Četvrtak, 28. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

14 C°

Sve sam napravio radom, bilo je mnogo većih talenata od mene koji su odustali

Autor: Nebojša Gunjević

01.11.2009. 23:00
Sve sam napravio radom, bilo je mnogo većih talenata od mene koji su odustali


Bazen mi je jako nedostajao kada sam bio mlađi, iako sam i ovako puno napravio. Kada sam došao u skokove, nisam bio toliki talent
Šime Perić dugi niz godina najbolji je skakač Športskoga kluba za skokove u vodu Zadar, koji je nedavno kao jedini sportski kolektiv u Hrvatskoj dobio Državnu nagradu Franjo Bučar za 2009. godinu, koja će im biti krajem studenoga uručena u Zagrebu. Šime ne zna koliko je puta bio proglašen najboljim skakačem u vodu u Hrvatskoj, a niti približno koliko ima medalja “jer se to samo na početku brojilo”. Prvi je skakač koji je na jednom prvenstvu Hrvatske osvojio sva četiri zlata, u kategoriji daska 1 i 3 metra, toranj i sinkro-skokovi, 2008. godine, a to isto napravio je i u ovoj. Ovaj profesor kineziologije u taj sport ušao je naizgled sasvim slučajno, preko svoga prijatelja koji mu je danas i trener.
– Počeo sam 1994. s 13 godina. Moj današnji trener Marko Sutlović bavio se tada skokovima i pozvao me da dođem. Došao sam, ali tu godinu nisam ostao već sam bio samo nekoliko dana. Vratio sam se iduće godine i tako sam i ostao.
Je li Vas on snimio na bazenu? Predsjednik kluba Vele Friganović jednom je rekao da su djecu pomno promatrali kako skaču sa skakaonice te onda najbolje zvali na trening.
– Nisam se kupao na bazenu. Nisam se uopće kupao u gradu, ne toliko često, već sam s roditeljima išao u Tusticu, Sukošan, Zaton. S Markom sam bio u istom kvartu.
Jeste li se možda bavili gimnastikom?
– Nisam, nogometom. Malo nelogično, jer skakači obično dođu s gimnastike ili nekoga srodnog sporta, a ja sam došao s nogometa u skokove.
Zašto Vas je Marko ustvari pozvao?
– U kvartu smo znali skupa igrati košarku i ne sjećam se kako je došlo do toga, ali sam nekoliko puta došao na Ravnice i vidio ga kako skače na trampolinu, možda mi se to svidjelo. Samo znam da je bilo na njegov nagovor.
Arno prvi trener i uzor
Kako izgleda taj “suhi” skakački trening?
– Imate jako puno akrobatike, gimnastike, vježbi snage, fleksibilnosti, sve se radi. Treninzi su slični gimnastičkima, ali su tehnički nešto drugačiji.
Tko Vas je sve trenirao?
– Arno Longin bio mi je prvi trener. Nakon toga sam išao u Zagreb i tamo me je treniralo više trenera. Dvije godine sam skakao za zagrebački Feniks, a otkako sam se vratio u Zadar trener mi je Marko Sutlović.
To je jedan od najatraktivnijih sportova. Kakvo je zanimanje mladih za njega?
– Ima puno mladih, ali ovo je jako težak sport u kojem ima puno odricanja iako na prvi pogled sve u njemu izgleda jednostavno. Potrebno je puno rada ne da bi se postigao neki osrednji rezultat, nego da bi se išta postiglo. Imamo puno skakača u mlađim dobnim kategorijama, ali problem nastaje kada se dođe do seniora. Tu ostaje jako malo ljudi, vani mogu putovati samo dvoje jer na većim natjecanjima, svjetskim i europskim prvenstvima mogu biti samo dva predstavnika države, tako da tu mnogo njih otpada. Zašto bi ljudi trenirali za jedno Prvenstvo Hrvatske godišnje, a nigdje ne možeš ići vani? To je i sport koji nije puno plaćen. Da bi mogao nešto zaraditi, morao bi imati medalje na europskim i svjetskim natjecanjima. Tako uglavnom ljudi skaču dok su na studiju, a poslije odustanu.
Jeste li imali skakački uzor? Tko Vam je bio uzorom od zadarskih skakača i kako ste se ustvari razvijali?
– Općenito mi je ruska škola najbolja i najviše mi se sviđala, iako Kinezi dominiraju i mnoge države koje su osvajale medalje u zadnje vrijeme uzele su kineske trenere. A kada sam prvi puta došao na bazen, Arno je bio legenda. On je vjerojatno svima nama bio uzor, pa i meni. Onda dođe netko drugi – meni je to bio Dmitrij Sautin, Rus. Mislim da je bio na četiri ili pet olimpijada i uvijek je osvajao medalje, uglavnom zlata.
Trenirala Vas je i Ukrajinka Tatjana Turova?
– Ne znam je li bila izbornica ukrajinske reprezentacije, ali je na Olimpijskim igrama bila kao trener i njena je skakačica na Olimpijadi osvojila medalju. Bila je tri mjeseca u Zagreba i s njom sam trenirao.
Bez Pekinga 2008.
Pripremali ste se za Olimpijske igre i bili ste u Pekingu na kvalifikacijama. Prije Pekinga ste bili ste šest mjeseci u Orlandu na pripremama. Odakle ustvari novac, sve je to trebalo platiti?
– To nije bilo jeftino, hrana, smještaj, platiti trenere, karte, karte za Kinu. Jedan mali dio platio je Savez, a uglavnom su to pokrili sponzori koje je našao predsjednik kluba Velimir Friganović. Zahvaljujući njemu sam tamo i išao. Rekao je da će napraviti sve da se probamo kvalificirati za Peking, i našao je novce, 99% sponzora.
Imali ste tamo vrhunskog trenera i sparing-partnera.
– Jay Lerew bio je na Olimpijskim igrama izbornik američke reprezentacije i on je išao sa mnom u Peking na Svjetski kup. Tamo su pripreme bile fenomenalne, pet do šest sati dnevno se treniralo. U tom periodu imao sam jedan slobodan dan za Božić i jedan za Novu godinu. Sve ostalo se treniralo. Prvi trening bio je u 6 sati ujutro i trajao je tri sata, kao i popodnevni trening. Tamo sam živio samo za skokove, doslovno sam samo spavao i trenirao. Mark Ruiz je kao natjecatelj bio na nekoliko olimpijada i dosta mi je pokazivao, u skokovima je to vrlo bitno da od nekoga nešto vidiš, odličan je skakač, sigurno među 10 najboljih na svijetu.
Na Svjetskom kupu u Pekingu ipak se niste uspjeli plasirati na Olimpijadu iako ste bili puni optimizma?
– Prije tih kvalifikacija imao sam u Americi jedan jaki turnir gdje su nastupali američki, meksički i kanadski reprezentativci. I tamo sam u toj konkurenciji završio kao četvrti s velikim brojem bodova, 422. S tim rezultatom bih bio u finalu Svjetskog prvenstva.
To je Vaša najjača disciplina – daska 3 metra.
– Zbog toga jer je to olimpijska disciplina, iako sam na dasci od metar možda još bolji.
Na Svjetskom prvenstvu u srpnju u Rimu bili ste 27. na metar a 44. na tri metra.
– Na trici imam bolje rezultate, ali sam na metru u karijeri napravio više.
Kako to objašnjavate?
– Skokovi su zeznut sport. Možeš napraviti cijeli olimpijski ciklus i imaš loš dan, ili si bolestan i jedan skok te košta svega. Cijelog rada što si radio četiri godine. Trebaš imati kontinuitet, a došlo je na naplatu i to što mi nismo imali bazen. Bazen mi je jako nedostajao kada sam bio mlađi, iako sam i ovako puno napravio. Kada sam došao u skokove, nisam bio toliki talent. Sve sam napravio radom. Bilo je puno većih talenata od mene koji su odustali.
To Vam je bilo treće svjetsko prvenstvu?
– Bio sam i u Montrealu i Melbourneu.
To su glamurozna natjecanja, snima ih uživo i Eurosport – je li to netko od Vaših snimao?
– Zanimljivo, nemam nijednu snimku, a jako malo imam i svojih fotografija. Samo sam trenirao i radio, ti su mi skokovi uvijek bili gušt. I dan danas, ne radim ih zato što moram nego jer jednostavno volim taj sport i dok god budem mogao trenirati, trenirat ću ga, dok ne bude ozljeda. Ne moram se skakanjem baviti na takvoj razini da idem na svjetska prvenstva, već se može skakati rekreativno i ići na prvenstva Hrvatske.
Višnjik bez tornja
Ozlijeđeni ste?
– Ovih dana sam počeo s laganim treninzima. Imao sam rupturu lista, ozljeda na suhom treningu. Ozljede najčešće i dolaze na suhom treningu. Ljudi misle da su skokovi u vodu opasan sport kada vide da se skače, vrti. Jako malo ima u skokovima ozljeda, jedino kada se radi na suhome može doći do puknuća mišića ili istegnuća nečega. U skokovima je zabilježen samo jedan smrtni slučaj i to osamdesetih godina kada se prelazilo s dvostrukih na trostruke rotacije, još se to učilo. U odnosu na druge sportove, tu je ozljeda jako malo.
Kakvi su Vam ciljevi i planovi?
– Sljedeće godine je Europsko prvenstvo u Budimpešti i Svjetski kup u Kini.
To će Vam biti treći put u Kini?
– Ne, četvrti. Bio sam tamo na Univerzijadi i dvaput na Svjetskom kupu. I niti jedno natjecanje nije mi ostalo u dobrom sjećanju, sve sam loše odskakao. Na Univerzijadi sam se ozlijedio, a na Svjetskim kupovima nisam imao svoje dane.
Propustili ste Peking, planirate li London 2012.?
– Ako ne budem imao ozljeda i budem kontinuirano trenirao, sigurno ću otići na kvalifikacije. A ako ne uspijem, Bože moj, ionako sam dosta napravio, jedino mi nedostaju olimpijske igre.
Što novi bazen na Višnjiku znači za skakače?
– Da je bar bio prije 10 godina, dao bih sve. Dobili smo dobar objekt s, neću reći odličnim, nego s dobrim uvjetima. Na tom bazenu nedostaje dvorana, ali imamo odlične uvjete s daskama, tri daske na tri metra, dvije daske na metru, čekamo tu jednu hidrauličku dasku. Šteta što nije napravljen toranj od 10 metara, iz više razloga. Ovako se ne mogu spremati tornjaši, na 3 i 5 metara možeš ih spremati dok su mlađi. Kao stariji moraju imati 10 metara. A drugi razlog je što ne možemo organizirati nijedno veliko natjecanje, što bi puno značilo i za skokove i za sam Grad. Tu se moglo organizirati i Europsko prvenstvo kojega bismo vjerojatno dobili jer se ponavljaju po raznim gradovima.
Bilo nam je jako čudno kada nam je Valter Sutlović rekao da neće biti desetmetarskog tornja.
– Prvo je bilo da neće biti tornja niti od 5 metara i mislim da se on najviše napravio zaslugom Velimira Friganovića. I sve što smo dobili njegovom je zaslugom jer je 24 sata tamo dežurao da nas negdje ne zeznu. Ali mi stvarno nije jasno zašto nema tornja od 10 metara, ni grijanje ni dubina ne mogu biti problem, jer ima bazena koji su napravljeni da je dio gdje je 10 metara viši i onda se to siječe. Kubikaža ispadne jednaka za grijanje. A s dubinom je ista stvar i mislim da to ništa ne bi bilo došlo skuplje.
Univerzijada rezultat karijere
U Izvršnom ste odboru Hrvatskog saveza za skokove u vodu. Što se tamo radi?
– Već četiri godine. Donosimo sve odluke koje se tiču struke.
A predsjednik Saveza je hrvatski “vatreni”.
– Adrian Kozniku. Njegova kći Diana je skakač i mislim da je sada u kadetskoj reprezentaciji. Na tu funkciju se dovode zvučna imena koja će pomoći.
Najdraži trenutak karijere?
– Izdvojio bih Univerzijadu na Tajlandu 2007. Spremao sam se na dasci od 3 metra. I kako je daska u Zadru na metru bila jako loša, uopće nisam mogao trenirati. Sutlović i ja smo jako dobro trenirali na tri metra. A za natjecanje sam prijavio i metar, koji uopće nisam trenirao, imao sam dva treninga u dva mjeseca. Tricu nisam skakao dobro te smo čak mislili povući listu na metru, pošto ga nisam trenirao. Ali kada smo već došli, odlučili smo odskakati. I tamo budem prva rezerva za finale, što mi je najbolji rezultat u karijeri. Trinaesto mjesto na Univerzijadi, a ona nam je u rangu Svjetskog prvenstva.


Sin na oca


Šime Perić rođen je u srpnju 1981. u Zadru. Završio je u rodnom gradu osnovnu i srednju školu. U Zagrebu je diplomirao na Kineziološkom fakultetu. Oženjen je Tanjom i imaju osmomjesečnog sina Karla. Zaposlen je u Gimnaziji Jurja Barakovića. Začudili smo se da sina od osam mjeseci već vodi za ruke, a nemalo stvari nam se objasnilo kada je rekao da je on već s osam mjeseci sam hodao.




 


Zagrepčani mušterije


*Kako to da ste Zagrepčane dobivali bez bazena?
– Zato jer se u mlađim dobnim kategorijama 70 do 80% treninga radi na suhome, a finalizacija se radi na vodi. Dok je kod seniora to 50-50%. U Zagrebu jako malo rade na tjelesnoj pripremi i na suhome, što je vrlo bitno ne samo u skokovima već u svim sportovima. Ne mogu reći da oni nemaju educirane trenere – imaju dobre trenere ali ne rade taj suhi dio dovoljno. Mi sada u Zadru imamo sve, samo i nama sada fali suhih treninga jer u sklopu novoga bazena nisu napravili nikakvu dvoranu. To je malo čudno.


 


Plivači, skauti i skakači


Priča o Plivačkom klubu Jedinstvo, u okviru kojega je nastao Športski klub za skokove u vodu Zadar, počinje prije 60 godina kada su neki skauti obilazili gradske plaže, promatrali i u klub zvali plivački nadarenu djecu te ih trenirali i brinuli se o njima, trseći se da im nakon treninga nabave sendvič, što je spadalo u naizgled nemoguću misiju. U tim prvim godinama iza “onoga rata”, kada razonode u gradu osim treninga gotovo da i nije bilo, oni koji su u Klubu trenirali, a bili su dobro hranjeni te im se nisu “vidjela rebra”, spadali su skoro u kategoriju čuda. I ti prvi plivači znali su pet dana u tjednu plivati po 10 kilometara dnevno, a bili su samo na mlijeku u prahu i tvrdoj marmeladi – eventualno posebno stimulirani kockama šećera, bez sendviča. Kasnije, kada su u Klubu uspjeli osigurati sendviče, privukli su i vezali uz plivanje još više mladih. Ali to nisu bili skauti poput većine skauta današnjega tipa. Ovi su čini nam se bili gonjeni nekim sasvim drugim poticajima i, kada bismo željeli biti do kraja idealisti, rekli bismo da su to radili zbog brige za druge ljude, ljubavi prema mladima i odgovornosti pred Životom.
Klub je davne 1954. godine uvršten u Hrvatsko-slovensku ligu, u kojoj su se klubovi natjecali u plivanju, vaterpolu i skokovima u vodu. Da bi mogli nastupati, članovi uprave Jedinstva “dali su se u potjeru” za skakačima, jer su plivače i vaterpoliste imali, ali ne i skakače, te su ih za prvu ruku našli u redovima plivača. Umjesto s daske, skakali su s “punta” debljine 4 do 5 centimetara a tijekom te 54. godine na rubu bazena napravljena je drvena skakaonica, najprije od tri, poslije i od 5 metara – desetmetarska skakaonica izgrađena je 1957. S godinama na Bazenu se stvorilo jedno ozračje kojega bi teško bilo opisati, u kojemu su skakači imali posebno mjesto, a koje je mnoge vezalo za taj gradski punkt koji je bio puno više od okupljališta mladih i sjedišta Plivačkog kluba, u kojemu su “drugovali” plivači, skakači i vaterpolisti. I mnogi drugi. 55 godina nakon svoga početka, skakači kao krunu svoga postojanja zasluženo dobivaju najveću državnu nagradu za sport.


 


Marcela Marić, knjiga i škola


*Marcela Marić će vrlo vjerojatno nastupiti i na Europskom seniorskom prvenstvu sljedeću godinu. A možda čak i na Svjetskom kupu jer je skočila normu na tornju.
– Ona je jako kvalitetan skakačica koja mnogo obećava. I trebamo je voditi na ta prvenstva da se polako počinje učiti na svjetsku skakačku kremu. Marcela je vrhunski talent kakvoga nikad nismo imali. Samo da nastavi ovako raditi. Garantiram da će s ovakvim radom sigurno ići u London 2012. Stvarno je odlična. Velik je talent, ali je i Marko sve to skupa s njom radom napravio. Sutlović je jako dobar trener koji zna svoj posao. Treniraju pet sati dnevno i nije čudo što je tako dobra.
*Kako ocjenjujete knjigu Marka Sutlovića: Cjelokupan trening skokova u vodu?
– To je prva knjiga uopće o skokovima koja je izašla. Unutra je sve, od suhih do vodenih treninga. Trenerima će jako pomoći. Vrhunski je napisana i ima sve, od početka do kraja.
*Kako je u Gimnaziji Jurja Barakovića?
– Odlično, u studenome će mi biti godina dana. Došao sam umjesto Tome Fabijana koji je otišao za direktora Bazena.