Za Zadar me veže ljubav prema gradu i ljudima, puno prijatelja i puno koncerata

O redovitom gostu zadarskih pozornica, jazz pijanistu Matiji Dediću, gotovo sve se već zna, pa ipak nas ne prestaje oduševljavati i iznenađivati svojim izvedbama – bilo da se radi o jazz standardima, autorskim skladbama, skladbama njegova oca Arsena ili djelima klasične literature. Prije nekoliko godina snimio je album Kontesa na kojem je interpretirao djela hrvatske skladateljice Dore Pejačević, a na inicijativu Koncertnog ureda Zadar prihvatio se i klavirskog opusa njezina suvremenika Blagoja Berse. Imaginarni susret dvoje važnih skladatelja hrvatske glazbene moderne, obučenih u jazz ruho, Matija će po prvi put predstaviti javnosti upravo na koncertu u zadarskoj Koncertnoj dvorani braće Bersa u Kneževoj palači, 5. prosinca na trećem u ciklusu pretplate Koncertne sezone Zadar. Tim povodom smo mu postavili nekoliko pitanja.
Kako biste objasnili koncept improvizacije u glazbi djetetu od pet godina, a kako Izvanzemaljcu da, kojim slučajem, s njime doživite bliski susret?
-Djetetu od pet godina improvizaciju bih objasnio upravo onako kako je i meni to dočarala moja predivna profesorica klavira Blaženka Zorić upoznavši me u ranom djetinjstvu s Dubravkom Detonijem s kojim sam, dakle negdje kao desetogodišnjak, surađivao izvodeći njegova djela, te je u mene još otada usađena sloboda izričaja pa tako i hrabrost pri ulaženju u nepoznate sfere tijekom koncerta. Isto tako bih pristupio i svemircu ako bi on osjetio nelagodu našavši se na nepoznatom terenu, to jest u nepoznatom svijetu. Ohrabrio bih ga i putem igre mu skrenuo pažnju na duhovnost, mir i spokoj.

Dora kao velika ljubav
U jazz glazbi se kao predložak najčešće koriste pjesme iz broadwayskih mjuzikla od 1920-ih do 1950-ih, no danas se u jazz maniri svira gotovo sve – i vi često posežete za najrazličitijom glazbom, od Bacha, do glazbe vaših roditelja. Kako izgleda taj stvaralački proces i pristup?
Jazz se u samom začetku koristio ponajviše temama iz filmova – kako igranih tako i crtanih. Njegova povijest naravno počinje i puno prije toga. Nakon toga su na njegov daljnji razvoj su ponajviše utjecali razni veliki umjetnici, snažne osobnosti koje su autorskim radom napravili veliki utjecaj na nekoliko desetljeća generacija jazz glazbenika. Paralelno u Europi, a dobrim dijelom i u Americi, stvara se put tzv. bijelog jazza koji crpi ideju i inspiraciju iz klasične glazbe i glazbe 20. stoljeća općenito. Danas se glazbenici širom svijeta bave raznim eksperimentima i raznoraznim fuzijama te se paralelno bave i obradama tema iz komercijalnije glazbe. Već sam u intervjuima naglašavao da su moja stremljenja europska. Ne mogu svirati kao Amerikanac. Veliki norveški jazz saksofonist Jan Garbarek jednom je rekao: "Blues nije moja tradicija." Tako i ja osjećam. Europljanin sam i ne bih bio sretan da mi život prođe u imitiranju američkih svirača. Okrenuo sam se Europi kao mom podneblju i nečemu za što sam svjestan da u tome mogu pružiti najviše.
Na taj način prvi put pristupate glazbi Blagoja Berse. Možete li povući paralele između Pejačević i Berse, s obzirom da se Dorom bavite već duže, snimili ste i CD Kontessa?
Bersa je veliko ime i predivan kompozitor vrlo važan za povijest glazbe. Proučavajući njegove skladbe u pripremi ovog zadarskog koncerta pronašao sam puno zanimljivog i nadahnutog. No, moja posebna emocija i sklonost ipak je Dora, zbog činjenice da se radi o velikoj ljubavi i mojoj sklonosti od davnih dana, kada me profesorica Zorić zarazila njenom glazbom kao desetogodišnjaka. Dora je uvijek uz mene. Život cvijeća je nešto za mene stvarno predivno.

Bach i jazz
Neki glazbenici smatraju da je Bach bio prvi jazz glazbenik, što zbog činjenice da su glazbenici u vrijeme baroka svoju glazbu improvizirali, tako i zbog njegovih harmonijskih progresija, i forward motiona. Što je to kod Bacha fascinantno da privlači generacije jazz glazbenika?
Za Bacha svi rado govorimo da je prvi jazzer. Nepregledna ideja beskonačnih linija – ili sola, kako bismo rekli u našoj domeni – zasigurno su najveća poveznica glazbe tog doba i onoga čime se mi bavimo. Nešto kao osnovni jezik improvizacije. Bach ne prestaje fascinirati.
Jazz je nekada bio revolucionaran, šokantan, zabranjivan, a danas je u enciklopedijama, institucijama, na svjetskim pozornicama i u lounge barovima. Je li i dalje živ ili samo čudno miriše, kako je Frank Zappa izjavio još 1974?
Ukratko – jazz nikada nije bio komercijalna glazba i u velikoj je krizi zadnjih godina, no uvijek će ostati činjenica da je jazz uz klasičnu glazbu ostavio ponajveći trag u povijesti glazbe. Naglasio bih da su klasika i jazz jedno tijelo. Bez znanja o povijesti klasike, njene harmonije i progresije kroz razne dekade nema ni današnjeg jazza, a ni kompletnog jazz glazbenika. Osobno jako puno i dan-danas u svom radu crpim ideja iz suvremene klasične glazbe.
Usporedite hrvatsku jazz scenu iz 1997., kad ste se vratili iz Graza i danas. Je li sazrelo vrijeme da se u Hrvatskoj pokrene studij jazza, ili će naši glazbenici i dalje morati ići na studij u Austriju?
Mi smo, imam dojam, imali više sreće. Kriza morala, propadanje kulture medija i izražavanja, lagano izumiranje srednje klase i ostalo, doveli su jazz u ovakvo stanje kakvo je danas – a stanje je krajnje minorno i zapušteno. Šteta za mnoge velike talente širom zemlje da su se zatekli u ovakvim vremenima! Činjenica da na zagrebačkoj akademiji i dalje ne postoji jazz odjel me i ljuti i rastužuje. Time sam sve rekao. Ta vrsta legitimiteta hrvatskom bi jazzu bila krajnje potrebna, ovako će i dalje mladi tražiti sreću van granica naše zemlje.
Čest ste gost zadarskih pozornica i miljenik zadarske publike. U tu svrhu će Koncertni ured Zadar, nakon vašeg nastupa, organizirati druženje s publikom (meet & greet). Što vas veže za ovaj grad i kako se osjećate u njemu?
Za Zadar me veže ljubav prema gradu, ali i ljudima, puno prijatelja i puno koncerata. U zadnjih sam dvadesetak godina u tom gradu sakupio velikih broj divnih iskustava i zadovoljstvo mi se vraćati.

Klavir mi daje snagu
Od kojeg ste jazz glazbenika najviše naučili – u obzir dolaze i oni s kojima ste radili, ali i utjecaji s ploča i koncerata?
Kad mi je Arsen dao Jarrettov Köln Concert u meni se prelomilo. Snimka tog čuvenog koncerta, grandiozno djelo Keitha Jarretta na solo klaviru iz 1975., razlog je što sam se opredijelio za jazz. Danas je kralj Brad Mehldau, a velik utjecaj na mene imaju pijanisti koji snimaju za čuvenu njemačku diskografsku kuću ECM – John Taylor i Bobo Stenson. Nadodao bih i kubanskog pijanista Gonzala Rubalcabu.
Napravili ste najljepšu moguću posvetu vašem ocu, album Matija svira Arsena. Recite nam za kraj nešto o tom, veoma intimnom i važnom projektu.
O tome sam puno i opsežno govorio za medije. Dogodilo se jednostavno, neplanirano i spontano u vrlo delikatnom životom periodu, samo dva tjedna nakon očeve smrti. I to u Lisinskom na dan kada sam snimao nešto sasvim drugo. Valjda to tako ide u životu. Klavir mi daje osnovnu snagu u životu kojom nastojim prebroditi sve krize koje naiđu. Tako sam i u toj situaciji izvukao iz sebe maksimum koji se na snimci čuje, i, praktički bez ikakvih priprema sjeo za klavir u "Lisinskom" i u jednom danu snimio svoje verzije Arsenovih kompozicija.