U Zadru uvijek slijedi opuštanje, najbolje na svijetu!

Slika korisnika valentinam
Ivan Marcelić, zagrebački Zadranin, vratar Barakuda
Dido Ivo je rođen u Zadru, vuče podrijetlo iz Preka na Ugljanu. Otac Josip je rođen u Zadru, mama Sandra isto, ona ima ugljanske korijene, a brat Fran i ja smo se rodili u Zagrebu jer su roditelji poslije studija ostali u njemu živjeti - kaže 23-godišnji Marcelić
Marin GOSPIĆ
Barakude će sljedećih "sto godina" biti sigurne s vratarima - Ivan Marcelić puni baterije u Zadru

U subotu smo svi munjesali nakon što je Hrvatska osvojila  vaterpolsko zlato u Mađarskoj, pa smo munjesali malo manje u nedjelju,  a u ponedjeljak smo ispraćali mamurluk. I gle čuda, u ponedjeljak je u  Zadru osvanulo - zlato!

- Ha, ha, mislio sam doći još u nedjelju, ali... - smije se Ivan Marcelić,  (1994.) zlatni hrvatski vaterpolist.

Zagrebački je Zadranin, tako je najbolje reći, pohrlio u grad koji iznad svega voli.

- U Zadru uvijek slijedi opuštanje, najbolje na svijetu!

Ivan se rodio u Zagrebu, vaterpolo je počeo igrati u Mladosti u kojoj  je i danas, ali korijeni su duboko zadarski.ž

- Dido Ivo je rođen u Zadru, vuče podrijetlo iz Preka na Ugljanu. Otac  Josip je rođen u Zadru, mama Sandra isto, ona ima ugljanske korijene, a  brat Fran i ja smo se rodili u Zagrebu jer su roditelji poslije studija ostali  u njemu živjeti.

Marcelići su i poznate i priznate (i) sportske obitelji, zna se to odavno. Ivan je vaterpolo zavolio rano.

- Imao sam nekih 10 godina kad me jedna kuma nagovorila da odem  na bazen gdje je trenirala Mladost. Prije toga igrao sam košarku, nešto  tenis, ali sve usputno, leteći. Vaterpolo me zarobio.

Student treće godine ekonomije, jedna polovica fantastičnoga hrvatskoga vratarskoga tandema (drugu čini čudesni Marko Bijač) svjetskih prvaka već na prvi pogled odaje dojam smirenoga čovjeka.

- Nama vratarima to je urođeno, moramo imati puno mirnoće.

Trinaest godina je vaterpolist i s 23 dosegao je svjetsko zlato.

- Karijera mi se razvijala onako kako je i potrebno. Mlađe kategorije,  brojne klupske utakmice, pa mlađe državne reprezentacije, turniri, različita prvenstva... U Mladosti smo, recimo, imali izvrstan naraštaj mladih igrača, mlađi Bukić, Lovre Miloš, Ante Vukičević, ja... U tim sezonama možda svega dvaput nismo osvojili neku medalju.

Kao svoje trenere bitne za karijeru Ivan ističe Deana Brkića i Hrvoja  Hrestaka, pa Deana Šafarića...

- Svatko se izgrađuje na svoj način. Fizičku pripremu uvijek možeš  odraditi, to nije sporno, no puno treba raditi na psihi.

O čemu vratari razmišljaju dok su im suigrači u napadu?

- Pojednostavljeno, mi pola utakmice nemamo posla. Tu smo, čekamo, gledamo, pamtimo što treba, procjenjujemo... Ipak, svaku sekundu  treba biti spreman. Samo jedna kriva procjena ili loša obrana mogu  utakmicu odvesti tamo gdje ne želimo. I obrnuto. Vratar je tu i da pokrpa  neke rupe ako nastanu, mora sam sebi vjerovati.

Još 2010. godine Ivan je dospio u prvu momčad Mladosti. E, ali i u  prvu momčad - Zadra 1952.!

- Tada sam se s kolegom Ivanom Piskom mijenjao. Jednu utakmicu  sam branio u Zadru, on u Mladosti i obrnuto. Bila je to posudba. Rado se  sjećam tih dana.
Malo Mladost, malo Zadar 1952

Barakude će sljedećih 'sto godina' biti sigurne s vratarima, s Bijačom i vama.

- Nadam se da će tako biti. Vratari u Hrvatskoj imaju kontinuitet i nekako slijedimo i životne godine. Bijač je tri godine stariji od mene, a poslije mene ima nekoliko mlađih, perspektivnih vratara. Nema straha.

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 4.3 (4 glasova)