Piera: Spaja nas mediteranska duša

Katalonce i Dalmatince spaja prije svega mediteranstvo, a to se ponajprije odnosi na more i drevnu kulturu. S druge strane, postoji jedna primjetna suprotnost, za nas privlačna. Nama, koji smo tamni, vaša bjelina se oduvijek činila lijepom i egzotičnom

Josep Piera gost je ovih dana na Odsjeku za iberoromanske studije Sveučilišta u Zadru. Uz recitale, predavanja i raznorazna druženja, Piera je u obilasku Zadra i njegove okolice kako bi stekao što bolji dojam o ovom kraju. Riječ je, kako kritika kaže, o jednom od najkonstantnijih, najpostojanijih i najoriginalnijih katalonskih pisaca današnjice. Posljednjih dvadeset godina postupno je razvijao jedinstven stil koji karakterizira suptilno stapanje više žanrova: poezije, romana, novinskih članaka, memoara, putopisa i eseja.
* Kakav je dojam na Vas ostavio Zadar?
– Prvi dojam koji sam stekao je da se radi o jednom elegantnom gradiću. Dvije su činjenice koje su me posebno fascinirale, a to je blizina mora i prisutnost vrtova koji se vide u svim bojama. Prvi pridjev koji vam pada na pamet, kad je riječ o ovom malom gradiću, je ljubljen.
Jednom Mediterancu, kakvim se ja osjećam, je jako lijepo biti ovdje.
* Nakon što ste proputovali Napulj, Siciliju, Grčku, Maroko i Jeruzalem, kakvom Vam se čini Dalmacija? Jeste li prvi put ovdje?
– Ovaj kraj mi se čini vrlo blizak Grčkoj. More je jako blizu, a sam krajolik nije kao moj, odakle ja dolazim. Ovdje se osjećam jako komotno, a s druge strane svjetlost me podsjeća na dom…
– Vidjeti jedno sveučilište s pogledom na more, otoke tako blizu, sve to ja nemam kod kuće. Kod nas je more muljevito, jedna ravna crta. U Zadru se može vidjeti jedna ljepota, što kod nas više ne postoji. Ono što je nekad bilo prirodno, za tim sad čeznemo.
* Što mislite o tome da hrvatski studenti uče katalonski izvan katalonskog govornog područja i to konkretno u Zadru?
– Za mene je to nešto izvanredno i tu vidim jedan zanimljiv kuriozitet. Prije svega, vidim približavanje jedne Europe i malih mjesta. Više smo otvoreni za manja mjesta i njihovo učenje naših jezika. Jedna nova Europa postaje mala Europa, drevna. Moglo bi se reći da je riječ o jednom mozaiku malih stvari koje postaju zajedničke.
* Vidite li neke zajedničke crte u hrvatskoj i katalonskoj kulturi?
– Prije svega mediteranstvo, a to se ponajprije odnosi na more i drevnu kulturu. Sjećanje na staru Grčku, Italiju, daleku prošlost… Ono što je ovdje lijepo vidjeti, a u našim krajevima toga nema, su stari ostaci. Primjerice, u Zadru se može vidjeti toliko ostataka rimskih stijena. Dakle, ono što je nama tako daleko, ovdje se osjeća, ili bolje rečeno vidi, tako blizu.
S druge strane, iako smo svi Mediteranci, postoji jedna primjetna suprotnost, za nas privlačna. Nama, koji smo tamni, vaša bjelina se oduvijek činila lijepom i egzotičnom. Postoji jedna mješavina etnosa koja je stvorila novi etnos. Prisutni su elementi prvog, drugog etnosa.. Svi zajedno, a svi različiti. A opet osjeća se privlačnost. Postoji jedan susret različitosti, europska kultura je univerzalna kultura.
* Napisali ste knjigu “Grčko ljeto”. Možemo li očekivati i “Dalamtinsko ljeto”?
– Jako mi se sviđa dalmatinska obala. Ovaj kraj je jako narušen, najprije komunizmom, a onda s ratom, i sad je došao red na nešto novo. U Zadru sam tek nekoliko dana, a za napisati jednu knjigu potrebno puno vremena. U svakom slučaju nešto će sigurno biti.
Volio bih napraviti jedno putovanje od Rima, pa preko Ancone do Zadra brodom. Jako mi se sviđaju jesenske boje. U Valenciji je uvijek sve zeleno, nema ovih boja meda. Čak i ona zimzelena stabla nemaju onu gracioznost kao vaša. Dolazili smo autobusom iz Zagreba i kad smo prošli planinu sve se vidjelo.
Prisutnost stabala u jednom gradu se ne vidi u vrtovima, već u šumi. S druge strane, za razliku od ovog krajolika, gdje sunce izlazi i zalazi na moru, kod nas sunce izlazi na moru, a zalazi za planinom.
* Dosta pričate o prirodi, okolišu… Prošli ste jedan put od pjesnika do putopisca, kroz gotovo sve književne rodove?
– Sviđa mi se miješanje rodova. Kad nešto vidim, to volim zapisati. Kad nešto osjetim, želim se izraziti.
* Kako Vam zvuči vaša vlastita poezija na hrvatskom jeziku?
– Muzikalno jako strano. Naime, riječ je o različitim jezicima. Fonetički postoje dodirne točke, ali pismo nije isto. S druge strane duša je ono što spaja. Jezik je nešto što je različito, ne život.

 BIOGRAFIJA

Josep Piera rođen je 1947. u Beniopi pokraj Valencije. Kvalitetom je svojih djela od rane mladosti zauzeo mjesto jednoga od najistaknutijih predstavnika Generacije 70-ih katalonske književnosti. Kao pjesnik i pripovjedač potaknuo je brojne kulturne aktivnosti i bio potpredsjednik Društva katalonskih književnika i književni direktor izdavačke kuće “Tres i Quatre”. Dobitnik je brojnih nagrada, od kojih su najvažnije Ausiŕs March iz 1972. i Carles Riba iz 1979. za poeziju, nagrade Octubre-Andrňmina iz 1977. i Josep Pla iz 1981. za prozu, nagrada Josep Vallverdú iz 1994 za esejistiku i nagrada kritike Serra d’Or iz 1996. Kao pjesnik objavio je, između ostalih, sljedeće naslove: Buka: kiša lomi zvijezde: buka (Renou: la pluja ascla els estels: renou) (Valencia, 1976.), Zarobljenici zagrade (Presoners d’un parčntesi) (Barcelona, 1978.), Osmijeh trave (El somriure de l’herba ) (Barcelona, 1979.), Mel-o-drama (Mel-o-drama) (Barcelona, 1981.), More mati (Maremar) (Barcelona, 1985), U ime mora (En el nom del mar). 1991. godine sabrao je sve svoje dotad objavljene pjesme u Ljubavnim diktatima (Poezija 1971-1991) (Dictats d’amor (Poesia 1971-1991). Kao pripovjedač također je objavio brojne knjige, među koijma valja istaknuti: Zelena hrid (El cingle verd) (Barcelona, 1982), Grčko ljeto (Estiu grec) (Barcelona, 1985), Prekrasno barokno truplo (Un bellíssim cadver barroc) (Barcelona, 1987), Ovdje završava sve (Ací s’acaba tot) (Barcelona, 1993), Marakeška zavođenja (Seduccions de Marrqueix) (Barcelona, 1996), Jeruzalem (A Jerusalem) (Barcelona, 2005). Djela su mu, između ostalog, prevođena na španjolski, engleski i talijanski.