Kako je nastradao knez Martin Posedarski?

Slika korisnika admin
uskok
«Uskok», crtež hrvatsko-peruanskog umjetnika Kristiana Krekovića Krekusa (1901. - 1985.)

Nakon što su Turci 1537. osvojili Klis, veliko se mnoštvo uskoka iz toga područja preselilo na područje grada Senja gdje su, ovaj put pod habsburškom upravom, nastavili pružati ogorčeni otpor Turcima. Međutim, Senj kao tada jedna od glavnih i jedinih morskih utvrda koja nije bila u rukama Mlečana, imao je poseban položaj. I Habsburgovci su također u njemu vidjeli izlazna vrata prema Jadranu, na kojemu su željeli postati ravnopravniji partneri Mletačkoj republiki, premda su ta njihova nastojanja bila uklopljena u generalnu europsku politiku te najmoćnije dinastije i stoga često ograničena različitim diplomatiskim i vanjskopoliltičkim okolnostima.

Prisiljeni na pljačku

Uskoci se, međutim, nisu puno brinuli za diplomaciju. Borba protiv Turaka bila je imperativ, a uskoro se tome pridružila i borba s Mlečanima. Senj je osim toga postao glavno pribježište za Venturine, donosno prebjege s mlečatkog područja, kako ih se tada nazivalo, i koji su iz Senja nastavljali borbu protiv i toga neprijatelja. Napadi na mletačke galije imali su i još jedan, nešto prozaičniji, razlog. Uskoci su, naime, službeno bili carski vojnici, koji su bili na državnoj plaći. Da li zbog odsječenosti i nepristupačnosti Senja ostalom teritoriju goleme Habsburške monarhije, ili zbog uobičajenog nemara bečke administracije prema «tamo nekim morlakima», te plaće su stizale neredovito, pa i nikako. Uskoci su bili prisiljeni živjeti od plijena, bilo onoga što otmu Turcima ili od prepada na mletačke brodove. Ti su sukobi posebno počeli jačati krajem šesnaestog stoljeća. Tako je 1592. mletački admiral Tiepolo s mora topovima razorio Karlobag kao drugo značajno uskočko uporište i neko vrijeme držao Senj pod pomorskom blokadom. Uskoci su odgovorili 1596. upadom u Rovinj, gdje su oplijenili mletačke, kao i tamo zatečene turske trgovačke brodove. Mlečani su preko diplomatskih kanala ishodili da Beč kazni kolovođe napada, pa je sedam uskočkih vojvoda bilo obješeno.

Upravo u tim najnemirnijeim vremenima za sjeverni Jadran, u Senj dolazi jedan od poznatih i značajnih ljudi sa zadarskoga područja, knez Martin Posedarski ili Posedarić, potomak stare hrvatske velikaške obitelji. Podrijetlo Posedarskih nije do kraja protumačeno i spominje se nekoliko teorija. Prema jednoj oni su potomci krbavskih knezova Gusića. U ispravi iz 1219. koju je izdao kralj Andrija II. Albusu Slavogostu i Dragoslavu Gusiću, potvrđuje se darovnica Bele III., kojom je toj obitelji dao posjede oko Posedarja pa je odvjetak te obitelji s vremenom pruzeo ime Posedarić ili Possidaria.

Prema drugoj tezi, posedarski su potomci Šubića i Kurjakovića, a postoje i hipoteze da su bili podrijetlom Venturini i to veoma starog roda, još od rimskih Torquata.

Izdaja pod Klisom

Bilo kako bilo, krajem šesnaestog stoljeća Martin Posedarski došao je u sukob s Mlečanima i poput mnogih Hrvata toga vremena otišao u Senj, gdje je stigao zajedno s prijateljem i suborcem Markom Margitićem, gdje stižu 1590. godine. Zna se da je 1600. obavljao dužnost prokulaba, odnosno kaštelana u Ledenicama i da se isticao u borbama protiv Turaka i Mlečana. Jednom je sa svojom posadom zarobio devet mletačkih galija u istarskim vodama.

Situacija se krajem šesnaestog stoljeća posebno zaoštrila, kad je hrvatska vojska krenula u oslobađanje Klisa, čemu su joj se pridružili i Splićani na svoju ruku. Mlečanima tada nije odgovarao rat s Turcima, pa su učinili sve da hrvatski vojni pohod ne uspije, a kad je Klis ipak oslobođen, priječili su vojski dopremu hrane i tako je Klis na kraju opet predan Turcima. Mlečani su počeli za Turke obavljati poslove pomorskog transporta, a Uskoci su zaustavljali mletačke brodove i plijenili s njih tursku robu. Na to je sultan Sulejman počeo prijetiti slanjem turske flote u Jadran s ciljem zauzimanja Senja. Mlečani su se bojali ulaska Turaka u Jadran i nisu im htjeli to dopustiti, pa su nakon manjeg sukoba obećali Turcima da će se sami obračunati s Uskocima.

U obračunu s Uskocima Mlečani su, međutim, pribjegli diplomaciji i činili sve da na bečkom dvoru stvore antiuskočku klimu i potaknu Habsburgovce da uklone uskočke posade iz Senja i Podvelebitskog primorja. Mlečani su u svojim nastojanjima uspjeli 1601. kada je u Senj stigao kraljevski i carski povjerenik Josip Rabatta, kojega je pratilo 1.500 vojnika. Rabatta je ušao u Senj 21. siječnja, a 2. veljače, nakon što ih je na prijevaru namamio u svoju rezidenciju, dao je javno pogubiti Martina Posedarskog i Marka Margitića, čime je u Senju započela kratkotrajna vladavina Rabattinog terora.

Nepokoreni Senj

Rabatta nije dugo uživao u svojoj krvavoj pobjedi. Jednu godinu je vladao Senjom i otpremio oko dvije stotine Uskoka u Liku, no kad je 31. prosinca htio pogubiti vojvodu Jurišu, protiv njega je ustao cijeli Senj. Rabatta je uhvaćen i smaknut zajedno s 12 svojih suradnika i Senj je nastavio prkositi svim pokušajima da ga se pokori.

Uskoci su i dalje nastavili ometati mletačko prevoženje turske robe i dobara Jadranom i višegodišnji pokušaji Mlečana da ih u tome osujete propadali su. Od 1606. Republika je stalno postavljala pitanje «slobodne plovidbe» Jadranom, no ovaj puta se na carskom dvoru nisu dali nagovoriti ni na kakve akcije protiv Uskoka. Nerješeno stanje potrajalo je do 1615., kad su Mlečani ultimativno zahtjevali od nadvojvode Ferdinanda da ukloni Uskoke s Jadrana ili rat. Izbio je rat koji se i u svjetskoj historigorafiji nazvia «Uskočkim ratom» i trajao je dvije godine. Carska vojska provalila je u mletači dio Istre i u dolinu Soče, gdje je bilo teških borbi i velikih razaranja. Uskoci su pojačali svoju aktivnost na moru do maksimuma i zalijetali se svojim brodicama sve do samih laguna Venecije i napadali mletačke lađe. Rat bi vjerojatno bio dobiven da se nije, kao i toliko puta u hrvatskoj povijesti sve do današnjih dana, u njega uključila europska politika i diplomacija. Francuska i Španjolska izvršile su pritisak na Austriju da se sporazumi s Mletačkom republikom. Sklopljen je 1617. Madridski mir, kojim se Ferdinand obvezao preseliti Uskoke iz Senja i to je sukoro provedeno, pa su naseljeni u Otočac i na planinu Žumberak na današnjoj hrvatsko-slovenskoj granici. Posljedice ovoga mira su po Habsburšku monarhiju bile također dalekosežne. Obala je, naime, i dalje bila skoro pod potpunom vlašću Mlečana i «slobodna plovidba» vrijedila je samo za njih. Monarhija, a s njome i Hrvatska nije uspjela, poput drugih velikih europskih sila toga doba nikad postati pomorska nacija i dobila je potpuni izlaz na more tek nakon napoleonskih ratova, što je jednim dijelom utjecalo na svu habsburšku politiku, unutarnje sukobe, gospodarsko zaostajanje i konačnu propast Monarhije u Prvom svjetskom ratu.

Zanimljivo je, ali i žalosno, da su ova nemirna i teška vremena našla tako malo odjeka u kasnijem umjetničkom stvaralaštvu u Hrvatskoj te je jedino ozbiljnije djelo nadahnuto tom tematikom roman «Čuvaj se senjske ruke» neizbježnog Augusta Šenoe. Šenoa je, međutim, u svom romanu podlegao katoličkoj promidžbi svojega vremena i biskupa Mara Antuna de Dominisa prikazao kao glavnog negativca, što današnja istraživanja opovrgavaju, posebice što se u vrijeme nemilih zbivanja Dominis nalazio u Ljubljani, a nedugo potom je otišao u Englesku, gdje se jedino mogao izdati svoja djela o nužnoj crkvenoj reformi. Teško je, također, svhatiti da neki u Istri i dan danas uzdižu Rabattu i žale njegovu pogiblju nazivajući Uskoke razbojnicima i likujući nad neseretnom sudbinom tih boraca za slobodu Hrvatske.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno