjednik došao u ‘centar vojske’ – to nam otkriva ravski sin, komodor Zdenko Simičić, zamjenik načelnika Glavnog stožera oružanih snaga RH. I Simičić je podržao nedavno održan znanstveni skup o Ravi, boraveći s mnogim Ravljanima i Zadranima te lipanjske nedjelje na otoku svog djetinjstva, luci kojoj uvijek rado svraća. U susretu s komodorom za vrijeme plovidbe od Zadra do Rave na brodu ‘Cetina’ saznali smo i o novom trendu razvoja Hrvatske ratne mornarice (HRM) ali i kako čovjek, koji je oplovio svjetska mora, doživljava svoju Ravu, čija je bujna vegetacija iznjedrila čak devet vrsti orhideja. No najljepši cvijet je čovjek; a još kad poštuje i njeguje svoje korijene, miris je to kojeg treba pomirisati, ispričati…
Veliko prijateljstvo iz školskih dana
Drago je narodu kad s njim plovi najviši vojni časnik, kako je bilo i 22. lipnja za plovidbe Zadar-Rava. Inače je u takvim prilikama netko delegiran iz mornarice, Glavnog stožera. No glavni razlog je bio taj što je komodor Simičić porijeklom iz Male Rave gdje je rođen.
– U Ravi sam završio osnovnu školu. Deset godina poslije škola je prestala s radom. O njoj se može puno pričati. U cijeloj školi bilo je 30 učenika, a u mom razredu bilo nas je osam; jedan razred je imao samo jednu učenicu. U jednoj prostoriji su bila četiri razreda prijepodne, u toj istoj prostoriji i četiri razreda poslijepodne. Među nama koji smo pohađali tu školu formiralo se još nešto – veliko prijateljstvo koje i dan danas traje prema Ravi. U biti, ta ljubav prema otoku je neizmjerna. Uvijek kažem, evo sad sam bio na jednoj izložbi u Parizu: voljeti Pariz uopće nije problem, stvarno ga treba voljeti. Ali voljeti jedan kamen koji nema ništa… To je neka posebna ljubav koju gaje otočani. Tako da to nas veže. Veže nas za neki kamen na kojem nema ništa. To vjerojatno mogu prepoznati samo istinski ljudi koji su se rodili na otoku, kaže komodor Simičić.
Kako se osjeća kad dođe na taj otok, s obzirom da je oplovio mora svijeta?
– Pa ja se vraćam na Ravu, uvijek. Kad prođem pored Rave, kad je gledam, imam osjećaj da je vrijeme stalo. Di se, što se promijenilo? Malo više je narasta’ bor. Nekad su bili vinogradi, ali sve drugo je stalo. Rava nikad nije bila demografski velika, malo selo – Mala Rava, veliko selo – Vela Rava; ljudi stare, žive mirno, s ribarstvom; nema industrije. Uvijek me pitaju kako je bilo tih 15 godina koje sam kao dječak živio na Ravi? Pa osjećao sam se slobodno, svi smo bili mladi. Naprosto sam uživao u moru, ribama, prirodi. Bili smo slobodni 24 sata, imali smo brod i na njemu smo bili svaki dan. Prošlo je puno godina, al’ kad gledam Ravu… Imam osjećaj da se ništa nije promijenilo. I zato se i vraćam tu i uživam u tim malim promjenama.
Centar svita
Rava je smještena između dva važna ribarska prostora, Kornata i Molatske grupe otoka. Kad bi ribari prelazili iz jednog u drugo područje, govori Simičić, stali bi tu negdje u sredinu. Rava je prirodno dobro zaklonište za brodove, po buri i jugu, što su ribari znali prepoznati. Ima 14 uvala gdje se možeš lako sidriti, vezati. Ravljani koji žive na svim kontinentima rado su spominjali da su došli iz centra svita, pojašnjava komodor odrednicu Rave kao ‘centra svita’ u kojem je njegov prvi korak bio ‘s didom na gajeti’.
– Na Ravi do treće godine života moraš proplivati. To ti je osnovno. To je zaduženje svih očeva i majki, da njegovo dijete do treće godine propliva. Tako i ja. Kad možeš plivati, onda možeš ići na brod s didom. I did’ te odvede na more… I svu onu tugu vesla i svu onu ljepotu lovljenja ribe naučiš s didom. I moj otac je bio ribar, zapovjednik broda. Ja bih se ukrcavao s njim, kao mladić sam vozio brod, po otvorenom moru, di nisu bile sike i kamenje, prisjeća se svojih mornarskih korijena komodor Simičić.
Srednju Tehničku školu završio je u Zadru, iako je otac njemu i bratu rekao: “Sine, ajde svugdi, samo ne u Pomorsku školu”. Simičić je pohađao i Akademiju u Splitu gdje je završio tehnički smjer i bio primljen u elektroničara.
– Ali moj otac to nikad nije znao. Odmah sam se vratio u nautiku i završio je. U Zadru sam polagao za kapetana duge plovdibe. Možda 80 % nas otočana završi na moru. I to je normalno. Tu se najlakše snalazimo, kaže Simičić. Živi u Zagrebu, “ali vikendom osjeća sve tunele, kapele, jedne i druge, jer ide u Ravu ili Split.
U Hrvatskoj i mirovnim misijama
A na moru ćemo ovog ljeta, uz mnoge jahte i jedrilice, vidjeti i ‘ratne brodove’. To je samo s jednim ciljem: i u miru služiti svom narodu.
– Nakon Domovinskog rata i stvaranja države sad su oružane snage u procesu kad svijetom šire demokraciju i pomažu civilnim ljudima. Naši su ljudi u Afganistanu i u još 14 mirovnih misija diljem svijeta. Kod nas u Hrvatskoj mornarica osobito ljeti dolazi do izražaja; sa svojim brodovima pomoć je otočanima; naš čuveni vodonosac svaki dan tijekom ljeta će biti potpora otočnom stanovništvu, također i zrakoplovstvo. Helikopeter hrvatskog zrakoplovstva prevozi bolesnika, mnogi zrakoplovi ‘treniraju’, a to je vezano za spašavanje od požara. HRM i cijele Oružane snage u ovom su razdoblju osobito okrenute prema civilima i pomoć su građanima, osobito u manje obnovljivom demografskom dijelu, gdje je manje ljudi, kaže komodor Simičić.
Zapovjedništvo HRM-a je u luci Lora u Splitu, a raspoređena je na svim našim ‘vanjskim otocima’. Sektor je u Puli, početak je na Savudriji gdje je prva radarska postaja. Zatim na Brijunima, Lošinju, Dugom otoku, Žirju, Visu, Lastovu, Mljetu i Moluntu. HRM sa svojim radarima pokriva cijeli naš ‘vanjski rub’, Jadransko more; unutar teritorijalnog mora naših otoka najčešće su brodovi obalne straže koja je formirana. I drugi brodovi flotile su podrška miru.
– Temeljna zadaća su mirovne operacije odnosno potpora našim ljudima koji žive diljem Hrvatske, ističe komodor Simičić.
Kao i cijele oružane snage, u tijeku je preustroj i HRM-a koja po novom ustroju ima 1400 ljudi. Dolaskom obalne straže taj će se broj ipak vjerojatno povećati. Budući da više ne djeluje klasična vojna akademija kao nekad, nema više mornaričke akademije, sad svi časnici, dočasnici i mornari dolaze nakon završenih civilnih škola, srednje pomorske škole ili neke druge srednje škole, pomorskog fakulteta, povezanog s radom na brodu. Hrvatski pomorski fakulteti poznati su po kvalitetnom kadru koji se školuje. Nakon završetka fakulteta ili srednje škole časnici i mornari u Lori imaju izobrazbu: šest mjeseci za mornara, godinu dana za časnika. To je ta prva tzv. temeljna obuka koja traje godinu dana. Nakon nekoliko godina provedenih na brodu imaju višu časničku školu. Potom ih čeka zapovjedno stožerna škola, najviša naša ratna škola, u okviru hrvatskih oružanih snaga.
Otočani budućnost HRM-a
– Naša je mornarica sad relativno mlada. Prosjek je oko 32, 33 godine. Svake godine primamo desetak novih časnika, mornara više. I to je budućnost. Budućnost je ta da sad ljudi iz ovog kraja, najviše iz zone odgovornosti HRM-a, dolaze u HRM. Lijepo je to što imamo puno interesenata, da se javljaju ljudi gdje su radarske postaje na otocima, baš ljudi s tog otoka, npr. na Dugom otoku. To je ono što mi možemo pružiti za opstojnost hrvatskog naroda na otocima; dakle, da se ne prodaje, ne raseljava, nego da ostanu tu, na svom ognjištu. Na neki način željeli smo se otvoriti prema tim ljudima, pokazati što HRM radi i normalno da su u jednom takvom prostoru i oni prepoznali sebe. Taj posao i pored vojne profesije ima veliku zadaću i tijekom mira; nije beznačajno da netko dobije siguran posao na otoku, dakle ekonomski, siguran državni posao na otoku koji je relativno dobro plaćen za hrvatske prilike; i može ostati na otoku i formirati svoju obitelj” kaže komodor Simičić.
U mirovnim misijama kopnena vojska je temeljno vezana za pješaštvo, a mornarički časnici su u zapovjedništvima tih postrojbi kao vojni policajci, logistički časnici ili časnici koji rade u stožeru mirovnih misija. Na taj je način uključena i mornarica. HRM ima predstavnika i na Haitiju, u Africi, Eritreji, zapadnoj Sahari.
– Dobili smo pozivnicu za članstvo u NATO-u i dobro surađujemo sa svim članicma tog Saveza. Imamo otvorenu ratnu školu kandidata u Italiji, Francuskoj, Njemačkoj, i u SAD-u povremeno školujemo naše časnike. Glede kadra i obučenosti, mislim da pratimo trend zapadnih zemalja i vojne industrije. Njihovi brodovi često dolaze kod nas i uvijek to iskoristimo da zajednički izvršimo neku vježbu i zadaću na moru. Nama je sad bitna ta komunikacija; komunikacija između broda, sustav veza, kompatibilnost oružja, radara. S njima dobro radimo, kaže komodor Simičić.
Izgradnja deset obalnih ophodnih brodova
Hrvatsku je flotu prije činila jedna postrojba s 28 brodova. Sad je podijeljena u dvije postrojbe: flotilu i obalnu stražu. U flotili kao napadnom dijelu HRM-a trima dosadašnjim topovnjačama priključit će se i dvije polovne topovnjače, dva dobra broda iz Finske koja će pojačati taj napadni dio; tu su i dva logistička broda, vrlo važna za prijevoz trupa, ali i ako se ljeti negdje ‘stvori čep’, za prevesti, HRM uvijek može ići. Drugi dio mornarice, obalna straža, sad je u formiranju. Imat će četiri ophodna broda, Andriju Mohorovičića i Fausta Vrančića, dva veća broda, a krajem godine objavit će se natječaj i za izgradnju deset obalnih ophodnih brodova koji će se graditi u Hrvatskoj. Najavljena su i dva veća ophodna broda dužine 100 m koji će se graditi sljedećih godina; ti su brodovi temeljno vezani za obalnu stražu, za nadzor našeg dijela Jadrana. S ta dva veća broda sa prijateljskim zemljama HRM će biti značajan faktor i na cijelom Mediteranu.
I za kraj naše ravsko-mornaričke razglednice, s markicom ‘more’, komodor Simičić poručuje:
– Pozdravio bih sve naše pomorce diljem svijeta. Pomorski život je specifično težak. Čitamo o našim pomorcima po zatvorima. Naši ljudi imaju veliku tradiciju. Oni nisu šverceri. A dogodi se to da sad imamo jednog u Grčkoj, dvojicu u Panami. Meni je o tome ružno čitati, jer znam sve te ljude, s koliko ljubavi idu na more, s koliko teškoća prožive na moru. Njima želim da se živi i zdravi vrate u Hrvatsku svojim obiteljima. Našim ljudima raseljenima diljem svijeta želim dobar život, da ne zaborave na Ravu; a nisu, to mi osjećamo. A našim otočanima da i dalje stoje… kako ono… “na tvrdoj siki…”.
 


Minopolagač Cetina u mirnodopskim uvjetima
Dolazak i cjelodnevni boravak na Ravi Ravljanima i Zadranima u nedjelju 22. lipnja omogućio je brod ‘Cetina’ DBM-81. Poručnik Jakša Mišković je zamjenik zapovjednika na tom desantnom brodu, minopolagaču, koji je u službi HRM-a od 1993. g. Namjena tog broda je logistička potpora manjim postrojbama, desantiranje, prevoženje vojnih vozila, naoružanja i opreme, ljudstva, te polaganje mina u slučaju ratnih uvjeta. Matična luka ‘Cetine’ je Lora, glavna baza ratne mornarice. Trenutni ustroj broda čini 27 osoba, od čega pet časnika, šest dočasnika i 16 mornara.
– Brod je sposoban izvršiti sve svoje zadaće. Izabrao sam časnički poziv samim time što je častan; to želim biti, tako raditi i ponašati se u životu – kaže poručnik Mišković. Ponosno je ploviti brodom koji vije hrvatsku zastavu, kako stručno kaže Mišković “brod u plovidbi vije mali zastavni nakit”.
I za odlaska na Ravu putnici na Cetini mogli su vidjeti mali ‘ritual’ podizanja zastave.
– Svaki dan u 8 sati ujutro brodska služba se postrojava i odaje se počast zastavi koja se podiže na krmeni jarbol – kaže poručnik Mišković. Brod je dug preko 50 m, maksimalne širine 10 m, maksimalni gaz je 3,2 m, a maksimalna istisnina ‘Cetine’ je 1000 tona kad je ukrcan u potpunosti; inače može ukrcati i do 300 tona tereta na teretnoj palubi.