Kobac, ročnici i njegovatelji

Rat oko inicijative za uvođenje obveznog vojnog roka rasplamsava se u svim smjerovima i u fokus javnosti uskače kao vijest broj jedan kako premijer Plenković zbog urođene anemije nije služio vojni rok, kao ni predsjednik Sabora Božo Petrov zbog problema s vidom, a provjeravaju se bome i ostali ministri. S druge strane traje i halabuka u glavnoj oporbenoj stranci SDP-u nad kojom kao da još leti politička prica grabljivica, bivši stranački predsjednik Milanović, unatoč njegovoj izjavi kako se “kobac ne vraća” kući. U toj političkoj gunguli, nažalost, ne čudi što se među ostalim medijski nebombastičnim vijestima pogubila jedna po život i smrt važna vijest, ona o statusu njegovatelja, njegovateljice, za izvanbračne partnere i supružnike ili druge koji u istom kućanstvu 24 sata brinu o osobi s invaliditetom. Za to bi sada primali i naknadu  od 2.500 kuna. Ministrica demografije i socijalne politike Nada Murganić izjavila je kako će odmah poslati upute centrima za socijalnu skrb. 
Konačno potez koji se može i treba pohvaliti za razliku od političkih natezanja i pametovanja oko toga što će se dobiti blic vojnim rokom zamišljenim kao ljetni kamp zajedništva, stjecanja samopouzdanja i izrastanja u potencijalnog ratnika. Čule su se i izjave kako će to zlata vrijediti za druženje kao da su mladi inače zatvoreni u četiri zida i tek bi im se u nekoliko tjedana s puškom u ruci otvorili vidici na neprocjenjivost valjda onog zajedništva koje inače stalno zaziva vrhovna zapovjednica i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović.  Zašto se u javnost pustila nedorečana inicijativa koja se najprije trebala prepustiti vojnim stručnjacima, teško je reći, osim posumnjati kako je javnosti trebalo baciti “kost” o ročnicima u ljetnim vojnim odorama koje, eto, baš ne bi bile ni preskupe. A i predsjednica bi ispunila svoje predizborno obećanje, o ponosu da se i ne govori.
Isto tako, daleko od stvarnih, konkretnih problema običnih ljudi, bolesnih i siromašnih, odvija se i nagađanje medija i građana o tome je li Milanović stvarno otišao ili je otišao da se vrati.
Ono što je zabrinjavajuće za cijelo društvo upravo je to masovno, ulično bavljenje politikom i munjevito hvatanje medijskog mamca pa bi svi bili ministri obrane, predsjednici stranaka, sve znali najbolje o visokoj politici, a morali bi više pogledati na svoje bližnje, na probleme svojih susjeda i prijatelja koji su u bolesničkoj postelji, invalidi ovisni o tuđoj pomoći. Ne sjećam se da se nekad razvila žučna rasprava o tome kako se živi u takvim domovima, da se tražilo od vladajućih, od te visoke politike, da pogleda na te ljude i njihove bližnje koji svakodnevno gledaju smrti u oči, ali ne odustaju od brige za svoje ukućane, roditelje, supružnike, djecu.  Ne sjećam se da su se invalidne osobe i njihova prava probile među udarne vijesti. Nisu politički atraktivne, a zapravo se radi o problemu koji manje-više čeka svakoga. Naime, tempo života nemilosrdno diktira rasipanje obitelji i skrb o starima i nemoćnima, invalidnim osobama, vrlo će brzo postati problem broj jedan u zemlji koja nema dovoljno hospicija, koja nema dovoljno mjesta u domovima za stare, a privatne domove ne može baš svatko priuštiti. Pomoć i njega u kući za 500 kuna i bezbroj muka od jutra do sutra, borba za dostojanstven život do kraja koliko god je to moguće i dostojanstvenu smrt, to je stvarnost onih koji nemaju vremena za “studiranje” uvođenja obveznog vojnog roka, niti provjeravanje temperature zamrzavanja saborskog mandata bivšeg premijera Milanovića. Oni su posvećeni svojim oboljelim ukućanima kojima su jedini oslonac i mnogi su prestali i misliti kako će netko prepoznati njihovu žrtvu koja se sama po sebi podrazumijeva s naknadom i bez nje.
Koliko će to stajati, hoće li to biti za državu jeftinije rješenje od nekog drugog manje je važno od činjenice kako je to najhumanije rješenje.
S vremena na vrijeme iskrsnuli bi u medijima pojedinačni slučajevi invalidnih osoba koje ne mogu živjeti bez žrtve onih koji ih njeguju i brinu o njima bez obzira na nezainteresiranost i bešćutnost društva, no podizanje ovog problema na višu razinu nije moglo doći na red od pustih afera, izbora, inicijativa, smjena i političkih podvala. Zato ministrici Murganić – pohvala.
Vijest o statusu njegovatelja tek bi u socijalno osjetljivijom i manje politički naelektriziranom društvu  zasjenila one o vojnom roku i ročnicima, da se i ne govori o političkim pticama grabežljivcima – raznobojnog perja.