Srhoj: Grad je zatrpan "atrakcijama" iza kojih ostaju žmirkava svjetla, klizave površine i bunkeri

Slika korisnika admin
Olaf SIEBERT
Polemika oko izgleda Poljane je zadarski nostalgičarski kampanilizam, a nedostatak sadržaja ne bi nadomjestila ni šuma stabala - Vinko Srhoj

Prof. dr. sc. Vinko Srhoj trideset godina prati likovnu kulturu Zadra, ali i promjene u prostoru, društvena kretanja i druge aspekte važne za ovu sredinu. Organizirao je mnoštvo izložbi od kojih su za Zadar najvažnije Salon mladih i Plavi salon. Izvanredni je profesor Odjela za povijest umjetnosti gdje predaje nacionalnu i svjetsku umjetnost 20. i 21. stoljeća i teoriju umjetnosti. Dr. Srhoj nedavno je u Galeriji umjetnina za splitske studente arhitekture održao predavanje na temu "Zadarske urbane stranputice: instalacije, aneksi, trgovi, kipovi, svjetla, obelisci." Pitali smo dr. Srhoja koje su to "urbane stranputice" našega grada i zašto ih tako zove?

- Uz slikovnu prezentaciju pokušao sam studentima studija arhitekture Fakulteta građevinarstva, arhitekture i geodezije iz Splita predočiti što u javnom prostoru Zadra smatram promašenim s više aspekata: socijalnog, arhitektonskog i vizualno komunikacijskog. Međutim, rekao sam tada, najvećim promašajem smatram nedostatak kriterija, vrednovanja i kampanilizam tako tipičan za male sredine. U Zadru se, iako to nije samo zadarski slučaj, plješće svemu: od loših kazališnih predstava, očajnih izložbi do intervencija u prostoru koje su, a to je bilo u fokusu mog predavanja, dijelom uništile osjetljivo urbano tkivo pretvorivši ga u poligon za razmetanje arhitekata, kipara i instalacijsko/interpolacijskih rješenja. Zadar je pun takvih "stranputica", neke su i nagrađene, mada me ničije nagrade ne mogu razuvjeriti da ono što vidim očima i promišljam u kontekstu grada, ne predstavlja njegovu devastaciju. Devastacija je možda teška riječ, ali kako drugačije nazvati zatrpavanje grada nametljivim, sebi dovoljnim rješenjima, "atrakcijama" koje računaju na "prvi bljesak" poslije kojega ostaju nefunkcionalne lampice, žmirkava svjetla, pogibeljno klizave površine, karikaturalni kipovi i "bunkeri"" kao arhitektonske interpolacije.

Noćne mušice u potrazi za svjetlom

* U razgovoru za Zadarski list prije nekoliko godina rekli ste kako su "pretenciozne Bašićeve instalacije zapravo pojele prošireni obalni friz. Sada gledate njegove instalacije, a ne obalu..."

- Prostor spoja Istarske obale i Obale Petra Krešimira IV. doista se svodi na parcijalno rješenje koje je pojelo obalu u zamjenu za instalacijska rješenja Morskih orgulja i Pozdrava suncu. I gotovo, postavili smo instalacije, potrošili milijune, i ostavili u bijednom stanju najveći dio obale. Zagovornici instalacija crpe svoje oduševljenje posjećenošću u turističkoj sezoni, time da se mnoštvo okuplja na skalinama i meditira uz zvukove "orgulja" ili na fotonaponskim pločama veselo skakuću djeca i odrasli. Sve je to istina, ali bi veći efekt bio, a i posjećenost, da ste na tim mjestima postavili cirkuski vrtuljak, "zid smrti", raznobojni laserski snop. I kada se na Pozdravu suncu većina ploča zamrači i ostanu tek neke u funkciji, imate onih koje i to privlači da neumorno tapkaju po površini. Ništa čudno, rekao bih, to je ono što nas spaja sa ostalim živim svijetom, a najviše s noćnim mušicama u potrazi za svjetlom.

* Reagirali ste svojedobno i na aneks Muzeja Stakla i s dijelom struke dovodili u pitanje sam smisao muzeja. Što je problem s tom dogradnjom?

- Aneks muzeja stakla kolosalni je promašaj. Kolosalan zato jer je na takvoj poziciji, na gradskim bedemima, njegova isticajnost, njegova masivna nametljivost, bitno narušila vizuru. Iz kojeg god dijela da osmotrite tu interpolaciju - izgleda loše. Bočno izgleda kao omanja kocka prislonjena na palaču Cosmacendi, a iz poluprofila zbog forme koja nije slijedila zgradu na koju se naslanja, aneks jednostavno "bježi". Ispod samih bedema potpuno zakriva palaču, a s druge strane zaljeva izgleda kao pano koji iz nekog razloga skriva palaču, ili građevna skela koja bi, kada radovi završe, trebala biti uklonjena. Kada su arhitekta Branka Silađina upitali od kojega je materijala napravljen aneks, on ih je uputio da mu se približe pa će vidjeti da je od stakla! Pitate se, kakvog smisla ima staklo koje je neprozirno, nije li time negirana sama njegova priroda. Na predavanju sam naveo, po formi, sličan primjer Weber-Hoferovog Lentos Kunstmuseuma u Linzu, koji je također rađen od stakla, ali tamo je staklo - staklo, a izmjena boja u njegovoj unutrašnjosti, koja se odražava na prozirnu vanjštinu, upravo je veličanstvena.

Srećom, jedan drugi projekt Branka Silađina nije zaživio u Zadru: Spomenik pobjedi koji je trebao "krasiti" Jazine. Rad je dobio prvu nagradu na natječaju gdje je žiri bio sastavljen od stručnjaka za srednji vijek, barok, konzervatora, arhitekta, političara, jednog kipara i predstavnika braniteljske udruge. No, nigdje ni jednog stručnjaka za suvremenu umjetnost. Rad, ponuđen u maketi i natječajnoj dokumentaciji, potpuno je bezlično rješenje u formi krnjeg obeliska, koje se "izvlači" na minimalističku oblikovnost, a zapravo je, napisao sam tada, samo komad čelika koji nije dosegao skulpturalno. Taj, primjer, nažalost, potvrđuje da se nedostatak inventivnosti i mašte nadoknađuje minimalističkim rješenjima kojima se pokriva, manje ili više uspješno (jer je minimalizam možda najbolji model za prikrivanje stvaralačke impotencije), nemoć da se iznjedri smjelo rješenje i bilo što riskira.

Vojska od terakote, strip-junaci, vrtni patuljci...

* U osvrtima i polemici koja je trajala nekoliko godina, često ste se doticali i sada pokojnog kipara Ratka Petrića. U čemu je problem tih rješenja. Poznato je da ste zbog "uvreda skulptura" završili i na sudu?

- S Ratkom Petrićem jedinstven je slučaj kod nas a možda i u svijetu. Čitav grad je, naime, pokriven njegovim skulpturama kojih ima oko 30. Već sam ih i prestajao brojati, a i smrt kipara učinila je izlišnim daljnju priču o kiparovom "ateljeu na otvorenom." Prvo treba znati da ni jedan od tih kipova nije izboren na natječaju nego se je radilo o direktnoj pogodbi kipara i gradskog odjela za kulturu. Ili, ako hoćete, o prijateljskom "dealu" na osobnoj razini. E sad, možda bi se s vremenom i zaboravilo na takvu u najmanju ruku neobičnu praksu, da smo dobili dobre skulpture i time u spomeničkom smislu kvalitetno artikulirali gradske površine. Petrić je kipar koji je svoja najbolja rješenja dao u okviru Grupe Biafra (uzgred, ta je grupa i tema mog doktorata) i izvan "bijafranstva" njegova skulptura ne znači ništa. Dapače, upravo je u figurativnoj spomeničkoj skulpturi za javne prostore potpuno kompromitirao svoj izraz. Ostavši na pola puta između bijafranske groteske i klasične skulpture, ponudio je rješenja koja su zapravo - nenamjerne karikature. Od Petra Zoranića, preko Špire Brusine, Krešimira Ćosića, do znamenitih Zadrana u perivoju iza Gospe od zdravlja i drugih, Zadar je dobio, da budem ironičan, svoju "vojsku od terakote", odnosno bronce, strip-junake ili, kako su već građani komentirali, vrtne patuljke, šah figure, pez-bombone, Freddy Kruegere... Nažalost, Petrićeve zadarske figure pune su proporcijskih nesklapnosti, nespretnih stilizacija, karikaturalnosti koja proizlazi iz nemoći da se skladno postvare fizionomije a da se ne otklizne u groteskno. Za jednog profesora kiparstva na likovnoj akademiji, jednostavno neshvatljiva traljavost.

Zamagljeni, vlažni i prljavi otvori koji nude pogled u ništa

* Odnedavno, uređenje Poljane Šime Budinića i Trga Petra Zoranića potiču brojne reakcije građana: od zamjerki o nedostatku zelenih površina do klizavih stakala. Kako vam izgleda nova zadarska situacija s te dvije površine?

- Poljanu Šime Budinića građani nisu prihvatili zato jer im nedostaju palme pred Crkvom i drvored na suprotnoj strani. Rješenje poljane, međutim, sasvim je neutralno, a nedostatak sadržaja ne bi nadomjestila ni šuma stabala. Polemika oko izgleda Poljane također je još jedan zadarski nostalgičarski kampanilizam. Zašto je jedan kampo prosječnih gabarita prazan i zašto bi bio pun da je tamo pet-šest stabala? Čemu to usitnjavanje situacije tako da sve treba ispuniti nekim dodanim sadržajem da građani ne bi prolazili kroz pustu poljanu? Kao da se tu radi o ne znam kolikoj površini, koja zjapi kilometarskom prazninom. Taj mi dio reakcije građana, moram priznati, "nije sjeo".

Pravi problem nastao je pri uređenju Trga Petra Zoranića. Staklene sonde koje otkrivaju prošlost zadarskih bedema u njihovim rudimentarnim ostacima, u sadržajnom su smislu potpuno nezanimljive da bi ih trebalo otkriti pogledu. E sad kad je sve tako nezanimljivo, tj. kad nemate što vidjeti, onda su se autori projekta arhitekti Kostrenčić i Krebel, dosjetili dograditi jednu kulu sačuvanu tek u temeljima, ne zbog kule same, nego zbog toga da njihova staklena konstrukcija dobije izbočinu na kojoj se može sjediti. Jedno od najprepotentnijih rješenja koje sam vidio je upravo s tom dogradnjom u službi nečijeg projekta i njegove vizualne atraktivnosti. Nisam protivnik dogradnji, pa čak i kada su one neopravdane zatečenim stanjem povijesne stratifikacije. Ali ni s dograđenom kulom ni bez nje ništa nije postignuto. Niti je vizualni dojam bolji niti je povijest dobila svoju modernu ekstenziju jer je riječ o pukom simuliranju jedne stare kule. Jedino što je "moderno" je staklo na obje sonde koje nam omogućava da napasamo oči nad par kamenih supstrukcija kroz zamagljene, vlažne i prljave otvore koji nude pogled u ništa.

 ZVUK MORSKIH ORGULJA NAJBLIŽI ZVUKU PARENJA KITOVA

Za nekoga su Morske orgulje bolji instrument od tradicijskog glazbala po kojemu su dobile ime. Za nekoga, opet, nije riječ ni o kakvoj glazbi (mada nas ideatori projekta uvjeravaju da su cijevi ugođene po glazbenoj matrici klapske pjesme?), nego samo o onome što one doista proizvode: zvuk prolaza morske vode i istiskivanje zraka koje proizvodi neujednačen volumen zvuka. Jedna se stanovnica susjedne zgrade žalila da joj je zvuk nepodnošljiv i da je ne podsjeća ni na kakvu glazbu, nego joj je najbliži zvuku parenja kitova. Znanost je, da se našalimo, dala za pravo osjetljivom uhu stanarke obližnje zgrade. U tekstu o zadarskim instalacijama, koji je objavljen u analima Galerije Augustinčić, asistentica našeg Odjela za povijest umjetnosti dr. Antonija Mlikota, prvo je oborila kampanilističke priče da nitko nema ništa slično u svijetu kao što su naše orgulje i sunce, navodeći primjere u San Sebastianu, San Franciscu i Blackpoolu, smatrajući ta rješenja osmišljenijima i vizualno atraktivnijima od zadarskih. Također ih smatra i prostorno adekvatnije situiranim, jer su smješteni izvan gradskih urbanih predjela, pa je tako izbjegnut kolateralni učinak zvučnog ili svjetlosnog zagađenja (jer se i o tome može govoriti u zadarskom slučaju).

 SKLAD, MAKAR I KROZ KONTRAST, POSTIGNUT JEDINO NA POLJANI PAPE IVANA PAVLA II.

* Ima li po vašem mišljenju, nešto što bi se u novoj urbanoj slici grada moglo istaknuti kao pozitivan primjer?

- Začudit će te se, ha, ha, ali ipak ima. Uređenje Poljane Pape Ivana Pavla II, odnosno dijela zadarskog Foruma, arhitekta Ante Uglešića, dobar je primjer. Na zapadnom rubu tog prostora godinama je kao ne baš uspješan primjer poslijeratne arhitekture funkcionalizma, ili bolje reći rudimentarizma, stajala zgrada arhitekta Božidara Rašice. Usamljena zgrada bez osobitih odlika čak i u minimalističkoj arhitekturi, uređenjem prostranog platoa dobila je svoje dvorište, svoj logični moderni nastavak i tako adoptirana u tkivo prostora. Sada na jednoj strani imate prostor staroga grada s Donatom i Stošijom i njegov moderni pandan s Uglešićevim rješenjem i Rašičinom zgradom. Sklad, makar i kroz kontrast, ipak je postignut i taj je dio Poluotoka po meni definitivno riješen. No, nažalost, svjedoči to i ovaj primjer, jedna lasta ne čini proljeće.

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 5 (1 glasova)