Četvrtak, 28. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

16 C°

PRIČE S OTOKA »Prokljeto jugo« – rivanjski ljudi i događaji otrgnuti vjetru zaborava

02.07.2020. 07:11


Cijeloga života sam imao trajnu opsesiju morem – Rivnjom, tim dragim i ljutim kamenom i Zadrom, vjerojatno s činjenicom jer sam rođenjem prvo udahnuo morski zrak, piše Ladislav Radulić u »Memorabilijama« svoje najnovije knjige, koja predstavlja treći dio svojevrsne rivanjske trilogije, sažimajući tako književnu i stvaralačku inspiraciju u ime svoga malog otoka koji ove godine obilježava i veliku obljetnicu.


Motivacija i kompozicija
Naime, ove godine u kolovozu navršava se 500 godina od rođenja prvog Radulića (Matija) na otoku Rivnju pa je knjiga »Prokljeto jugo i druge priče« izašla u čast te obljetnice, a istodobno je posvećena uspomeni na djeda Šimu – Ćira »kojega je uzelo razbješnjelo jugo s gajete pune drva u kanalu s burnje strane otoka Rivnja«. Dobit će ta obljetnica doseljenja stanovnika na Rivanj 1520. godine iz stonskoga područja i spomen-ploču na Dan svete Jelene, zaštitnice Rivnja, otoka na kojemu danas živi petnaestak stanovnika i, nažalost, sve ih je manje. Kao da je i to bio dodatan motiv autoru da otok i život njegovih stanovnika u ne tako davnoj prošlosti, zaustavi u vječnosti, jer, kako kaže, »mi smo samo prolaznici kroz život i nestajemo, a napisana riječ ostaje za buduća pokoljenja«.
Iz posebne, čvrste veze autora i otoka rodila se rivanjska trilogija u izdanju Matice hrvatske Zadar koju čine »Rječnik rivanjskoga govora« 2002. godine, »Grcaj na ogrcu« 2010. godine i »Prokljeto jugo i druge priče« 2019. godine.
Najnovija knjiga donosi literarne zapise u deset priča, autobiografske »Memorabilije« u kojima autor opisuje svoje djetinjstvo, dječaštvo i mladost, a tu je i kao zadnji dio knjige, s književnog gledišta posebno zanimljiv, »Razgovor bez laži« s imaginarnim liječnikom, a donosi autorovu svojevrsnu ispovijed o vlastitoj bolesti 1969. – 1970. godine, gledanju smrti u oči i žalosnom stanju zadarskog zdravstva toga vremena. I samo naizgled »Memorabilije« i »Razgovor« kompozicijski iskaču iz knjige koja je primarno zbirka kratkih priča jer ih povezuje sama ličnost autora koji ima svoje osobne rivanjske priče, a u najtežim trenucima bolesti opet mu se u misli vraća Rivanj.
»Memorabilije« u kojima autor piše o sebi i svom životu, a posebno iz doba odrastanja na Rivnju, su autobiografske »krpice« koje su ga stalno pratile i kada je prerastao odijelo djetinjstva. Pratile su ga i priče o rivanjskim ljudima koje je slušao od drugih ili ih sam znao, kao i neki mali, ali i veliki povijesni događaji – ratovi, o kojima je slušao i koji su mu se urezali u pamćenje te neki kojima je sam svjedočio. Tako je jednostavno morala biti napisana i ova knjiga kao treći dio trilogije o rodnom otoku.
»Dakle, to bi bila nekakva trilogija o tom malom zadarskom otoku i moj prinos rodnom mjestu u kome sam proveo svoje dječaštvo i kojem sam se cijeloga života vraćao i ugodno se osjećao u miru i tišini, živeći na neki način s mislima o onome što sam opisao u svojoj trilogiji«, piše Radulić u prologomeni »Prokljetog juga«, na jednostavan način otkrivajući čitaocu osnovnu motivaciju za pisanje ovih pitkih priča, s naglašenim darom za naraciju začinjenu živim rivanjskim govorom, posebno u dijalozima likova, što daje književnom tekstu posebnu vrijednost i stilski i kontekstualno.


Realizam, poetske slike i simbolika
Knjigu otvara naslovna priča »Prokljeto jugo«, a zatim slijede »Guste«, »Grom«, »Joso«, »Smrt na Velom školju«, »Ubojstva na Sestrunju«, »U školi kod Brnetića«, »Hnjajica«, »Luiđa« i »Lata«.
Priče pokrivaju vremensko razdoblje od kraja 19. stoljeća do 50-ih godina prošlog stoljeća, a likovi »putuju« od Rivnja, do Sestrunja, Ugljana, Preka i Zadra, putuju i svjetskim morima, ali dušom uvijek ostaju na Rivnju, otočiću škrte zemlje na kojemu se teško živjelo u neimaštini i na milost i nemilost ostavljenom udarima bure i juga, ratnih i životnih nevolja.
U »Prokljetom jugu« škrti razgovor Šime – Ćira i mlađeg mu rođaka u samo nekoliko rečenica realistično prikazuje kakav je život na otočiću »guste crnoliste makiije i opojna ružmarina« 20-ih godina prošlog stoljeća i to zahvaljujući upravo rivanjskom govoru, koji je zadržao »što« iz stare postojbine, zapadnog dijela Dubrovačke Republike, iako su Rivanjci tijekom stoljeća postali pravi čakavci.
»Što nan vako jadnima i siromašnima triba, što imamo – nišće. Naši su očevi uziđali vu crikvu prije skoro pedeset godin, a još nemamo na crikvi ni zvon«, kazao je mlađi Šime, a Šime -Ćiro, autorov djed, kojemu je i posvećena ova priča, potvrđuje: »Znan, znan, nišće ni na voj siki di mi moramo živiti. Vidiš brat ti Guste, kaj pametan čovik, poša je najprije u Meriku, a kad se je vrati odma je parti u Grad, što će vode s namin muku mučiti.« Zvoni ovaj govor književno jače od bilo kakvog opisa, a autoru se mora priznati majstorstvo pričanja i sažimanja ljudskog krhkog postojanja u jedan događaj koji prerasta u svevremenski simbol sudbine.
»Sudbine ljudi nisu birali, one su nebirane stizale«, piše Ladislav Radulić navješćujući 23. prosinac 1925. godine kada će njegov djed izgubiti bitku s jugom i morem i s gajete pune drva kojom je krenuo put Privlake, skončati u bijesnim valovima, visokim kao crna planina. Prizor njegove žene Stulje, autorove nane, koja toga dana, kada se osjećao »oštar zadah tamnoga i ljutoga mora«, pogledom traži gajetu i zapravo predosjeća nesreću, prekrasan je književni portret otočne žene, koja će kada joj kažu da joj je muža zauvijek odnijela nevera, samo izustiti: »Prokljeto jugo«. U te dvije riječi uspio je autor zbiti sva njezinu ogromnu tugu i pokoravanje sudbini. Ova priča s pravom otvara knjigu jer je velika i po temi uzetoj iz stvarnog života i po likovima i simbolici, a ekspresionistički opis poludjelih valova, koji se igraju gajetom kao orahovom ljuskom dok se crni nebo i more i dok vjetar urliče, pravi je književni dragulj. »Crnilo izvire iznenada tu i tamo, kao iz nekog podmorskog vulkana«, piše Radulić. U ovoj priči liku djeda Šime – Ćira daje i unutarnje promišljanje kojim »omekšava« ovog inače tvrdog otočanina i diže svoje pripovijedanje na višu razinu.
»Taj otočni pedesetogodišnjak gdjekad razmišlja tko je i što je od kad je na ovome svijetu i kukavno živi pod ovim modrim, beskrajnim i vječitim nebom kome je na sredini sunce, taj ognjeni cvijet…«, samo je jedna od rečenica koje Radulićev realizam poetski uzdižu.




Gustina sudbina
»Guste« je posebno uspjela priča u kojoj je glavni lik dobio prave oznake književnog karaktera i ima tendenciju da bude veća, jača i dublja od zadane književne forme pripovijetke jer donosi još niz likova, ima jak povijesni okvir, od Austro-Ugarske i Gustinog udomljavanja iz zadarskog sirotišta kod Radulićevih koji su za taj čin primali mjesečno nekoliko fiorina, preko kruha sa sedam kora diljem svjetskih mora, Prvog svjetskog rata, talijanizacije Zadra i Drugog svjetskog rata, savezničkog bombardiranja Zadra 1943., do komunističkog poraća. Književna vrijednost izvire iz činjenice da je taj povijesni kontekst uvezan nitima jedne gotovo nevjerojatne osobne sudbine. Naime, s jedne strane, za ono doba uspješni i poduzetni Guste koji je ploveći vidio svijeta, držao trgovine u Zadru i Salima, s druge strane je privatno vrlo nesretan čovjek kojemu je žena imala osam poroda, ali su mu umirala i djeca i unuci, da bi na kraju, najprije Guste (1955.), a poslije sedam godina i žena mu Marija, »utrnuli kao šterike.« Ali, Guste Ikognito, Guste Nepoznati, jedan od rivanjskih udomljenih nahoda, zasigurno nije za svoga života ni slutio da će kroz jednu nadahnutu književnu inspiraciju, zauvijek ostati poznat.
Kao dokument vremena opisan je otpor talijanizaciji, zatim bombardiranje Zadra, koje je uz osobne Gustine tragedije, bilo presudno da Radulić ovom liku udahne unutarnji život. Pa tako Guste, dok se čuje grmljavina bombardera i počinje kišiti, šeće Gradskim grobljem i razmišlja o svom nesretnom životu »dok mu grobljanske suze teku niz obraze, nos, bradu…, dok potmula grmljavina i zasljepljujuća svjetlost gromova primoravaju ga da okrene glavu prema nebu, tamnom i sivom, zamračenom gustim i niskim oblacima«, s kojega ne dolazi spas, nego bombe.


Rat na otoku, mali ljudi i učiteljica Luiđa
Koju su cijenu platili otočani, žitelji Rivnja i Sestrunja u vrijeme Drugog svjetskog rata opisuje se u dvije priče u kojima su talijanski fašisti s četnikom zvanim Dušan Silni, a uz pomoć špijuna Olivarija došli do simpatizera partizanskog pokreta i mučki ih ubili. Često tragičnost radnje i motiv smrti, autor najavljuje opisima bure ili juga, ali i glasanjem ptica kao, primjerice, galebovi kreštanjem najavljuju težak dan, kada će Davidova banda pred rivanjskim ljudima iskazati svu svoju nečovječnost i zločin. Dovodi to autora i do svevremenskog motiva zla u čovjeku. »Kao što se u redovitim intervalima izmjenjuju plima i oseka pod utjecajem mjesečeve gravitacije, tako se u ljudskim dušama, a tko zna pod čijim utjecajem, izmjenjuju dobro i zlo«, zaključuje autor koji se u pričama »Grom«, »Joso«, »Hnjajica« i »Lata« odmiče od ratne tematike i donosi živote malih otočnih ljudi iz kojih se najbolje iščitava duh vremena i teški otočni život, ovisan o milosti vjetrova, valova, gromova.
Tko zna zašto je Bože čuvajući volove i zaklanjajući se od grmljavinskog nevremena stradao od groma upravo kod crkve sv. Jelene, zaštitnice otoka? Nitko, život piše priče. Lik Hnjajice, hendikepirane Marije koja je pala i ostala »hnjajasta« jer na otoku na kojem nije bilo ni popa, a jedno vrijeme ni učitelja, a kamoli liječnika, moralo se uzeti ono što ti sudbina daje i prihvatiti ono što ti uzima. Tako je postupila i Hnjajica i iako samo s lijevom rukom obavljala sve poslove. Josi je presudila loša povezanost otoka sa Zadrom i težak put do liječnika u Gradu, što je ostala tema za sebe i do današnjih dana, a »Lata« (posuda od 20 litara) priča je o Miru Ružinom i njegovoj »krađi« vlastitoga maslinovog ulja koje je prodao majstoru u Elektro luxu Bepu Novaseliću, čovjeku o kojem Radulić također piše s puno simpatije.
Od dviju školskih priča, »U školi kod Brnetića« predstavlja vrijedan prikaz školstva na otocima 50-ih godina prošlog stoljeća, kada su rivanjska djeca svaki dan gajetom preko kanala putovala u sestrunjsku školu, a dimnim signalima pozivala roditeljske gajete da dođu po njih kada završi škola.
»Luiđa« je priča o rivanjskoj učiteljici i njezinim đacima među kojima je i autor, koja je spremna na davanje šiba – »srdela«, ali i na važna učenja koja se od tih mladih dana ponesu za cijeli život. Susretala se s nestašlucima đaka (autor) koji su nalojili kameni put pa su prolaznici redom padali, ali i s teškoćama poraća i provjerama odanosti Partiji. No ostala je Luiđa slobodnomisleća i to je prenijela na svoje đake. Školske godine 1954./55. »odselila se s otočića na kojemu je posadila sjeme iz kojega će ponići i neki visokoobrazovani ljudi«.
Svijet Radulićevih likova je prije svega Rivanj i njegovo okruženje. Likovi naracijom izrastaju iz samih stvarnih događaja, a neki od njih na plećima svoje sudbine (Šime – Ćira, Guste, Bože) nose i vječne motive smisla i prolaznosti života, ali i neprolazne književno-umjetničke težnje da ih se otrgne vjetru zaborava.
 


Djetinjstvo, dječaštvo i mladost


»Memorabilije« – Djetinjstvo dječaštvo i mladost, autobiografski je prozni tekst, iskren, bez uljepšavanja, patetike, bez suvišnih riječi i samohvale u kojem autor, rođen 22. listopada 1942. godine, iznosi tek neke važne životne datume i zgode iz Rivnja i Ugljana prelomljene kroz prizmu dječjeg pamćenja. Otac Miro, pomorac, vjenčao se u Preku s ugljanskom djevojkom Mladenkom pa je autor školovanje i započeo u Donjem selu na Ugljanu iz kojeg se izdvaja i sjećanje na nanu Valeriju koju i nije zvao nana i koja je, kaže autor, za razliku od dobre bogobojazne nane Stulje, »bila osorna i zla žena«. »Odjednom me zahvatila neopisiva tuga, nisam mogao zaustaviti dječji plač i suze, kad odjednom me iz nostalgijskoga raspoloženja trgne osoran glas moje nane: ‘Ča ti je, ki vrag?!«, a ja: ‘Ništa mi ni, udri san se!’«, iznosi svoje sjećanje autor, neuobičajeno kada je riječ o emocijama između unuka i nana. Za dane ranog djetinjstva vezane su i dvije zanimljive zgode, prva, kada nove cavate (prva obuća u životu) završe u moru i druga kada je odao kako su njegova majka i Marija Siparina s mukom veslale od ugljanskih Mulina prema Rivnju jer su ne znajući za sobom vukle sidro. Peti razred i odlazak u Zadar 1954. donosi teško i gladno vrijeme podstanarstva u lošim uvjetima… Autora je život vodio od električarskog zanata do studija kroatistike, bio je direktor Zadar filma (1976.), tajnik i predsjednik Aerokluba Zadar, angažiran u Zrakoplovnom savezu Hrvatske te u Županijskoj zajednici tehničke kulture za što je dobio i Državnu nagradu Faust Vrančić. Jedan mandat Radulić je bio i potpredsjednik Svjetske zrakoplovne federacije na što je posebno ponosan. To su samo neki naglasci životnog puta iz bogatog rada Ladislava Radulića koji je cijelo to vrijeme i pisao, objavljivao u novinama, književnim časopisima i revijama, a kao zaključak se nameće da su ga zapravo kao književnika i čovjeka posebno odredila dva plavetnila, ono morsko i nebesko.
 
 


Razgovor bez laži


Iako naslovljen kao razgovor, dijalog, tekst je zapravo unutarnji monolog autora gdje o bolesti, dijagnozi, liječenju, odnosu liječnik – pacijent, odgovornosti, životu i smrti, pričaju autor kao osoba A i imaginarni liječnik kao osoba B. »Ovaj ‘Razgovor bez laži’ napisao sam i umnožio u samoizdatu ožujka 1971. godine, nepunu godinu dana po ozdravljenju i dolasku iz klinike. Naime, počelo je moje bolničko liječenje u petak, 13. ožujka 1970. godine u zadarskoj bolnici, a završilo je konačnim izlječenjem, mojim otpustom iz beogradske Vojno-medicinske akademije, u ponedjeljak 25. svibnja 1970. godine.«, piše u uvodnom pojašnjenju autor dodajući kako 50 godina nakon toga, sada u »Razgovoru« objavljuje i imena osoba koja prije nije navodio. Naime, »Razgovor bez laži« je duboko poniranje u sebe koje se i događa najčešće onda kada je čovjek najbliži smrti. Fasciniraju gotovo naturalistički opisi zbivanja u zadarskoj bolnici gdje autor kojeg boli ne samo tijelo nego i duša, suočen s tumorom crijeva povraća smrdljivu tekućinu koja se iz crijeva vraća na usta. Hrabro, još u to vrijeme aktualizira pitanje odgovornosti za liječničke pogreške i doživljavanje liječnika kao gospodara života i smrti. Kritizira stanje u ondašnjem zadarskom zdravstvu koje je bez dobre organizacije i bez dobrog odnosa između medicinskog osoblja i pacijenta, primjerice, odnos ginekologa prema ženama sa sela bez potrebnog poštovanja…
Unutarnje proživljavanje borbe za život, boli i neizvjesnosti liječili su snovi, dakako, oni o Rivnju: »Bio sam prisutan blagdanskim svečanostima svete Jelene kad se za objed sprema kokošja juha s rižom i kad je u svakoj kući barem jedan gost, a uvečer se svi okupe na betonskoj ploči seoske gusterne pa se i stari i mladi, zajedno sa seoskim gostima, uhvate pod ruke i zaigraju starinsko kolo…«