Spremni i na prosvjede

Budući da su naši interesi sasvim suprotni, kaže Ana Knežević, neusuglašena su ostala dva velika pitanja. Vlada i poslodavci smatraju kako odredba o radu na određeno nije predmet usklađivanja, već interesno pitanje koje bi trebalo ići u drugu fazu pregovora, dok sindikati ističu suprotno. Druga sporna odredba odnosi se na preraspodjelu radnog vremena
Za zatvaranje pregovora s Europskom unijom, vezanih uz poglavlje socijalne politike i zapošljavanja, preostalo je još samo usklađenje Zakona o radu. Razgovori o novom zakonu traju od srpnja 2008. Krajem iste godine prijedlog zakona upućen je u saborsku proceduru, no do sada, zbog izrazitih razilaženja stavova između sindikata i poslodavaca, dogovor još uvijek nije postignut.
U nemogućnosti usuglašavanja oko pojedinih odredbi zakona, sindikati su nedavno zatražili hitan sastanak s predsjednicom Vlade, a ukoliko ne bude spremna njihove zaključke podržati, prema riječima Ane Knežević, predsjednice SSSH, spremni su i na organizaciju prosvjeda.
Rad na određeno
– U prvoj fazi usklađivanja zakona trebalo je ići samo u usklađivanje s direktivama EU-a, a poslije je na red trebala doći druga faza, gdje bi poslodavci i sindikati iznjeli svoja mišljenja, te se dogovorili oko mogućih izmjena. No, prvi posao nismo odradili jer su pregovori s poslodavcima zapeli oko otvorenih pitanja. Nismo ih, naime, uspjeli riješiti budući da su naši interesi sasvim suprotni, kaže Ana Knežević, pojašnjavajući kako su neusuglašena ostala dva velika pitanja. Vlada i poslodavci smatraju kako odredba o radu na određeno nije predmet usklađivanja, već interesno pitanje koje bi trebalo ići u drugu fazu pregovora, dok sindikati ističu suprotno. Druga sporna odredba odnosi se na preraspodjelu radnog vremena.
– Direktiva kaže da je rad na određeno vrijeme izuzetak. Da se trebaju definirati situacije – kada se radi na određeno, koliko dugo i koliki broj ugovora se pritom može sklopiti. Svrha toga je spriječiti zloupotrebu, a zloupotreba je ako rad na određeno postane pravilo, a ne izuzetak, kaže Knežević, ističući kako od 2003. godine – kada je rok rada na određeno produljen na tri godine – pa do danas čak 85 posto novozaposlenih ima sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme.
Rad na određeno je na taj način postao pravilo, te ima i ekstremnih slučajeva, da u tri godine netko ima sklopljeno čak 36 ugovora, svaki mjesec po jedan. Najčešće u njima piše da je riječ o povećanju obima posla, što je smatra predsjednica SSSH, nemoguće i očito je da se radi o zloupotrebi.
Sindikati stoga traže da se rok rada na određeno skrati na jednu godinu. Za njih bi prihvatljive bile i dvije godine, ali pod uvjetom da radnik kod istog poslodavca može dobiti najviše dva ugovora, kaže Knežević, dodajući kako nasuprot tim njihovim zahtjevima, Vlada i poslodavci žele da se oko ovog pitanja zadrže dosadašnja rješenja, odnosno da se broj ugovora ne definira, te da rad na određeno bude moguć do tri godine. No, ljudi, ističe ona, rade i duže od tri godine. U ugovoru se samo napiše novi naziv radnog mjesta, a rade iste poslove i dalje. Pritom su to najčešće mladi ljudi, za koje to rezultira njihovom nesigurnom egzistenciju.
Sporan i godišnji odmor
Kada je pak, o preraspodjeli radnog vremena riječ, prema dosadašnjoj odredbi ona se uređuje kolektivnim ugovorom ili sporazumima s radničkim vijećem. Radi se o odredbi prema kojoj radnik u jednom periodu može raditi dulje, a u drugom kraće, kao na primjer u turizmu, kada se ljeti radno vrijeme može produljiti, a zimi skratiti.
– Vlada predlaže da bi svaki radnik mogao raditi do 60 sati u tjednu, pod uvjetom da za to da svoj pismeni pristanak. No, to znači da će svatko, kako bi sačuvao svoje radno mjesto, dati svoj pristanak, a ne možemo prihvatiti da se ta odgovornost svaljuje na radnika. Tjedni rad duži od 48 sati uz pristanak radnika, ima samo Velika Britanija. Protiv toga se bori i Europska konfederacija sindikata i vjerojatno je da će biti donesena odluka o ukidanju. Smatramo stoga da bi se kao i dosad, ako postoji potreba za preraspodjelom, to trebalo definirati kolektivnim ugovorom ili da se napravi sporazum s radničkim vijećem, iznosi Knežević stav sindikata, navodeći kako uz ove dvije sporne odredbe novog zakona o radu ima i još nekih drugih, a o kojima se nije ni raspravljalo.
Jedna od tih je pitanje produženja godišnjega odmora, koji se sa dosadašnjih 18 povećava na 24 dana. No, dok je ranije godišnji odmor iznosio 18 dana, maloljetni radnici imali su pravo na 24 dana, a invalidi 30 dana godišnjega odmora. Novim prijedlogom, ove dvije kategorije radnika sada su izjednačene sa svima drugima, odnosno prava su za njih pogoršana, kaže Knežević, zaključujući kako u cijelom postupku prilagodbe europskim standardima nije dovoljno samo propise uskladiti, nego ih treba i poštivati, odnosno stvoriti instrumente koji će vršiti efikasnu kontrolu njihova provođenja.