I oca i sina uzela je Domovina

U Gospodina su ključevi događaja i ništa se na zemlji ne događa bez njega. Bio je 27. siječnja.. 27 je godina od tog dana prošlo. Bilo je jedanaest i pol.. ili tako nekako… Stajali su tamo na Ražovljevoj glavi dragovoljci rata Domovine… Obilježavali su dan pogibije Denisa i Dragana. Ti stari branitelji. Puno se svijeta i djece okupilo. Na tu dvadeset sedmu godišnjicu. Neki od njih rekoše kako je pao helikopter. Jedan od njih mislio je kako razgovaraju o onom nesretnom košarkašu Kobi. Nitko od njih nije razumio, ili bolje, nije htio razumjeti. Ni na kraj pameti im bilo nije da se to upravo sad događa. Predrag ih u toj misli prene. Reče »naš je, samo da nije!« Samo da nije… Pogledaše se. U njih se uvuče neka tjeskoba.. spominjali su Zlarin. More. Netko opet reče: »udarili su u more.. more… Ta djeca naši piloti. A onda objavljeno im bude kako su jednog izvukli ribari, mrtva, a za drugim se traga.. pitali su za imena.. imena.. nitko im ne znade reći. Samo da nije.. ta misao prokleta… Po dolasku doma stari ratnik nije htio paliti televizor, ni pregledati portale. Mislio je o onom tamo dalekom danu 18. ožujka.. godine krvave devedeset treće.. ti srsi prolazili su njegovim tijelom.. Samo da nije?! Taj kamen u želucu bivao je sve teži.. a onda je netko pozvonio na njegova vrata. Bio je Damir. Brat Marinov i Šimin… Nije trebao ništa reći. »Znam da ste ga volili« tako izgovori Damir.. i oba sjedoše kao sasječeni. Zagrljeni.. Bez glasa.. bez riječi. Samo jednu riječ čovjek ispusti. Dobro naše dite. Dobro naše dite…
Jutrom Sedma je domobranska tužnoj kući krenula. I opet one slike prije dvadeset sedam godina kao jučer da je bilo. I onda je kao i ovog jutra svijet bio jeziv. Noge teške.. krute spore.. opet. Onda je Marin bio u dvorištu.. igrao se.. kad ih je ugledao vojnike pritrči im.. reče »molim vas recite da ne idete mojoj mami«. Toga dana četnici su mu u Škabrnji ubili oca. I još četvoricu pripadnika Sedme. Dva dana poslije ubit će još šestero pripadnika 93. zrakoplovne baze, sve Sukošance. Marin će cijeloga života biti vezan za ta imena. Za tu Sedmu za tu 93. Zrakoplovnu… Ti ljudi gledali su ga kako raste, stasa.. kako je nad tijelom svoga oca stiskao mater i braću.. prisegnuvši mu da će ih paziti. Gledali su ga jedne godišnjice kako mu nad grobom reče »tata odlučio sam biti vojnik.. biti pilot«. Bit će kadet Pilot u baš toj njemu najdražoj 93. bazi. Često će zastati pred onom pločom na zidu zapovjedništva.. ONI SU HRVATSKA NJIMA JE DUGUJEMO… Nije bilo kraja radosti tih tvrdih dragovoljaca kad bacio je kapu daleko u zrak.. kad promaknut je bio u pilota, u poručnika. Dite Ive njihova imena darovana domovini.. postalo je pilot. Gledali su ga kako leti. Kako zajedno s njima bistu oca svoga na rivi Velog rata otkriva. Kako je satnikom.. bojnikom postao.. kako je obitelj svoju stvorio. Marinu kći Slave isto tako pilota te 93. pronašao.. kako su bili sretni… Sina.. pa kći dobili.Topli dom sagradili… A onda je došao taj dan nemilosrdan. Bojnik je Marin zadnji puta uzletio i poručnik iste takve sudbine gotovo poput njegove, Tomislav.. otac curice male. Poletjeli su u susret.. pred lice očeva svojih…
Čovjek je jedan pred vratima zgrade Marinove jecao. Reče starim ratnicima »Nikad ali baš nikad u ovu zgradu neće ući bolji čovjek«. U stanu opet isto kao onda. Skrhana žena.. djeca.. mati.. opet tišina zlokobna… Muk. Opet se sve ponavlja.. isto.. pred zgradom Danijela je voditelj televizijski Škovrlj nešto pitao.. samo je zajecao.. riječ izustio nije.. Vice je nešto promrmljao… Hodali su tako.. pitajući se zašto se sve ponoviti mora. Baš sve.. ljudima istim… Zvijezde su se dvije nove na nebu upalile te noći. Trese se duša živa kad put neba pogled joj krene. Bog i adio. Do susreta dječaci. Na nebu… Tamo metal zrakoplova Marina i Tomislava sja. Čist je. Bez mrlja. Sja… Bog i Adio dječaci braće naše djeco… Uzela vas je Domovina… I oca i sina. Uzela je Domovina. Pjevaju vjetrovi neba kao lijeni duhovi.. krila će Oluje nadletjeti tišinu tisuća ljudi na tim sprovodima… Metal zrakoplova na nebu sja.. i opet se ispisuju besmrtna imena. Pjevajte o vjetrovi Neba i ti More.. i otoku obećani.. životi Marina i Tomislava su vam darovani. Vječan život i vječna slava. Oba dva kao i očeve njihove uzela je Domovina.