TONI GAUTA: “Želim pomoći ljudima da postignu svoju izvrsnost te da pomaknu svoje barijere”

Kada netko kaže kako ima sedam godina iskustva i to u psihologiji, teško je povjerovati da ta osoba ima samo 29 godina. No, Toni Gauta u svojoj karijeri već je okusio mnogo toga. Kroz tenis je »zaslužio« stipendiju na sveučilištu u SAD-u, a nakon toga krenuo je i zanimljiv put koji se nastavlja u Zadru.
– Zapravo kroz djetinjstvo sam se bavio košarkom, ali ipak je prevladao tenis s kojim sam kroz kadetske dane osvojio brojne turnire diljem Hrvatske. Kako sam sve više napredovao, radi boljih uvjeta sa 16 godina preselio sam se u Zagreb gdje sam živio sa sestrom i gdje sam trenirao i po četiri sata na dan. S HATK Mladost postajem dvostruki državni prvak na momčadskom juniorskom prvenstvu Hrvatske – ispričao je Toni Gauta, koji je s 19 godina dobio ponudu koja se ne odbija.
– Dobio sam sportsku stipendiju na Sveučilištu William Carey u SAD-u.
Zadranin je tamo postigao i značajne sportske rezultate, ali i akademske uspjehe poput nagrada »Honorable Mention« za teniski uspjeh u »NAIA Tennis Association« i »All Academics« za akademski uspjeh.
– Posljednju godinu studija radio sam na fakultetu kao direktor studentskog doma te sam sa svojim timom radio i na stvaranju dodatnih stipendija za internacionalne studente. Uz to sam bio voditelj teniske škole te teniski trener na teniskom kampu u Clemson University.

Opravdanje stipendije
Koliko su ti koristile četiri godine na prestižnom sveučilištu u SAD-u?
– Kada sumiram te četiri godine mogu samo reći da je bilo izvanredno. Bio sam dio tima koji se sastojao od najboljih momaka iz cijelog svijeta. Upoznao sam mnoge zanimljive ljude, osebujne ličnosti, između ostalog i mog cimera koji je bio iz Južnoafričke Republike.
No, kroz cijeli studij osjećao se i poprilično velik pritisak?
– Da. Kako sam dobio tenisku stipendiju, morao sam je svojim rezultatima opravdati, jer ukoliko to rezultatima ne opravdam, gubim stipendiju, a ne treba niti govoriti koliko je skupo to školovanje bilo. I baš radi toga sam u tom periodu i najviše karakterno stasao. Trener bi me često pozivao na sastanak na kojem bi rekao: »Slušaj, igraš odlično, lijepo i atraktivno, no meni trebaju rezultati«. Srećom, takav pritisak sam percipirao kao izazov i ubrzo su rezultati počeli pratiti moju promjenu u razmišljanju.
Slijedi povratak u Zadar gdje je Gauta završio diplomski studij psihologije, uz koji je paralelno radio kao teniski trener i psiholog u TK Zadar 08. Početkom ove godine osnovao je tvrtku koja se bavi mentalnom pripremom sportaša kako bi se u potpunosti posvetio psihološkoj pripremi sportaša.
– Trenutno i dalje surađujem s tenisačima iz TK Zadar 08, no posvetio sam se i drugim perspektivnim sportašima, kao npr iz svijeta košarke i jedrenja.
Jesi li zadovoljan obujmom svog posla?

Izvrsnost
– Posla ima i zbilja sam zadovoljan. Doduše sada je ljetni prijelazni period, dosta je stvari na pauzi, ali načelno ne mogu biti nezadovoljan.
A motiv studija psihologije je…
– U jednoj rečenici to bi bilo, pomoći ljudima da postignu svoju izvrsnost te da pomaknu svoje barijere.
Gauta nastavlja…
– Kao bivši natjecatelj nisam ni imao pojma da mogu koristiti različite tehnike za bolji fokus, bolje nošenje sa pritiskom važne utakmice i brojne druge alate. Da sam barem to znao kao junior, je misao koja mi svakodnevno prolazi kroz glavu. Danas je puno sportaša koji su talentirani, rade marljivo i daju sve od sebe, ali ne mogu preslikati svoju izvedbu s treninga na natjecanje. Kada upitam trenera ili roditelja koji je razlog onda odgovor u sebi sadrži termine koji se direktno dotiču moje struke kao što su pad koncentracije ili pad u izvedbi zbog pritiska važne utakmice.
A izgovori za takve padove, kaže sportski psiholog, su najčešće: »A ja sam takav, ne možeš mene mijenjat«, ili »nisam ja lud da idem kod psihologa«.
– Istraživanja pokazuju da je 50 posto naše ličnosti određena genetikom od naših roditelja kao i utjecajem društva, odnosno okoline, na nas, no čak 50 posto onog što mi jesmo određuje sloboda izbora; hoćemo li raditi na sebi ili tražiti izgovor. Ljudi najčešće odabiru izgovor i traže argumente koji će podržavati odabrani izgovor.
Znaju li ljudi oko tebe čime se baviš i što je sportska psihologija?
– Iz prakse sam naučio da ljudi zbilja ne znaju čime se bavim. Za ljude za koje sam bio uvjeren da znaju kako izgleda mentalna priprema sportaša i kako se sustavno radi, na kraju sam shvatio da sam krivo mislio. Iz tog razloga odlučio sam nikad ne naplatiti prva dva treninga i omogućiti ljudima da upoznaju kako se radi na mentalnoj pripremi te da je to trening kao i svaki drugi. Kao što kondicijski trener ima svoj tjedni mikrociklus unutar jednog olimpijskog ciklusa gdje radi recimo na razvoju eksplozivnosti, agilnosti, koordinaciji i dr., tako i sportski psiholog unutar priprema radi na koncentraciji, postizanju i održavanju optimalne razine pobuđenosti, motivaciji, samopouzdanju, brzini donošenja odluka, kontroli emocija, odnosno stvarima direktno povezanim s izvedbom.
Mnogo radiš i s mladim sportašima. S kakvim situacijama se susrećeš u tom segmentu tog posla?
– Sve ovisi kako se na što gleda, odnosno što je razlog dolaska djeteta. Treba li riješiti određeni problem ili raditi na dugoročnom razvoju. Treba li raditi na svim mehanizmima koji su potrebni da to dijete funkcionira u školi i aktivnostima van sporta, ili je sport samo alat, motivator, da dijete radi na razvoju svog karaktera. Radimo mnogo na kontroli emocija, na fokusu, samopouzdanju kod svakodnevnih stvari.

Pritisak roditelja
Možeš li usporediti odnos roditelja u Zadru i u SAD-u prema mladim sportašima?
– U SAD-u je situacija takva da roditelji drže djecu u tzv. zoni ugode, komfort zoni u kojoj djeca ne napreduju jer se ne izlažu zoni straha ili izazova koju trebaju proći kako bi rasli i napredovali. Takva djeca često razviju lažno samopouzdanje jer izbjegavaju igrati s protivnicima slične kvalitete jer ako izgube od njih mogu opasno ugroziti svoje lažno stečeno samopouzdanje. Takva djeca najčešće vrlo brzo i odustanu od sporta. Iako ovaj obrazac u posljednje vrijeme često vidim i u Hrvatskoj, u ovoj sredini, s druge strane, postoji veliki pritisak roditelja. Moj diplomski rad je bio baš na tu temu. Proveo sam istraživanje na državnom prvenstvu hrvatskih tenisača od 13 do 16 godina o ocjeni veličine pritiska koji vrše roditelji. Na pitanje je li mojem roditelju više stalo da pobijedim ili da dam sve od sebe, većina djece je odgovorila da je njihovim roditeljima više stalo do pobjede. I ne samo to, bojali su se reakcije roditelja i molili me da rezultati ne dođu do njih. I to je često realnost sporta.
Dotakli smo se izuzetno važne teme za roditelje, trenere, za cijelo društvo.
– Jednostavno se dijete prerano ubaci u sustav »moraš, trebaš«. Svi se hvalimo našim sportskim rezultatima, a nitko se ne pita koliko djece radi ovakvih stvari odustane od sporta i stvori averziju prema sportu.
Može li se reći da je pritisak koji se stvara načelno loš?
– Ne treba biti svaki pritisak loš. Ako je pritisak usmjeren na rezultat, koji nije direktno u igračevoj kontroli, onda to nije poželjni obrazac. Ako je pritisak usmjeren na trud, na pristup, na tehničko-taktičke elemente, odnosno stvari koje su direktno u igračevoj kontroli, onda sam po sebi takav pritisak nije loš.
Možda roditelji često vjeruju da rade onaj »dobar« pritisak?
– To je istina. U teoriji misle da rade dobro, a zapravo često u konačnici samo rade pritisak radi rezultata. Istina je da danas mnogo talentirane djece ima preveliki teret od strane roditelja i to ne izađe na dobro.
Studirao si i radio u SAD-u, studirao si i sada radiš u Hrvatskoj. Možeš li istaknuti najveću razliku između ta dva sustava?
– Prije svega treba istaknuti da u SAD-u, kada se primjeti da si darovit, ambiciozan, imaš viziju, oko tebe se formira tim. Sustav te izdigne, motivira i dobiješ prostor za napredak. Na žalost ovdje je situacija poprilično drugačija. Tijekom studija u SAD-u sam dobio posao na fakultetu, omogućeno mi je da se dižem stepenicu po stepenicu. Ovdje je mnogo teže jer ako ne znaš tko si i koji je tvoj jasan cilj i vizija vrlo brzo te ljudi spuste na njihovu razinu i s »dobronamjernim savjetima« ti pomognu da odustaneš. Ovdje prevladava razmišljanje: »ako neću ja uspjeti, potrudit ću se da nećeš ni ti«. Naravno čast iznimkama koje su vrlo rijetke.
 

Želja mi je dijeliti znanje

Odradio si i trodnevnu edukaciju na Višnjiku koji je pohodio velik broj sportaša i trenera. Možemo li uskoro očekivati još događanja?
-Ideja je da napravim više radionica. Nakon ta tri dana na Višnjiku, što je bio tek početak, iduće radionice bih napravio s djecom. Ideja radionice je da bude interaktivna i na nju ću pozvati i roditelje da dođu i da se uvjere što je zapravo sportska psihologija. Naravno da je u planu i seminar za roditelje, trenere… Svakako mi je želja dijeliti znanje. Na žalost kod nas ljudi malo toga dijele, iz straha sve žele sačuvati za sebe, jer što će onda ostati njima.
 

Neurofeedback

Radi se o biofeedback-u, spravi koju ima nekoliko ljudi u Zadru i koja daje povratnu informaciju o funkcioniranju psihofiziologije – objašnjava Toni Gauta uređaj koji koristi u svom poslu.
– Profesionalni sportaši s kojima sam radio uvidjeli su da se radi o dobrom načinu za osvijestit misli i emocije koje utječu na ljudsku fiziologiju i time direktno na sportsku izvedbu. Sprava se koristi za rad pod pritiskom, rad na kontroli emocija, rad na fokusu. To je peak performance sprava koja se koristi u poznatim klubovima poput Chelsaea, Milana, teniskim akademijama. Radi se o novitetu za koji još je malo ljudi čulo. Iz navedenog razloga ali i zbog i dalje krivih stavova o mojoj struci omogućio sam svima koji to žele dva probna treninga bez naplate. Želja mi je da se ljudi zbilja okoriste od praktičnog znanja kojeg moja struka nudi.
 

U Americi mnogo više prakse

Diplomirao si na Sveučilištu William Carey, magistrirao si u Zadru. Kakva je razlika između ta dva studija?
– U SAD-u svakako ima dosta prakse. Mnogo se radi s ljudima, mnogo se radi s djecom, a u Zadru se mnogo govori o teoriji. Obično ljudi idu iz teorije u praksu, ja sam nekako to obrnuto napravio.
 
 

Psihologija umjesto tenisa

Koliko si daleko bio od profesionalne karijere u tenisu?
– Recimo da mi je i dan danas žao što nisam napravio korak dalje i što nisam još dodatno napredovao. Glavni razlog su bile financije jer nisam mogao gledati roditelje kako se od jednog međunarodnog turnira oporavljaju mjesecima, a ti u sebi znaš da trebaš otići na dva takva turnira mjesečno. Kako sam uz tenis dobio priliku da završim psihologiju, što mi je bila želja, i kada sam vidio da imam prostora za raditi u toj struci, odlučio sam ipak otići u tom smjeru.