Autistična beba ne gleda majku, ne uzvraća osmijeh, ne reagira na ime

Postupak suočavanja roditelja s činjenicom da njihovo dijete ima autizam iznimno je bolan i stresan, a često mu prethodi odbijanje prihvaćanja takve dijagnoze. Za razliku od mnogih bolesti, a autizam nije bolest već složen neurološki poremećaj, roditeljima je dijagnozu autizma jako teško prihvatiti jer u slučajevima težih oblika ovog poremećaja možda nikad sa svojim djetetom neće uspjeti ostvariti bilo kakvu komunikaciju, a ima i slučajeva da dijete svoje roditelje nikad u životu ne pogleda u oči. Upravo stoga je cilj naše udruge pomaganje ne samo autističnim osobama već jednako tako i njihovim roditeljima kojima treba svaka moguća pomoć – od psihološke i edukacijske pomoći do socijalne podrške, kazuje mr. Ivana Masar, edukacijski rehabilitator i dopredsjednica Udruge za autizam Zadar, koja se uz još nekolicinu stručnjaka volontera s puno volje i ljubavi posvećuje članovima ove udruge koja okuplja osobe s autizmom i njihove roditelje. Udruga trenutačno ima četrdesetak članova, dok se pretpostavlja da na području Zadarske županije ima dvjestotinjak osoba s poremećajem autizma.
Nije bolest nego poremećaj
U svome dugogodišnjem radu defektologinje Ivana Masar posebno se bavi autizmom, poremećajem o kojemu mnogi koji se s njime ne susreću ne znaju dovoljno, a neki ga čak zamjenjuju za mentalnu bolest. O autizmu, njegovim znakovima i simptomima Ivana Masar kaže:
– Autizam se može opisati kao cjeloživotna razvojna nesposobnost koja osobe ometa u razumijevanju onoga što čuju, vide i osjećaju. Riječ je o složenom neurološkom poremećaju koji utječe na funkciju mozga. Autizam možemo okarakterizirati kao oštećenja u komunikaciji i socijalnoj interakciji, te ograničenim, repetitivnim i stereotipnim modelima ponašanja, interesa i aktivnosti, kaže Ivana Masar, pojašnjavajući tako zašto se autiste laički opisuje kao osobe odvojene od socijalne okoline i “slijepe” za sva društvena zbivanja oko sebe.
No, nisu sve osobe s autizmom jednake i ne postoje dva ista pojedinca, već se autizam proteže u stupnju zaostajanja od niskofunkcionalnog do visokofunkcionalnog.
Kad je riječ o stopi autizma u svijetu, ovaj se poremećaj javlja kod 4-5 djece na 10.000 poroda, i to više kod muške djece u omjeru 4.3:1 u korist muškog spola.
Postoji cijeli spektar autističnih odnosno pervazivnih razvojnih poremećaja od kojih je autizam najpoznatiji, dok su ostali pervazivni razvojni poremećaji dezintegrativni poremećaj djetinjstva, Rettov poremećaj, Aspergerov poremećaj, nespecifični razvojno-pevazivni poremećaj. Kod osoba pogođenih autizmom vidljive su teškoće u komunikaciji, socijalnoj interakciji, neobičnom ponašanju, učenju itd.
– Neke od poteškoća koje imaju autistične osobe, kazuje dalje Ivana Masar, su neprimjereni izrazi lica, neobične geste i položaji tijela. Nadalje, kod takvih osoba nema kontakta očima, uočljivo je pomanjkanje fokusiranja pažnje, repetitativan govor, razne motoričke stereotipije, neobične rutine, zaokupljenost dijelovima predmeta, oduševljenje pokretom, otpor prema promjeni i slično, navodi Ivana Masar i pojašnjava kako se među stereotipije odnosno samostimulirajuće ponašanje ubrajaju kretnje bez svrhe poput lupkanja rukama, vrtnje glavom, ljuljanje tijelom naprijed-nazad, pucketanje prstima, pomicanje prsta ispred očiju, okretanje tanjura, okretanje kotačića, paljenje i gašenje svjetla.
Kompulzivno ponašanje autističnih osoba odvija se namjerno i po pravilima i može se ogledati tako da osoba slaže objekte u određenom redu. Može se uočavati i jednolikost odnosno otpor prema promjeni, kad npr. dijete odbija premještanje pokućstva ili odbija da ga se prekine u određenoj radnji. Također, među vrstama ponašanja osoba koje pate od autizma je i ritualno ponašanje kada se dnevne aktivnosti izvode uvijek istim redom, prema ustaljenoj rutini, poput nemijenjanja jelovnika ili reda odijevanja. Autistična djeca često su previše zaokupljena s jednom igračkom, što govori o ograničenom ponašanju. Autoagresija uključuje pokrete koji mogu ozlijediti osobu.
Važno rano otkrivanje
Ono što je bitno napomenuti jest da se simptomi autizma počinju javljati već kod starosti od 12 do 18 mjeseci, iako je autizam teško uočiti prije navršene dvije godine života. Roditelji autistične djece ponekad u ranoj fazi djetetova života primijete neke “neobičnosti”, ali im često ne pridaju pozornost jer, kaže Ivana Masar, znaju reći da je dijete “to naslijedilo od oca, djeda itd.” Kažu “takav mu je bio i otac, nije to ništa neobično.” Autistična se djeca izgledom ni po čemu ne razlikuju od ostale djece i svojih vršnjaka, tim više je roditeljima teško prihvatiti da je njihovo prekrasno dijete ipak “drukčije.”
S obzirom da najraniji znakovi autizma uključuju izostanak “normalnog” odnosno očekivanog ponašanja, ali nema prisutnosti abnormalnog, još ih je teže uočiti. U nekim se slučajevima najraniji znakovi autizma čak pogrešno tumače kao “dobrodošli” i kao odlike “dobrog djeteta” jer je beba tiha, neovisna i nije zahtjevna.
– Kada se zna što treba tražiti onda se prvi znakovi autizma mogu prepoznati. Tako su kod beba među prvim znakovima koji mogu upućivati na autizam izostanak kontakta očima – beba pri dojenju ne gleda u majku, dijete ne uzvraća osmijeh, ne reagira na vlastito ime ili na poznate zvukove, ne slijedi vizualno predmete, ne maše na pozdrav i ne koristi ostale geste za komunikaciju, ne pravi buku za privlačenje pažnje, ne pruža ruke da je se podigne, ne igra se s ljudima, ne traži pomoć ili ostale osnovne zahtjeve. Djeca s autizmom ne vole dodir drugih ljudi, što se vidi već u najranijoj dobi kad ne iniciraju i ne reagiraju na maženje, navodi Ivana Masar neke od znakova za koje bi bilo dobro što prije ih prepoznati jer rano otkrivanje autizma potiče ranu intervenciju koja je iznimno važna zbog smanjenja nepoželjnih obrazaca ponašanja, bolju socijalizaciju i ravnopravno uključivanje osoba s autizmom u društvenu zajednicu što je glavni cilj rehabilitacije.