Mimica: Hrvatski potrošači su neorganizirani i razjedinjeni

Hrvatska je u EU tek sedam mjeseci, u biti tek na početku savladavanja novog načina rada u velikoj zajednici naroda i država. Osim parlamentaraca u europskim tijelima ima još dosta predstavnika, a svaka država ima i svog člana Europske komisije, povjerenika za određena pitanja. Neven Mimica je povjerenik za zaštitu potrošača u cijeloj EU, mandat mu traje do izbora nove Komisije, dakle vjerojatno negdje do listopada ove godine, možda i sve do konca godine. Nedavni susret s njim u Bruxellesu iskoristili smo za razgovor na temu kako se zastupaju interesi Hrvatske u EU, te naravno o pravima potrošača.
Usuglašavanje, a ne nadglasavanje
 Gospodine Mimica, kako Vi kao povjerenik, član kolektivne “eurospke Vlade”, možete zastupati hrvatske interese u Europskoj komisiji?
– U svom resoru, tu je, kažimo to tako, horizontalno zakonodavstvo, ništa se specifično za Hrvatsku ne može rješavati. Moja je uloga veća, kad se radi o nekim specifičnim hrvatskim interesima, na zajedničkim skupovima. Svaki povjerenik je predstvanik jedne države i izvan svog resora raspravlja o drugim stvarima. Upravio smo raspravili paket mjera koji se odnose na klimatske promjene i energetsku politiku, na snižavanje emisije plinova. Raspravljalo se na koji način dalje provoditi energetsku strategiju koja je do 2020. godine propisala smanjenje emisije plinova za 20 posto, 20 posto udjela obnovljivih izvora energije i 20 posto manju potrošnju. Sada se kroji politika za daljnjih deset godina.
 Što je veći zahtjev za smanjivanje recimo ispušnih plinova treba više ulagati u industriju koja će moći te zahtjeve ispuniti. U Hrvatskoj će to biti teže ostvariti zbog niskog starta. Treba tu naći neku mjeru i tu je uloga svakog povjerenika da iskaže interese svoje zemlje. Bugarska bi, recimo, trebala uložiti šest BDP-a do 2030. godine da zadovolji europske ekološke standarde. Na komisiji se sve to radi usuglašavanjem, a ne nadglasavanjem.
 U može li se u Vašem resoru učiniti nešto za ujednačavanje pozicije potrošača?
– Za ovih 6-7 mjeseci koliko sam tu u Komisji, malo se novoga na zakonodavnoj razini može dodati. Neku novu zakonodavnu inicijativu sada je nemoguće i progurati jer je mandat parlamenta na kraju. Preko 85 posto regulative prava potrošača stvarano je na europskoj razini i onda unošeno u nacionalna zakonodavstva. No provedba regulative je potpruno nacionalna, u rukama je ministarstava, inspekcija na nacionalnoj razini. Postoje i druga ograničenja – neujednačena europska provedba, recimo obračuna porezne osnovice na rabljene automobile. U poreznom sustavu nema nikakvih zajedničkih odredbi, čak ih ni ne može biti po Lisabosnkom ugovoru. Osim određivanja nekih minimalnih razina nekih poreznih stopa. Nacionalne poreze stope su uvijek iznad minimalne.
Kako to radi Finci i Englezi
 Neke moćne kompanije to koriste pa šalju robu slabije kvalitete u nedavno primjeljene članice EU. Što se tu može učiniti?
– Da, u posljednje je vrijeme puno prigovora na kvalitet proizvoda nekih kompanija namijenjenih istočnom tržištu. Stanardi kvalitete nisu jednaki u cijeloj Europi i relani problemi za potrošače postoje. Nedavno je bio slučaj kvalitete nutele. Zakonodavno se to ove godine ne može riješiti, nije ideja da EK rješava kako će izgledati neki brend ili standard kvalitete. Ali time ćemo se pozabaviti u koordinaciji s nacionalnim tijelima.
Kako u su EU organizirani potrošači, kako ostvaruju svoja prava?
– Ima država gdje to savršeno funkcionira – u Finskoj, Engleskoj, Njemačkoj. Tamo su udruge potrošača izuzetno jake i dobro organizirane. Recimo provode akcije kolektivnog odustajanja od jednog distributera električne energije i prihvaćanja drugog, ako se utvrdi da ima povoljnije uvjete. Organizira se po 20 tisuća potrošača bez problema.
Organizacija potrošača u tranzicijskim zemljama je vrlo slaba. Tu je mentalni sklop takav da se teško prihvaća i tržište kao nešto određujuće, a pogotovo ulogu potrošača.
Javljaju li vam se hrvatski potrošači? S kojim problemima?
– Javaljaju se, ali nevolja je u tome što u Hrvatskoj ima 26 postrošačkih organizacija, potpuno razjedinjenih, puno ih je zapravo malih, nemoćnih. Dvije grupacija nominalno objedinjuje ovih 26 organizacija, ali slabo je to povezano. Planiram na proljeće u nekoliko država pokrenuti „potrošačke misije”, odnosno idemo vidjeti što tim potrošačkim organizacijama nedostaje, kako ih ojačati. S druge strane ne funkcioniraju ni odnosi između ministarstva gospodastva i Hrvatske udruge za zaštitu potrošača, odnosno ove druge udruge. Treba sve to drukčije posložiti.
Uloga pravobranitelja
Tko bi trebao biti u Hrvatskoj nadležan za probleme potrošača?
– U razvijenijim demokracijama najčešća je praksa da je u sklopu nekog ministarstva i dio nadležan za potrošače. Negdje je to u minstarstvu gospodarstva, drugdje poljoprivrede, čak pravosuđa. U skandinavskim zemljama mnogo toga je na razini ombudsmana, odnosno javnog pravobranitelja. Imaju posebne pravobranitelje za potrošače koji su neovisni. Gotovog modela zapravo nema, svaka sredina ima svoja iskustva. Evo na Cipru gdje sam nedavno bio, htjeli su osnovati nacionalnu agenciju za potrošače, ali nisu se uspjeli složiti u parlamentu.
Kako se onda s razine EU zaštićuju interesi potrošača?
– Sve što su potrošačka prava i sve što se odnosi na sigurnost proizvoda, završava na nacionalnoj razini. Praktički nema eurospke potrošačke politike. Na razini EK provodi se koordinacija provedne potrošačkih prava na nacionalnoj razini. To mi vodimo, pokušavamo eurospke principe za zaštitu potrošača proširtiti na nacionalne agencije. Pogotovo kad neka globalna kompanija krene neuvažavati potrošačka prava u cijeloj Europi. Sada radimo na jednoj on-line platformi koja bi za oko godinu dana trebala profunkcionirati na način da se potrošač ne mora fizički obraćati Agenciji, nego da se to on line rješava.
U Hrvatskoj postoji i mreža europskih potrošačkih centara, pri ministarstvu gospodarstva za rješavanja pitanja prekograničnih potrošačkih prava. Kad nešto pokvarenu kupi, recimo u Austriji, vrati se to Europskom potrošačkom centru u Zagrebu koji rješava taj problem.

 NAJEFIKASNIJI SU KOLEKTIVNI SPOROVI

– Kad napravi nešto recimo Google, ili Aple, kršenje ptrošačkih prava se ne zadržava na jednoj zemlji nego se širi dokle dopire ta kompanija. U takvim slučajevima mi koordiniramo aktivnosti nacionalnih organizacija potrošača. Postoje razni kanali za ostvarivanje potrošačkih prava. Najteži, najskuplji i najneučinkovitiji je sudski put. Preporuka je EK da se ide na kolektivne potrošačke sporove, no to zbog razlika u pravnim sustavima nije jednako provedeno. Postoje i izvansudski, alternativni oblici rješavanja sporova – svaka zemlja treba imenovati neko tijelo, agenciju, kojem se potrošači mogu obratiti. Onda agencija rješava pitanje zaštite potrošačkih prava, kaže Mimica.