HRVATSKA BRANITELJICA Nisam sigurna da Šimpraga voli svoju domovinu Hrvatsku

Anja Rašković Šimpraga bila je u koloni 1995. godine. Kaže, bio je august, sparina, zvuk traktora i nebo koje je promijenilo boju. Ja sam jednu kolonu ispraćala u studenom 91. iz Škabrnje. Bio je studeni, studen, zvuk tenkova i granata, miris krvi i nebo prekriveno prašinom, avionima i niškim specijalcima- padobrancima. Stotine mojih susjeda, prijatelja i rođaka napuštali su tada svoj dom jer su Anjini sunarodnjaci sijali smrt na njihovom pragu u njihovoj Škabrnji, napisala je Zadranka Danka Dražina, rođena Škabrnjanka u svojem odgovoru na govor saborske zastupnice SDSS-a Anje Šimpraga koji je u petak prodrmao hrvatsku javnost. Šimpraga je ispričala svoja iskustva koja je proživjela kao 8-godišnja djevojčica u koloni pripadnika srpske zajednice koja je iz tada okupiranih dijelova Hrvatske izbjegli u Srbiju pred nadiranjem pobjedničkih hrvatskih snaga u osloboditeljskoj akciji Oluja.

Dražina izviđač Hrvatske vojske
Danka Dražina je 1991. godine napustila fakultet u dobi od 21 godine kako bi pomogla obranu rodne Škabrnje od velikosrpske agresije. Javnosti je poznata po tome što je kao izviđač u danima nakon osloboditeljske operacije Maslenica 28. siječnja 1993. godine iz smjera slobodnog Prkosa u 23 sata povela IX. bojnu HOS-a u okupiranu Škabrnju. Nakon 43 dana HOS-ovci su otišli na zasluženi odmor, a samo šest dana kasnije Škabrnja je ponovno pala u operaciji srpske vojske kodnog naziva »Kameleon«.
U svojem odgovoru Šimpragi Danka Dražina je napisala kako je u danima krvavog napada na Škabrnju Anja imala tri godine i nije ništa kriva. Ni kriva, dodala je, ni za svoju ni za moju kolonu.
– Ali Anjin otac, djed, stric, ujak, susjed ili prijatelj nisu razmišljali o tome da se suprostave zlim četničkim hordama, da stanu u obranu svoje domovine Hrvatske kao što je to učinio Predrag Mišić i još 10 tisuća hrvatskih branitelja srpske nacionalnosti. U koloni koja je te noći u studenom napuštala Škabrnju uzalud sam tražila moju babu Mariju. Dva tjedna kasnije babu Mariju sam pronašla sklupčanu u crnoj vreći na stolu zadarske patologije, zvjerski unakaženu do neprepoznatljivosti. I svaki mještanin moje Škabrnje mogao bi vam ispričati svoju priču o ovoj koloni, kao i svaki Vukovarac, kao svaki od onih pola milijuna Hrvata i drugih građana Hrvatske koje su »junaci iz Anjine priče« mislili zauvijek protjerati. A tih pola milijuna možemo nazvati sretnicim jer njih 15 tisuća nije bilo te »sreće«. Mučeni, pobijeni, zaklani nisu doživjeli biti u koloni koja napušta dom, ali ostaje živa, kaže Dražina dodajući kako su agresori za spomenutih 15 tisuća ljudi odredili neke druge kolone koje se nikad neće vratiti.

Izbjegli, ali ostali živi
– Danas tražimo kosti gotovo tisuću hrvatskih mučenika, oplakujemo 15 tisuća nevinih života trudeći se da svaku tu smrt otrgnemo zaboravu. Anja, imala sam tada 21 godinu, U mom ruksaku nisu bile knjige (iako su trebale biti), bili su metci i bombe i dvije-tri maskirne majice, još poneka sitnica, krunica i slika Majke Božje). I tako danima…, prisjeća se ova Škabrnjanka te dodaje kako je »Anja danas zastupnica u Hrvatskom saboru, ali ona nije sigurna da voli svoju domovinu«.
– Nekako mi se čini da tu riječ nikada nisi izgovorila, da ti je mrsko i pomisliti na riječ domovina. Ja sam danas majka četvero djece, zaposlena, s plaćom više nego tri puta manjom od tvoje. Ali to nije ni važno, nije u šoldima sve. Ima nešto i u srcu, u ponosu i visoko dignutoj ili spuštenoj glavi ili skrivanju pogleda od susjeda kojem si jučer lomio kosti. Pitaj svoje Anja, znaju oni. Danas je prvi dan kolovoza, čuješ li Anja, kolovoza. 187 – toliko je hrvatskih sinova poginulo u Oluji, najvećoj hrvatskoj pobjedi i ponosu Hrvatske vojske, hrvatske policije i hrvatskog naroda. Vjeruj mi Anja, svaki moj Škabrnjanac ima dvije priče s kojom se tvoja nikako ne može mjeriti, ni po ljudskosti, ni po patnji, ni po ljubavi. Jedna priča je iz studenog 91. i o njoj pričamo s tugom i mukom, većina tu priču i ne priča, ali ne zato što ju je zaboravila, baš naprotiv. Nikad je neće zaboraviti. Druga je kolovoška, ona koja je započela 4. kolovoza, a koja traje i danas. Tada smo u samo tri dana pregazili hordu zla koja je kriva i za tvoju i za moju kolonu. I danas vodimo bitku protiv iste te horde zla, doduše, danas nije prljava i bradata, ne nosi maskirnu odoru i kapu s petokrakom ili četničkom kokardom. Danas je u elegantnom odijelu, po protokolu Hrvatskog sabora ili Vlade. Zato Anja, umukni!!!, poručuje Danka Dražina.

Sjećanje djevojčice iz kolone
Zastupnica Anja Šimpraga u Saboru je, pak, održala kazala kako zadnjih dana svi pričaju o Oluji.
– O Oluji pričaju bez obzira koliko o tome doista znaju. Jesu li proživjeli te ratne strahote ili su ih tek promatrali, bez obzira iz kojeg su kuta ili iz koje su je pripadnosti doživjeli. Svake godine u ove dane dijete progovori u meni. Sjećanje jedne djevojčice iz kolone. Tog 4. augusta 1995. godine imala sam tačno osam godina. Najednom i nebo je promijenilo boju. Sparina je otežavala disanje i nije slutilo na dobro. S ruksakom kupljenim za drugi razred osnovne škole bila sam spremna za put. Put koji nije imao ime, put koji je vodio tko zna gdje, prisjetila se Šimpraga koja je ispričala kako je od Knina njen put vodio do Petrovačke ceste preko Banja Luke, otkuda su bez stajanja išli prema Srbiji.
– Zvuk traktora i plač okruživali su nas. Posljednje komadiće kruva ispod peke podijelila sam s rodbinom. Moja baka ga je pekla. A taj miris, me je pratio, rekla je između ostalog SDSS-ova zastupnica koja je dodala kako ima samo jednu želju, da se u Hrvatskoj gradi društvo slobode i da se gradi zajedničku budućnost.

»Anjin otac, djed, stric, ujak, susjed ili prijatelj nisu razmišljali o tome da se suprostave zlim četničkim hordama, da stanu u obranu svoje domovine Hrvatske kao što je to učinio Predrag Mišić i još 10 tisuća hrvatskih branitelja srpske nacionalnosti
Danka Dražina