Najomiljeniji Hoessovi logoraši

Na današnji se dan, 2. kolovoza, u Europi, a od prošle godine i u Hrvatskoj, obilježava Međunarodni dan sjećanja na romske žrtve holokausta. Dan je to kad je 1944. godine u Auschwitzu likvidiran romski obiteljski logor i kad je 2.897 Roma odvedeno u krematorij i ugušeno plinom
Koliko sam mogao primijetiti zatočeništvo ih nije psihički osobito pogađalo, na skučeni prostor, kao i na neodgovarajuće higijenske uvjete, pa i nedostatak hrane bili su u svome primitivnom životu, kakvim su dotad živjeli, naviknuti. Ni bolest niti visoku stopu smrtnosti nisu doživljavali tragično. Bili su optimisti. Nikad kod njih nisam primijetio poglede mržnje. Kad bi netko novi došao u logor, izlazili bi iz baraka, počeli svirati na svoje instrumente, zvali bi djecu da zaplešu i izvodili svoje uobičajene trikove. Meni je to izgledalo kao da nisu ni svjesni da su u zatočeništvu. Iako su me nemalo puta naljutili, bili su to – ako se tako dade reći, moji najomiljeniji logoraši”, dio je to iz šokantnih autobiografskih zapisa koje je o romskim logorašima u Auschwitzu-Birkenauu, čekajući u poljskom zatvoru smrtnu presudu zapisao Rudolf Hoess, zapovjednik koncentracijskog logora Auschwitz.
Smatrani “nepopravljivima”
Na današnji se dan, 2. kolovoza, u Europi, a od prošle godine i u Hrvatskoj, obilježava Međunarodni dan sjećanja na romske žrtve holokausta, a datum je na inicijativu romskih organizacija prihvatilo Vijeće Europe. Dan je to kad je 1944. godine u Auschwitzu, točnije jednome dijelu Birkenaua, likvidiran romski obiteljski logor i kad je 2.897 Roma odvedeno u krematorij i ugušeno plinom.
Iako su Romi tijekom nacizma u Njemačkoj bili izloženi manje agresivnom i ne toliko javnom i općeprihvaćenom progonu kao što je to slučaj bio sa Židovima, Romi i Sinti (podskupina Roma koji naseljavaju neke regije Njemačke i Francuske, a poznati su kao putujući cirkusanti) druga su velika etnička skupina koju su nacisti željeli istrijebiti.
Hitlerova propaganda s Romima se nije osobito bavila, no ipak su za naciste predstavljali “opasnost” zbog mogućnosti prijenosa romskih gena na “arijevce” zbog čega je još prije rata u Njemačkoj bila uvedena zakonska zabrana braka i seksualnih odnosa između Roma i “arijevaca.” Smatralo ih se “nepopravljivima”, a u logorima su svrstavani u istu kategoriju s “asocijalnim” zatočenicima, te su na odjeći kao znak raspoznavanja često nosili prišiveni trokut crne boje.
Prve deportacije Roma iz okupiranih zemalja, najprije iz Austrije, započele su 1941. godine odvođenjem u posebne sabirne logore, a krajem 1942. po naredbi Heinricha Himmlera i iz ostalih zemalja Trećega Reicha, najčešće u logor Auschwitz-Birkenau. U taj su logor dopremani Romi osobito iz središnje Europe, najviše iz Njemačke te češko-moravskog protektorata, ali veliki broj iz okupiranih ruskih zemalja, te manji broj s područja Mađarske i Jugoslavije.
Strašna bolest noma
Koncem veljače 1943. u dijelu Auschwitza, u Birkenauu, podignut je tzv. ciganski obiteljski logor (Zigeunerfamilienlager), koji je nosio oznaku Odjel B IIe, a prvi su u njega smješteni njemački Romi. U neljudskim uvjetima u tom je logorskom odjeljku živjelo na tisuće romskih muškaraca, žena i djece.
Bilo je to jedino mjesto u cijelom logorskom kompleksu gdje su obitelji živjele zajedno, za razliku od još jednog “obiteljskog logora”, gdje su bili smješteni Židovi prebačeni iz češkog logora-geta Theresienstadta, u kojemu su muškarci i dječaci bili odvojeni od žena i djevojčica.
U pretrpanim drvenim nastambama Romi su živjeli u prljavštini, bez vode i grijanja, pothranjeni i bolesni. Prema Hoessovim memoarima “smrtnost u romskom dijelu logora, u odnosu na prosjek Auschwitza, bila je niska, ali je zato smrtnost djece bila iznimno visoka.”
O stravičnim uvjetima u kojima su živjela romska djeca svjedoči i činjenica da se jedino u romskom logoru pojavila bolest noma, gangrenozno raspadanje sluznice, koja je pogađala pothranjenu, zapuštenu i oslabjelu djecu, a završavala je smrću. Bolest se javljala najčešće kao posljedica infekcije, a očitovala se na licu velikim otvorenim gnojnim ranama.
Romska djeca i Mengele
Romska djeca strahovito su patila i zato što su najčešće bila među onom djecom koju je za svoje monstruozne kvazimedicinske pokuse osobno odabrao dr. Josef Mengele. Ovaj sadistički doktor bio je na položaju glavnog liječnika romskog logora od kraja svibnja 1943. pa sve do likvidacije 2. kolovoza 1944.
Eksperimente je Mengele provodio osobito na blizancima, istražujući genetske anomalije poput različite boje očiju (heterochromia iridis) koju su imali mnogi Romi, ili tražeći uzroke nome, nakon što se rijetka bolest pojavila među romskom djecom. Djeca su tijekom eksperimenata bila izlagana neopisivim bolovima, a nakon provedenih pokusa najčešće su umrla ili bila ubijena. Mengele je u romskom logoru osnovao i “dječji vrtić” u kojem je držao odabranu djecu kojoj je katkad donosio čokoladu kako bi stekao njihovo povjerenje i umirio ih prije odvođenja na pokuse.
Do kolovoza 1944., kad je donesena odluka o likvidaciji, u romskom je logoru ostalo oko četiri tisuće Roma. Likvidacija je provedena u noći s 2. na 3. kolovoza odvođenjem Roma kamionima u krematorij. No, prije toga hrabri Romi su esesovcima pokušali pružiti otpor, braneći se svime što su imali, uglavnom noževima i žlicama, no čuvari su ih ubrzo svladali.
Preživjeli svjedoci likvidacije romskog logora, poput poljskog političkog zatvorenika Wladyslawa Szmyta, koji je sve promatrao kroz žicu iz obližnje barake opisao je kako su esesovci romsku djecu “razbijali o stranice kamiona.” Te je noći 2.897 Roma ugušeno plinom, a njihova tijela spaljena u otvorenim jamama.
Procjenjuje se da je kroz Auschwitz prošlo oko 23 tisuće Roma, a prema podacima poljskog Državnog muzeja Auschwitz-Birkenau, umrlo ih je 20.943. Nešto više od tisuću Roma koji te noći nisu odvedeni u plin, prebačeno je na prisilni rad u logore Buchenwald i Ravensbrück u Njemačkoj gdje je većina umrla.
Ukupan broj Roma stradalih u holokaustu do danas je na žalost ostao nepoznat, a procjene se, ovisno o izvorima, kreću od 200 tisuća do pola milijuna. Današnji dan prilika je za sjećanje na sve one Rome koji su patili i umrli diljem ratne Europe, uključujući i Hrvatsku, a čija stradanja su često nedovoljno naglašena.