Moj san – Olimpijske igre u Londonu

Nadam se da neću samo otići u London 2012., već i napraviti nešto više od toga
Rujansko Europsko prvenstvo u Brestu za ovu je godinu bilo posljednje veliko veslačko natjecanje, no članovi zadarskog Jadrana i dalje su dio nezaobilaznog dekora uvale Jazine. Ritam svakodnevnih treninga posebno je važan za reprezentativca Josipa Stojčevića čije su misli već pomalo usmjerene k Londonu i Olimpijskim igrama 2012. Iza njega, kako kaže, nije jedna od sezona za pamćenje, ali brojna ovogodišnja natjecanja, kao i veslačev potencijal, bili su neki od motiva za upoznavanje s hrvatskim reprezentativcem.
– Rođen sam u Banja Luci gdje sam živio do šeste godine i dolaska u Privlaku. U Zadar se selimo kada sam bio u sedmom razredu. Do tada sam trenirao nogomet, ali ’99. upisujem se u VK Jadran kada i započinje moja veslačka karijera. Mislio sam da ću se u veslanju kratko zadržati, ali to je sport s kojim ili prestaneš nakon dva mjeseca ili ga trajno zavoliš. Što sam više i napornije radio, time je i moja želja da ostanem bila sve jača. Nakon godine treniranja, kao član talentirane generacije ’85. i ’86. godišta prelazim pod vodstvo Romana Bajla koji mi je i danas trener.
Počeci
U 2002. krećete s većim natjecanjima?
– Godinu prije veslao sam na kupovima Dalmacije gdje osvajam svoje prve medalje i gdje se rađa glad za uspjesima. A 2002., naš osmerac mlađih juniora osvaja uvjerljivo prvo mjesto na Prvenstvu Hrvatske. O kvaliteti te posade govori i podatak da smo na istom natjecanju nastupili i u utrci juniora (dvije godine stariji od nas) te se na kraju plasirali drugi, izgubivši utrku tek u posljednjih 50 metara.
Danas ste od te generacije ostali samo Vi i braća Begović?
– Njih nekoliko odustalo je 2003. razočarani što se nisu plasirali na Svjetsko prvenstvo. Obveze na fakultetu, odnosno nedostatak vremena također su učinili svoje. Kasnije sam se prebacio u četverac bez kormilara.
Josip Stojčević u 2009.?
– Ove godine gotovo ni sa čim nisam zadovoljan. Mogu reći da će mi protekla sezona poslužiti kao dobra škola – to znači da sam trebao više raditi. Kako je 2009. bila postolimpijska godina, a veslači se tada znaju opustiti, upravo se to i meni dogodilo. Europsko prvenstvo u Bjelorusiji prošlo je čak i bolje nego sam očekivao. Sastav osmerca bio je šarolik, a neki članovi posade do tada nisu imali iskustva s velikih natjecanja. Ako uzmemo u obzir i zdravstvene probleme pojedinih veslača, sedmo mjesto, odnosno pobjeda u B finalu i nije tako loš rezultat. Prije Svjetskog prvenstva u Poznanu cilj nam je bio plasman do 10. mjesta. U polufinalu smo dobili stvarno tešku grupu s kasnijom zlatnom i brončanom posadom, ali očekivali smo barem mjesto među tri posade u B finalu. Večer prije razbolio se Alen Banovac kojega mijenja nedovoljno uveslani Mario Vekić tako da je naš četverac bio ukupno 12. Ove sezone nastupili smo i na dvije regate Svjetskog kupa u Banyolesu i Munchenu, gdje osvajamo šesto, odnosno sedmo mjesto.
Koliko je vremena potrebno jednoj posadi za ostvarenje vrhunskog rezultata?
– Neke posade u istom su sastavu tri, a neke i pet ili više godina. To je golema razlika u odnosu na posadu hrvatskog četverca koji je na okupu, kad se sve zbroji, samo tri mjeseca. Taj je problem posebno izražen kod našeg osmerca – koji god osmerac da sastavimo, on se uveslava tek dva do tri tjedna.
Tko je tomu kriv?
– Smatram da bi odgovorni ljudi u reprezentaciji trebali više voditi brigu ne žele li da se ovakve situacije ponavljaju. Nadam se da će novi izbornik Krešimir Ižaković promijeniti stvari na bolje. Uz stari način rada, sreća je bila jedan od značajnijih faktora prilikom osvajanja medalja.
Smjena generacija
Je li često spominjana smjena generacija trenutačno veliki problem za hrvatsko veslanje?
– Da. Najbolje veslačke godine su oko 28., a hrvatska reprezentacija, tako i VK Jadran, sastoji se uglavnom od natjecatelja starih 23 godine ili mlađih. To nije ništa neuobičajeno, ali prisiljeni smo suočiti se sa 5-6 težih godina. Razlog su odlazak starijih veslača te proteklih godina nedovoljno dobra baza za selekciju.
Niste bili jedan od putnika za Peking. Poučeni time, jeste li već započeli pripreme za sljedeću Olimpijadu?
– Jesam. Nikad nije prerano početi, a svi znamo što Olimpijada znači veslačima. Nakon kratkog odmora po završetku sezone, započeo sam s pripremama koju su ujedno i pripreme za Olimpijadu, bez obzira što nas od nje dijeli nešto manje od tri godine. Nadam se da neću samo otići u London 2012., već i napraviti nešto više od toga. U kojoj bih posadi išao i nije mi toliko bitno, ali kad bi mogao birati, odlučio bih se za dvojac budući da je stjecanje prave forme najjednostavnije na taj način, odnosno što je manja posada, lakše se i uveslavati.
Laicima se može činiti da za veslanje nije potrebno ništa više od mišića i izdržljivosti. Koliko je, uz već spomenutu sreću, bitno iskustvo i mentalna snaga?
– Iskustvo ide na prvo mjesto, a ono se prikuplja od malih nogu i prvih regionalnih pa sve do velikih međunarodnih natjecanja. U početku sam i sam osjetio što znači trema pred natjecanje, ali ona nestaje s prvim zaveslajima. Nažalost, u veslanju kao i u drugim sportovima, određeni ljudi “pucaju” pod pritiskom. Uz tehniku i taktiku, to su bitne značajke veslanja.
Student ste na Prometnom fakultetu u Zagrebu. Kako uspijevate uskladiti brojne treninge i učenje?
– Stižem budući da sam kao sportaš prve kategorije oslobođen većine predavanja, a i profesori najčešće imaju razumijevanja. Dok sam u Zagrebu, treniram zajedno s veslačima Trešnjevke, odnosno Mladosti.
Pretpostavljamo da je Romano Bajlo informiran o vašem radu i kad niste u Zadru?
– Naravno, od ove godine trebam voditi i dnevnik u koji detaljno bilježim što sam radio pojedinog dana. To je odlična metoda s obzirom da se na taj način dobiva odličan uvid u trenutačno stanje forme, tj. jesam li napredovao ili stagnirao. Dnevnik na taj način pomaže i Romanu i meni.
 

O treneru Romanu Bajlu

– U početku je bilo dosta teško pošto je Romano strog i zahtjevan trener. No, kasnije vidiš da je njegov put ispravan jer on traži maksimalan rad, ali i dozu osobne kulture te discipline koju mladi veslači početnici trebaju prvo ponijeti iz svog doma. Ako veslači nisu imali nešto od navedenog, ne bi mogli pratiti zahtjevan ritam ovog sporta pa bi brzo i odustajali. S njim radim već devet godina, a iz moje je generacije izašlo mnogo veslača sa zapaženim rezultatima – svima je nama Romano bio trener.

Rezultati u 2008. i 2009. godini

2008.
Europsko prvenstvo – Atena, osmerac seniora – 5. mjesto
SP seniora U23 – Brandenburg, četverac bez kormilara seniora – 3. mjesto
Prvenstvo Hrvatske – Zagreb, četverac s kormilarom seniora – 1. mjesto
Svjetski kup – München, osmerac seniora – 6. mjesto
2009.
Europsko prvenstvo – Brest, osmerac seniora – 7. mjesto
Svjetsko prvenstvo – Poznan, četverac bez kormilara seniora – 12. mjesto
Svjetski kup – München, četverac bez kormilara seniora – 7. mjesto
Svjetski kup – Banyoles, četverac bez kormilara seniora – 6. mjesto
Prvenstvo Hrvatske – Zagreb, četverac s kormilarom seniora – 2. mjesto.