Prijatelji i suborci tražit će od predsjednice posmrtno odlikovanje za Hazima Osmanagića Dugog

Pokloni se prolazniče! Pod hladnim kamenom tu ratnik spava, mlada krv što trebala se proliti, za Domovinu, za Hrvatsku stvoriti! U  obrani Zemunika Donjeg Dugi je pao, za svoju zemlju on život je dao! –  uklesano je na nedavno uređenom nadgrobnom spomeniku poginulog  hrvatskog dragovoljca i branitelja Domovinskog rata, Hazima Osmanagića Dugog. Kako smo već pisali, on je nakon pogibije 22. listopada 1992.  godine u tadašnjim teškim ratnim prilikama pokopan u zemljani grob  na Gradskom groblju u Zadru. Trebalo je to biti privremeno rješenje, no  potrajalo je punih 25 godina i samo zahvaljujući njegovim prijateljima i  suborcima, koji su se tri godine borili s krutom i tromom administracijom, nije se pretvorilo u trajno.
Ekshumiran je polovinom prosinca prošle godine i dostojanstveno  pokopan uz obred koji je vodio zadarski imam Ćamil efendija Bašić, a u  listopadu 1992. godine ispraćen je i uz vojne počasti.

Zaboravljeni slučaj
U Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata piše da  se poginuli branitelji smatraju povijesno značajnim osobama u smislu  Zakona o groblju te da im pripada pravo na trajno i uređeno grobno  mjesto. No nadležne institucije ovog su hrabrog borca, koji je sa svega 30  godina poginuo od minsko-eksplozivne naprave braneći Zadar na jednom od najtežih terena u Zadarskoj županiji, zaboravile, a nikoga od  obitelji nije imao. Bio je zaboravljeni slučaj za sve osim njegovih prijatelja i suboraca koji su mu redovito obilazili grob i odlučili ga sami urediti jer je već bio istrunuo i drveni stećak s njegovim imenom. No u razgovoru s nadležnima u komunalnoj tvrtki Nasadi, koja održava groblje,  Osmanagićev ratni zapovjednik Silvio Butić, saznao je kako se radi o dijelu groblja koji se ne može uređivati već se nakon određenog vremena  prekopava, a posmrtni ostaci tamo zakopanih odlažu u zajedničku grobnicu.
– Ostali smo zatečeni procedurom koju smo morali proći da bi naš prijatelj bio dostojno i sukladno zakonu pokopan. Tri godine su nas prebacivali s jedne na drugu adresu. U Zagrebu su tvrdili da je nadležan Split,  iz Splita nas upućivali na Karlovac, a onda se ispostavilo da u arhivi nemaju sve dokumente. Upućivali su me da pokrenem upravni postupak  radi utvrđivanja okolnosti stradavanja, što je značilo da bi onda minimalno dva suborca i ja trebali ponovno svjedočiti i prepričavati kako je  taj čovjek nastradao. To smo odbili i javno svjedočenje nadležnima uputili u emisiji Labirint HTV-a. Tri dana kasnije ispostavilo se da su svi papiri ipak na broju, prisjeća se Butić dodajući kako njihova bitka za Dugog  još uvijek nije gotova. To stoga što je on bio pripadnik i nekih drugih postrojbi u kojima, međutim, nije zaveden. Nisu, kaže, sigurni ni je li dobio  posmrtno odlikovanje koje mu, također, pripada po zakonu.

Hrabar i odan
– Ukoliko već nije odlikovan zatražit ćemo od vrhovne zapovjednice,  predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, da ga odlikuje. Nastavit ćemo i  dalje skrbiti o svim našim suborcima, a odnedavno imamo i udrugu. S  načelnikom Općine Zemunik Donji Ivicom Šarićem imamo odličnu suradnju, tako da se nadamo kako će uskoro i neke ulice u tom mjestu nositi imena naših poginulih suboraca i prijatelja, a njih je nažalost ukupno  24. Općina Zemunik sudjelovat će i u podmirivanju troškova za uređenje  groba Dugom, u onom dijelu koji ne pokriva Ministarstvo branitelja, a  već smo obavili razgovore s pročelnikom za zdravstvo i socijalnu skrb  Grada Zadra, Marijom Pešutom te županom Božidarom Longinom koji  su prihvatili uplatiti kamenoklesarskom obrtu Katuša preostali dio  računa za izradu nadgrobnog spomenika, ističe Butić kojem pokojni Dugi nije bio samo suborac na kojeg se mogao osloniti u pogibeljnim situacijama, već i prijatelj.
– Ovo gdje je sad pokopan naš prijatelj može se nazvati vječnim  počivalištem. On je to zaista zaslužio. Bio je izuzetno hrabar, odan, u svakom trenutku spreman na zadatak, ma koliko težak bio. A bio je i duhovit. Nasuprot nama bio je ljudstvom i naoružanjem daleko nadmoćniji  neprijatelj. Svakodnevno su po nama tukli sa zemlje i iz zraka zbog čega  nam je bilo jako teško naći ljude pa nismo imali ni smjene za odmor. Dugi nas je i u takvim uvjetima uspijevao nasmijati i oraspoložiti, kaže Butić, a s tim se slažu i svi ostali koji su rame uz rame uz ovog heroja obranili Zemunik, ali ujedno i spasili brojne Zadrane teških sudbina koje su  zadesile stanovnike nekih krajeva naše zemlje. Poručuju kako bi da sutra  zatreba sve ponovili te da su ponosni na Domovinski rat, sve ono što su  na svom terenu učinili i na dragovoljce koji su za njih nešto posebno. Ističu kako cijene i svakog branitelja te da su svjesni kako se neki od njih iz  opravdanih razloga nisu mogli uključiti u obranu domovine od prvih dana, a posebice one koji su im pomogli na bilo koji način – kao ispomoć  na terenu, hranom ili naoružanjem jer je svega na tom terenu nedostajalo.

Tko su privilegirani?
Kako se ovih dana putem medija ponovno aktualizira tema o privilegiranim mirovinama kojima neki smatraju i one braniteljske, suborci poginulog Osmanagića imali su potrebu i o tome progovoriti. Pitaju što je to  njihova privilegija ili privilegija njihovog prijatelja Dugog?
– Strašno nas smeta to što nas neke političke grupacije nazivaju privilegiranima pa, evo, sada pitamo je li privilegija što je Dugi, koji je na zadarsko područje došao iz BiH braniti Zemunik i Zadar, nakon pogibije  ležao u zemlji više od 25 godina? Je li privilegija dragovoljaca bila s  puščicama u rukama suprotstaviti se artiljeriji, ginuti i krvariti za svoju  zemlju? Braniteljska populacija umire s prosječno 51 godinom života,  nešto manje od četiri tisuće ih se nakon rata ubilo. Pa zar se privilegirani  ubijaju? Dragovoljci i branitelji su stvorili ovu državu, tisućljetni san hrvatskog naroda, a po nekima bi sada trebali nestati. Opterećujemo mirovinama proračun?! Znaju li ti koji to govore kako mi spavamo, koje traume nosimo sve ove godine, kako uopće živimo i koje sve probleme imamo? – pitaju suborci pokojnog Osmanagića dodajući kako ni oni nisu  sretni kada danas vide da mladi odlaze iz zemlje, da ljudi teško žive te  imaju male plaće i mirovine, ali poručuju kako oni za takvo stanje nisu  krivi, niti taj problem mogu riješiti.
– Mi smo dali sve od sebe u ratu. Sad je odgovornost na onima koji vode državu da ona bude poželjna za život, kažu ovi dragovoljci te poručuju kako su za njih privilegirani oni koji su se 1991. godine umjesto za  svetu dužnost odlučili za bijeg na sigurno, a onda se po završetku rata  vratili s kapitalom pa danas, uz ratne profitere, slove za ugledne građane.  Dodaju kako je zanimljivo da te i takve nitko ne proziva, ne pita otkud im  imovina i ne naziva privilegiranima, iako uživaju u slobodi za koju su  drugi ljudi krvarili, ginuli, oboljevali i ostali na koncu prepušteni sami  sebi.

Tko je bio Osmanagić?
Prema podacima iz Ministarstva branitelja Osmanagić je rođen 17. lipnja 1962. u  Cazinu, BIH. Bio je pripadnik nekoliko postrojbi među kojima i 134. brigade od 1.  kolovoza 1992. do pogibije, 22. listopada 1992. Nije bio oženjen, niti je imao djecu, a nakon njegove pogibije nije se ušlo u trag ni bližoj rodbini pa iza njega nitko nije naslijedio nikakva prava. Kako je izgledao može se vidjeti samo iz priloga HRT-a  snimljenog u jesen 1992. godine u Zemuniku gdje se tek kratko pojavljuje u jednom  kadru.

Braniteljima potreban veteranski  dom
Braniteljska populacija specifična je po mnogočemu i najbolje se, kažu nam branitelji Zemunika Donjeg, osjećaju jedni s drugima. No u Zadarskoj županiji do danas  nije izgrađen veteranski dom ili uređen neki prostor u kojem bi se ljudi koji su sudjelovali u Domovinskom ratu mogli družiti, zatražiti savjet ili kakvu pomoć. Stoga  izražavaju nadu da će nadležni u Gradu Zadru i Zadarskoj županiji imati razumijevanja i poduzeti nešto što prije.