"Šverceri" su uvijek korak ispred "carinika"

Slika korisnika admin
belinda_vuksan
Mario PADELIN
"Može se reći da većina ovisnika zna više nego dobar dio stručnjaka" - dr. Belinda Vuksan

Onaj koji redovito prati vijesti ne može ne primijetiti koliko je u zadnje vrijeme počinjeno kriminalnih radnji koje se konstantno vezuju uz narkomilje. Crne kronike su pune vijesti koje su izravno, ili ne, vezane uz šverc ili preprodaju droge i uz, što je sve češći slučaj, obračune ljudi koji se nalaze u sličnim interesnim sferama.

Osim uništavanja materijalnih dobara, bude tu i premlaćivanja, propucavanja i ostalih stvari o kojima možemo čitati po tiskovinama i portalima. Nisu to samo obračuni dva očajnika oko "piza" heroina, već nešto mnogo veće, vezano uz veliki profit. Pri tom se zaboravlja na one koji financiraju sav taj biznis, a koje najčešće jedine dohvati ruka zakona. Zaboravlja se na roditelje čija su djeca krenula tim putem i ušla u začarani krug iz kojega je vrlo teško izići, a ponekad se to može samo s nogama prema naprijed, bilo da se predoziraju ili da ih ubiju.

Iako je stvar više nego alarmantna, ne smijemo zaboraviti da postoje ljudi i institucije koji daju sve od sebe da bi pomogli onima koji su krenuli pogrešnim putem i doveli sebe i svoje obitelji u situaciju da im je pomoć uistinu potrebna. Odgovore na pitanja koja se vežu uz ovu temu potražili smo kod dr. Belinde Vuksan, liječnice Odjela za psihijatriju zadarske Opće bolnice, i to u rijetkim trenucima kada ova plemenita žena nije uz svoje pacijente.

Kobno miješanje

* Mnogi govore da korištenje lakih droga nije opasno za ljudski organizam. Kako struka gleda na to, i jesu li tablete ili trava droga?

- I tablete i laki opijati, a i cigarete, nezdrav su način rješavanja problema, odnosno nezdrav način življenja. U Europi se od 1995. u 35 zemalja, među kojima je i Hrvatska, provodi tzv. Espadovo istraživanje, gdje se radi s mladima u dobi od 16 godina. Uzeto je nekoliko kriterija. Cigarete, pijenje alkohola i droga. Kreće se s pušenjem, jer velik broj mladih te dobi puši, uzimanjem akohola, a na kraju stižu opijati i to najčešće lake droge, tj. marihuana, jer je u toj dobi uzimanje ozbiljnijih supstancija ipak nešto rjeđe. Kada kažem ozbiljnijih, ne mislim da postoje neozbiljne droge. Postoji razlika između uzimanja opijata, marihuane, heroina ili kokaina, jer svaka droga ima svoje specifičnosti. Pokazalo se da djeca već u ovoj dobi počinju uzimati anksiolitike, trankvilizatore, te sredstva za opuštanje i kombinirati ih. Ili puše i uzimaju tablete ili, što se najčešće događa i zna izazvati smrtne slučajeve, kombiniraju alkohol i trankvilizatore. Pokazalo se, potpuno neočekivano, da je najveći broj takve kombinatorike prisutan kod djevojčica. Istraživanje se radi svake četvrte godine i u svim zemljama ukazuje na porast opijanja, jer u toj dobi ne možemo govoriti o pravom alkoholizmu, konzumaciji marihuane, a o pušenju da i ne govorim. Ne zaboravite "Espadov" podatak po kojem je 2003. g. bilo 22 posto ženskih i 24 posto muških 16-godišnjaka koji su probali marihuanu.

* Možemo li, dakle, reći da je već i samo uzimanje trankvilizatora početak ovisnosti, a shodno tome nekoga tko povremeno uzme npr. Normabel smatrati potencijalnim ovisnikom?

- Sva ta djeca počinju uzimati nešto da bi im bilo lakše živjeti, da bi se lakše nosili sa svijetom, jer otkad je svijeta čovjek je u prirodi tražio sredstva pomoću kojih će mu život biti ugodniji i veseliji. Period adolescencije je posebno kritičan, jer je to period kada roditelji više ne predstavljaju autoritet, ako su ga uopće i predstavljali, kada ni profesori više nisu zanimljivi, kada si prema svemu onome o čemu te uče u nekoj oporbi. Želiš promijeniti svijet i uzet ćeš ono što ti prvo dođe pod ruku. To je period kada se živi u grupi. Imamo mlado čeljade koje je kao odraslo ali nije, koje ima svoje filozofije koje to najčešće i nisu, jer se mahom radi o pseudofilozofskim razmišljanjima o tome kako se suprotstaviti autoritetu roditelja. Oni žele odrasti iako ni fiziološki, ni psihološki nisu spremni za to, i žele izbjeći traume. Mene to podsjeća na puža golaća kojem kućica postaje pretijesna i želi se preseliti u drugu. Na tom putu, od djetinstva do odraslog, on je silno ranjiv i svako mu sredstvo dobro dođe da bi se mogao opustiti i postati ono što bi želio biti i ufurati se u kojekakve filmove. Znači, ako i krene s apaurinom, ili bilo kojim lijekom, on na neki način mijenja viđenje svijeta, mijenja percepciju. Takvom neće biti problem uzeti travu ili čašicu alkohola, jer, "što je to?". On se osjeća lijepo, opušteno, fino mu je, zabavno. On će to ponoviti i sutra. Ne mora značiti da je svatko tko je jednom probao drogu postao ovisnik. Ovisnik je onaj koji je probao i nastavio uzimati.

* S obzirom da govorimo o osjetljivoj školskoj dobi, koliki je utjecaj kućnog odgoja na prevenciju stupanja u kontakt s opijatima, s obzirom da se radi o dobi kada roditelji još imaju utjecaja na formiranje ličnosti?

- Velik je utjecaj roditelja. No, oni bi trebali biti uključeni u taj odgoj od najranijih dana. Ne mogu se uključivati onda kada dijete ulazi u pubertet i adolescenciju i tada mu početi govoriti o štetnosti droge. Nitko nije ušao u tu problematiku, a da nije znao da je to nešto štetno. No, često se u javnosti iznose i poluistine. Nedovoljno znanja pokazuju i oni koji bi se i trebali baviti tim problemom. Prilazi se senzacionalistički, politički, na stotinu načina koji ne pojašnjavaju dovoljno dobro ovu problematiku. Može se reći da većina ovisnika zna više nego dobar dio stručnjaka.

Zatvori puni sitnih preprodavača

* Mislite li da se u javnosti putem tiska i elektronskih medija dovoljno radi na osvještavanju mladih ljudi?

- Ne, apsolutno ne! To je problematika koja je tragična, jer ispada da se svatko ima pravo time baviti, da svatko ima neko svoje mišljenje kako bi tome trebalo stati na kraj, od onih moralističkih do ovakvih ili onakvih mišljenja. Istina je da je ovisnost uvrštena u klasifikaciju duševnih poremećaja, ali je to manjim dijelom zdravstveni problem, a većim dijelom društveni. Mi danas govorimo o društvu kao o ovisnom društvu. Danas u kućama imamo roditelje koji, kada ih zaboli zub, glava ili su napeti, prvo posežu za anksiolitikom ili analgetikom. A upravo su oni kao roditelji prvi i osnovni objekt preko kojeg dijete upoznaje svijet. Više se ne trpi bol. Više nema odgoda. Dijete zaželi bilo što i to dobije. Mi se čudimo koliko danas ima problema sa svim tim igricama. Poneka su djeca samo postavljena pred televiziju. Ne možeš se baviti njima, imaš svojih problema, i najbolje ga je staviti pred ekran, nabaviti igrice i gotovo. Dijete od malih nogu postaje ovisno.

* Početkom ljeta objavili smo uznemirujući članak "Vaše bi dijete moglo biti sljedeće". Bilo je dosta pozitivnih reakcija i komentara roditelja i čitatelja, ali i nekoliko neugodnih poruka. Može li se, osim retorički, ova borba voditi isključivo do onog stupnja kada počme ugrožavati nečiji profit? Jesu li nam zakoni napravljeni tako da se njima čašom vode gasi šumski požar?

- U biti se požar u svojoj osnovi i gasi šalicom vode da ne dođe do većih razmjera. Do danas je bilo zakona i zakona koji su mijenjani i nikada se ova pošast nije zaustavila, jer je društvo u biti takvo. Tamo gdje postoji jako veliki profit, naravno da će biti svega. Kaže se da su šverceri uvijek za korak ispred carinika. Često se u tome segmentu radi nesinkronizirano, iako svi sve znaju. I tko ima, i tko što ima nezakonito stečeno. To su ljudi koji najčešće nisu ovisnici, ljudi kojima je to biznis, a ispaštaju oni najsitniji dileri koji dilaju da bi sebi osigurali uzimanje droge, i to su najčešće podaci s kojima policija izlazi u javnost. Zatvori su puni tih sitnih preprodavača, a to sve podsjeća na santu leda gdje se vidi ono što je na površini, a velik dio ostaje ispod. Roditelji su pozitivno reagirali na vaš članak, ali je problem u tome što ti isti roditelji radije skupljaju informacije iz medija nego da dođu na tribine gdje se mogu najstručnije informirati. Svaki roditelj ima osjećaj da se to događa nekom stotom. Kada se održavaju tribine na koje dolaze uvaženi stručnjaci koji se dugo godina bave tom problematikom i kada se pokuša animirati zajednica, baza, pri čemu nije bitno je li to roditelj ovisnika ili neki političar ili novinar, strašno nas zaboli mali broj prisutnih ljudi i to su najčešće oni koji i nemaju stvarnih problema s djecom. Bilo je i nekoliko dobrih akcija kada su se ljudi sami organizirali. Ne možemo očekivati da će policija i sudstvo sve rješavati. Postoje roditelji koji bi bili najsretniji da uopće ne znaju da im je dijete ovisno. Mi im moramo objasniti kako se može otkriti da je dijete ovisnik. Ima roditelja koji su to saznali tek nakon nekoliko godina. To znači da ili nisi dobro vidio, ili nisi bio educiran, ili si pred svim tim zatvarao oči.

* Vlada mišljenje da se s nekim supstancijama poput kokaina može prekinuti u svako doba, jer ne stvara tjelesnu ovisnost.

- Može se prekinuti, ali koje su posljedice, to je drugi par opanaka. Kokain je vrlo opasna droga i nema veze što ne stvara tjelesnu ovisnost u onom smislu kako to radi heroin. Psihičke posljedice koje ostavlja kokain su stravične. Vrlo će rijetko ovisnik o heroinu napraviti ubojstvo ili samoubojstvo kad je u apstinencijskoj krizi. Imaju i oni psihičkih tegoba, ali je to prvenstveno kazna za tijelo. Kod kokaina imaš osjećaj da se psihički raspadaš, depresije, bezvoljnosti, potpune apatije, osjećaj da ne možeš živjeti. To je "bed" koji se ne može podnositi i koji bi tada prekinuo i na najdrastičniji način.

Nema "lako ćemo"

* Možemo li za ovisnika uopće reći da je izliječen i kada?

- Odgovorila bih izjavom jednog izliječenog ovisnika iz Amerike, koji je došao na sastanak terapijske zajednice u Vinogradskoj bolnici, a koji je tada imao 55 godina. Predstavio se "ja sam taj i taj, narkoman u apstinenciji 25 godina". On, dakle, ne uzima ništa već 25 godina, ali razmišlja po onom principu "jednom ovisnik - uvijek ovisnik". Ja imam ljude, već 20 godina, koji su se makli od toga. Ali, uvijek se javljaju krizna razdoblja kojima smo svi izloženi, pa će i onaj alkoholičar koji 10 godina ne pije, u nekom svom kriznom periodu posegnuti za čašom da razbije svoju anksioznost. Ovaj Amerikanac nije uzeo drogu 25 godina, ali on stalno negdje ima na pameti da je to opasnost. Uvijek budi na oprezu! Onaj koji kaže - "lako ću ja" i ima već nove planove, ipak je blizu ulaska u recidiv. Reći ću i jedan podatak koji se rijetko iznosi, a strašan je. Postoji tzv. "P.E.T.", pozitronska emisijska tomografija. To je suvremena pretraga koja se radi u dva, tri centra u Europi. Pacijentu se snima mozak i točno se vidi što se u tom mozgu događa kada ga izložimo nekom podražaju. Imamo ovisnika koji je desetak godina u apstinenciji, snimamo mu mozak, i na podražaj heroinom on ima identične promjene na mozgu kao i onaj koji je akutno intoksiniran heroinom. Prema tome, droga je zlo jer ga svaka stanica zapamti, tako da mozak opet funkcionira po onom principu kao onda dok se taj čovjek drogirao.

Neki potonu zauvijek

* Iako ovo može biti delikatno pitanje, možete li ipak izdvojiti određeni način liječenja kao najuspješniji?

- O tome bismo mogli govoriti danima. Najbolje je dijete tako odgajati i usmjeravati da se stvori jedna zdrava i zrela ličnost koja neće nikada doći u iskušenje, koja će znati da to nije ono što joj treba i nastaviti ići otvorenih očiju i ušiju i sama rješavati svoje probleme. Znači prevencija je ipak najvažnija. Ali, ako je već došlo do toga da se treba liječiti, cilj je osposobiti čovjeka da može nastaviti živjeti bez ijedne droge. Prvo i osnovno, a to je ono zbog čega se ovisnici i javljaju na liječenje, spoznaja da će dobiti zamjensko sredstvo, da će moći preživjeti tu krizu. No, zlo je i ako se predugo ostane na tome metadonu, jer smo jednu drogu zamijenili drugom, samo ovaj put legalnom. To u prvom redu znači da se društvo zaštitilo od ovisnika i od kriminala. Nama jest cilj imati program bez droge, ali s određenim brojem ljudi do toga nećemo doći. Uvijek postoji jedan manji postotak ovisnika koji će samo ulaziti i izlaziti iz zatvora i koji je već duboko u kriminalnom miljeu. Kod izvjesnog broja dođe do nekog zasićenja pa se izvuku, često i uz pomoć, pa dobro završe, a veliki se postotak stalno povlači po liječenjima i programima, to jest ima perioda kada su izvan ovisničke populacije, ali su ipak vezani za Centar. Mali dio pristaje na liječenje u terapijskim zajednicama i to najčešće na pritisak obitelji koja je do tada isprobala sve vrste liječenja, ali ni jedno nije dalo rezultata. Onda slijedi ultimatum: "Ili ćeš iz kuće, ili u terapijsku zajednicu." I iz toga malog dijela dio ih brzo izađe, ali neki ipak ostaju. To je bolest ili način života gdje taj "netko" sam sebe dovede u to bolesno stanje. Znači s punom i zrelom odgovornošću, jer ne možemo ovisnost uspoređivati s dijabetesom ili tumorima. Ti si svjesno, znajući što te čeka, ušao u to i razbolio se. To je kronična recidivirajuća bolest.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno