S “Vihorom” na životnoj stazi

Bilo je djece koja su u početku pokazivala otpor, no kada su sjela na konja bila su potpuno drugačija, s vremenom bi fizički i psihički ojačala, prorijedili bi se poremećaji i svake se godine vidio uspjeh, kaže Krnčević, dodajući kako se uvijek sjeti jedne djevojke koja je teško hodala, a koja je popevši se na konja uskliknula: “Mama ja imam krila”
Terapijsko jahanje  koje se pokazalo  učinkovito za poboljšanje fizičkog i  psihičkog stanja osoba s posebnim potrebama iniciralo je  osnivanje ovakvog tipa udruga diljem Hrvatske, no ponegdje su se javile i poteškoće  u funkcioniranju o kojima su u  medijima svjedočile majke  djece s poteškoćama u razvoju. Tvrdile su da usprkos  činjenici da su tamo volontirale pa i mjesečno plaćale za  “čarobno” jahanje njihove djece, ta terapija nije bila dobro  organizirana jer pojedina djeca prečesto i nisu došla na red  za jahanje što im je umjesto  ciljanog samopuzdanja rodilo  dodatno i novo razočaranje i  depresivnost od čega su ih  mjake i htjele skloniti penjući  ih na leđa plemenitih životinja.
Sijeno na dar i  besplatna terapija
S obzirom da takva jedna  udruga djeluje u Zemuniku  Donjem u sklopu Doma za  odrasle osobe pokušali smo  od ravnateljice Doma Davorke Krnčević doznati kako je  organiziran program terapijskog jahanja u toj udruzi znakovitog naziva “Vihor” i postoje li kod njih problemi i  pritužbe na provođenje terapije ili je doista, kako se više  puta isticalo, s “Vihorom” puno lakše na teškoj životnoj  stazi kojom moraju gaziti osobe s posebnim potrebama,  djeca s poteškoćama u razvoju, osobe s mentalnom retardacijom te djeca i odrasli s  tjelesnim invaliditetom.
Sada kada se i nakon sedam  godina savršeno nadopunajvaju zemunički Dom i udruga  Vihor ravnateljica Krnčević s  ponosom ističe kako je to trebalo predvidjeti i krenuti s  tim, tada inovativnim projektom.
– Idejni začetnik osnivanja  udruge bila je Franka Krajnović koja mi je donijela materijale o terapijskom jahanju  i kazala kako joj se čini da bi se  to moglo provesti kod nas.  Imali smo veliki neiskorišteni  prostor i odlučila sam “Vihoru” dati priliku koji se nakon  toga u etapama razvijao posebnom metodom. Naime, ustanova i udruga oslanjale su se  jedna na drugu, članovi udruge bili su i članovi ustanove.  Naš dobar primjer jačanja  “Vihora” danas nastoje slijediti udruge u drugim dijelovima Hrvatske, kao što je  udruga “Stančić” u Dugom Selu dok smo u pregovorima s  domom u Nuštru, otkriva ravnateljica Krnčević, dodajući  kako je istina da ipak mnoge  udruge za terapijsko jahanje  imaju velikih poteškoća u financiranju jer je održavanje i  hranjenje konja skupo i cijeli  projekt zahtijeva potporu lokalne zajednice i humanih pojedinaca.
Za razliku od nekih drugih  zemunički “Vihor”, prema riječima ravnateljice Doma, ne  plaća prostor, podmiruje tek  režijske troškove vode i stuje,  a istodobno su, kako kaže Krnčević, gotovo svi oko njega  spremni na pomoć.
– Svake godine od seljaka i  Općine dobijemo sijeno za konje, a pohvalila bih i Grad  Zadar koji nas prati s 20 tisuća  kuna, te Zadarsku županiju  koja izdvaja 15 tisuća kuna.  Isto tako od samog osnutka  pomaže nam Općina Zemunik, a Grad Benkovac je financirao nabavu zaštitnih prsluka. Treba pohvaliti i lionse  koji svake godine s 10 tisuća  kuna financiraju održavanje  jednog konja – Ronina. Terapijsko jahanje u “Vihoru” je  besplatno i 45 aktivnih članova od kojih su 30 djeca,  utorkom, četvrtkom i subotom mogu uživati u posebnoj  terapiji jahanjem, ističe Krnčević, dodajući kako je kod  svih koji su se popeli na leđa  nekog od četiri “Vihorova” konja bio veoma vidljiv napredak i  poboljšanje u fizičkom,  psihičkom, a posebno u sociološkom smislu.
– U udruzi su članovi udruge  “Svjetlo”, nekoliko ih je iz vrtića “Latica”, a ima i onih koji  dolaze samoinicijativno. Terapija uključuje i rad fizioterapeuta, medicinsku sestru  te voditelja terapijskog jahanja čija edukacija zahtijeva  polaganje ispita u Londonu,  otkriva Krnčević, pojasnivši  kako “Vihoru” doista nedostaje profesionalni voditelj terapijskog jahanja za kojega će  se morati netko zaposliti i  naknadno educirati.
“Vihorova” djeca
Boris Januška se, kako doznajemo, profesionalno bavio  jahanjem i imao je ulogu voditelja terapisjkog jahanja. I  sada dolazi povremneo, no  većinu poslova preuzela je Petra Bavdek koja subotom na  “Dan otvorenih vrata” vodi terapijsko jahanje.
– Niti voditelju ne plaćamo i  tu se radi o volontiranju, a  osim Petre Bavdek još su za  svaku pohvalu volonterke  Marijana Đerđa i Dijana Milin. Trenutačno je naš kapacitet zapravo maksimalan jer  za veći broj sati terapije ili za  veći broj članova trebali bi i  više volontera i konja, kaže  Krnčević, istaknuvši kako u  “Vihorovim” štalama imaju  četiri konja i ždrijebe. To su:  Armando, Beba, Iris i Ronin,  a ždrijebe kobile Iris koja je  stigla kao dar Županije od  tadašnjeg župana Šime Prtenjače zove se, kako se tada i  dogovorilo – “Oluja”.
Niti ljetna stanka u provođenju programa terapijskog  jahanja ne provodi se strogo,  te kada se konji zažele travnjaka, a “Vihorova” djeca vjetra u kosi, organizira se jahanje za kojega su Zadru, ali i  šire mnogi zainteresirani jer  im je upravo kao terapija predložena ova rehabilitacijska  metoda pa su se, primjerice,  članovi udruge “Svjetlo” odlično uklopili u rad s konjima,  životinjama koje ih uče strpljivosti, toleranciji i pronaleze kod djece skrivene i zatrpane izvore samopouzdanja.
– Kada im dopre do svijesti  da kontroliraju životinju to  snažno utječe na njihovo samopouzdanje. Fizički se napredak ogleda u boljoj ravnoteži, jačanju mišića, povećanoj pokretljivosti zglobova,  a postiže se i vrlo značajan  učinak na psihološkom polju.  Ipak, najveći učinak terapijskog jahanja evidentan je na  području socijalizacije, smatra Krnčević, naglasivši da kako je dijete koje jaše sasvim  drugo od onoga koje je prvi  put došlo u “Vihor”.
 – Ovakav oblik terapije koji  se provodi grupno donosi i  pozitivno zajedničko iskustvo  te posebnu ljubav prema konjima. Nastaju prijateljstva  koja imaju neprocjenjiv socijalni učinak, a jedan od važnih ciljeva terapijskog jahanja  jeste da se kod tih ranjivih  skupina, osoba s posebnim  potrebama i invalida razvije  osjećaj pripadnosti, topline i  sigurnosti, kaže  Krnčević,  prisjetivši se kako su se u djeci  koja su dolazila na terapijsko  jahanje poput vihora mijenjali  osjećaji, pogledi na svijet i  kako je odjednom s “Vihorom” postalo lakše na njihovom inače teškom životnom  putu.
– Bilo je djece koja su u  početku pokazivala otpor, no  kada su sjela na konja bila su  potpuno drugačija, s vremenom bi fizički i psihički ojačala, prorijedili bi se primjerice, astmatični napadi i drugi poremećaji i svake se godine vidio uspjeh, zaključuje  Krnčević, kazavši kako se uvijek sjeti jedne djevojke koja je  teško hodala, a koja je popevši  se na konja uskliknula: “Mama ja imam krila”.