Esejističko štivo kakvoga danas gotovo da i nema u hrvatskoj književnosti

Autor prikazuje deset pjesničkih opusa iz hrvatske književnosti 20. stoljeća a da pritom ne zapada ni u kakva periodizacijska, stilistička i ina etiketiranja

Na 9. Pulskim danima eseja (28. do 29.listopada 2011.), manifestaciji koja se održava u organizaciji Istarskog ogranka Društva hrvatskih književnika, predstavljena je knjiga eseja “Vrijeme i riječi” Tomislava Marijana Bilosnića, u izdanju Udruge 3000 godina Za dar. Riječ je o knjizi koja je po odluci prosudbene komisije, kao druga ušla u najuži izbor na ovogodišnjem natječaju za nagradu “Zvane Črnja” za najbolju knjigu eseja. Uz autora, o knjizi su govorili Boris Domagoj Biletić, predsjednik Istarskog ogranka DHK, inače začetnik i voditelj PDE, Vanesa Begić, književnica iz Pule i Jelena Lužina, sveučilišna profesorica i književnica iz Skopja.
Ogledno djelo esejistike
Vanesa Begić je Bilosnićeve eseje sabrane u knjizi “Vrijeme i riječi” ocijenila kao vrlo vrijedno, zanimljivo, upečatljivo i poticajno djelo koje donosi eseje istodobno u najširem i najužem smislu te terminologije, zapravo oglednim djelom esejistike. Bilosnić u svojim esejističkim radovima nalazi vrlo dobar kompromis tako što uz informativno donosi i svoja lirska promišljanja o djelima i autorima, a da je sve to opet i znanstveo argumentirano i utemeljeno.
Ističući kako je Tomislav Marijan Bilosnić ispisao impresivnu bibliografiju knjiga da se to već u jednome životu i ne može konzumirati, Jelena Lužina je ustvrdila kako i ova Bilosnićeva knjiga izaziva dijalog kako na mjestima s kojima se slažete, kao i na mjestima s kojima se ne slažete kao čitatelj. Lužina napominje kako je u knjigu Bilosnićevih eseja “Vrijeme i riječi”, ne bez promišljenog razloga, sabrano deset eseja “posloženih kao deset zapovjedi”, nastalih u rasponu od četrdeset godina, kao najvažnije ističe što se u svakom eseju stalno i uporno provlači ključno pitanje može li se o poeziji, koja je vrh svih umjetnosti, pisati naučeno i teoretizirajuće ili o poeziji treba pisati osjećajući je, slobodno je interpretirajući, zapravo prepjevavajući.
Fenomenologija pjesničke riječi
Ukratko, najnovija knjiga Tomislava Marijana Bilosnića “Vrijeme i riječi” esejističko je štivo kakvoga danas u hrvatskoj književnosti gotovo da i nema. Autor prikazuje deset pjesničkih opusa iz hrvatske književnosti 20. stoljeća a da pritom ne zapada ni u kakva periodizacijska, stilistička i ina etiketiranja. Dapače! Njega zanima fenomenologija pjesničke riječi. Poezija kao tajni izraz ljudskoga duha – od kada riječ kao takva postoji. On joj prilazi antropološki odčitavajući simboliku, prostorne koordinate njezina tijela, kulturološki habitus. Bilosnić portretirajući klasike hrvatske poezije (A. B. Šimića, V. Nazora, M. Krležu, V. Parun, Z. Črnju) ali i svoje suvremenike (S. Vučićevića, M. Mandžu, I. Kordića, B. D. Biletića, S. Knežević), sveukupno nudeći deset pjesnika 20. stoljeća, njihovim opusima prilazi oslobođen „znanja”, on ih čita prvenstveno kao pjesnik i kao čovjek. Stoga kada primjerice piše o pjesništvu Vesne Parun, on iz njega odčitava cijelu fenomenologiju ljubavi, koja je osuđena na ponavljanje u svojoj tragici i uzvišenosti. Kada piše o Krležinoj lirici, on doista govori o pjesništvu kao totalnom antipodu tehničkoj mašineriji stvarnosti. Prilazeći Šimiću on se odriče pretjeranih eskspresionističkih manifesta njegova pjesništva, prilazi mu kao čovjek odčitavajući veliko trojstvo njegova pjesništva i života – tijelo, ljubav i smrt. Iz Šimićeva tijela koje žudi za ljubavlju, a naočigled ga guta smrt, prokljuvao je autentičan hrvatski ekspresionistički krik. Pa je u tom smislu autentičnost poetskih opusa kao i pjesničkih sudbina jedna od temeljnih Bilosnićevih teza koja i formalno i misaono objedinjuje njegovu knjigu. Stoga je za nj posve jasna i prirodna i Nazorova i Črnjina angažiranost pjesništvom, oni su saživjeli s vlastitom prostornošću, mitom zemlje kao svojim vječitim mediteranskim usudom. Vrlo često Bilosnić svojom profinjenom  stilistikom teksta kao da prkosi hladnom znanstveno-analitičkom diskursu. Stoga su njegovi pjesnički portreti doista portreti o pjesnicima, ali i pjesnikovi porterti. Ovo drugo ni u kojem slučaju ne umanjuje njihovu stručnu vrijednost. Naime iz svakog eseja je posve zorno da se autor itekako studiozno pripravljao za „portretiranja” svojih pjesničkih uzora ali i suvremenih kolega, propagirajući u svakoj rečenici slobodu misli kao svoj osobni manifest. Knjiga eseja “Vrijeme i riječi” svojevrsna je pjesnička slika cijelog 20. stoljeća – slika pjesnika koji su živjeli za riječ i ljubav, koji su cio život prkosili stvarnosti, vjerujući da umjetnost ipak pobjeđuje svako vrijeme.