ABA LIGA S 30 poraza u 42 utakmice Zadar dokazao da ne zaslužuje elitu

Grad košarke, a ima najgoru momčad u regionalnoj ligi. Kako to? pita se splitski reper Vojko V u popularnom hitu, a pitaju se i mnogi navijači Zadra kako to da je njihov omiljeni klub najbolja mušterija svim mogućim takmacima u ABA ligi, evo već drugu sezonu u nizu. Ona lanjska završila je na s(p)retan način prolaskom kroz ušicu igle u majstorici repesaža. I reklo se tada u Splitskoj 1 ovo se ne može više ponavljati. Taj stres ili bolje reći trauma spašavanja abaligaškog statusa iscrpila je tadašnju momčad Ante Nazora do krajnjih granica. Odigrali su ukupno 25 utakmica u regionalnoj sezoni, a osnovni dio su zaključili sa sedam pobjeda i 15 poraza. No, umjesto da se nauči nešto iz tog neugodnog iskustva u novu sezonu se ušlo s još većim gafovima nego što je to bio slučaj godinu prije.

Gore od gorega
Prvenstveno strategija bazirana na dovođenju zadarskih igrača tijekom ljeta pokazala se potpunim fijaskom. Trebao je dres Zadra ponovno navući Rok Stipčević, no primamljivijom se pokazala Bologna, onda je nikad bliže povratku u matični klub bio Pavle Marčinković koji je uz »savjet« Tornada ipak odlučio ostati na Gripama, a pregovaralo se i s Dominikom Mavrom koji tada nije bio financijski zainteresiran za dolazak na Višnjik dok je u međuvremenu otpala opcija oproštajne sezone Marka Popovića u zadarskom dresu kao i novi angažman Luke Žorića. Kad nije upalila ta strategija vraćanja Zadra Zadranima struka kluba se usmjerila ka dovođenju tzv. hrvatskih reprezentativaca koji to više nisu. Martin Junaković i Karlo Uljarević došli su s reprezentativnom reputacijom da bi kroz ovu sezonu služili tek kao ‘back-up’ igrači za utakmice HT Premijer lige. Još gorim potezom se pokazao angažman Ivana Siriščevića koji je osim u par uvodnih kola uglavnom kratio svoje radno vrijeme šetajući od liječnika do liječnika. O Jamesu Farru su već ispisani redci i redci tekstova tako da se ne isplati ponavljati kolika je i u tom slučaju napravljena kadrovska i financijska šteta, a u isti koš spada i Mađar Akos Keller kome je za nekoliko skokova i zakucavanja isplaćeno cca 27 tisuća eura u tri mjeseca. Sve su to detalji koji su na kraju Zadar doveli do praktički bezizlazne situacije u samom finišu ove abaligaške sezone i koja se pokazala puno gorom i neuspješnijom od one prije nje. A mislilo se tada da se ne može gore. Može, itekako! Dokazali su to Zadrani s tek pet pobjeda u 20 utakmica što će sumirajući s onom prethodnom dovesti do frapantnog podatka da se u dvije sezone u ukupno 42 utakmice na Višnjiku radovalo tek 12 puta, a upisano je čak 30 poraza!? Puno premalo za spominjanje nekakvog grada košarke koji je to samo nažalost kad se tu i tamo uspije nasamariti Cibona kao što je to bilo prije manje od mjesec dana na završnici Krešinog kupa. Zašto se tako nešto događa i kako su uspjeli na Višnjiku dokazati da može i gore od gorega u odnosu na prijašnju sezonu odgovor je teško razabrati. Barem nekom iole razumnom promatraču.

Vreća bez dna
Očito se nije napravila dobra procjena što je to potrebno da se barem izbjegne ovakav scenarij u kojem se Zadar dva kola prije kraja natjecanja nalazi u situaciji da mora razmišljati u kojem će natjecanju igrati iduće sezone jer ABA liga je za njih po svemu sudeći prošlost. Moguće je da se potpisnik ovog teksta i ugrize za jezik za dva tjedna, ali to bi onda značilo da je Zadar uspio svladati Koper Primorsku na Višnjiku i C. zvezdu u Beogradu i da je jedan od konkurenata (Mega, Cibona, Krka) izgubio obje utakmice. Ili se pak dogodilo da je jedan od klubova istupio iz regionalnog natjecanja i tako pomogao Zadru ili je vodstvo lige odlučilo baš pred sezonu 2020./21. povećati broj klubova na 14. No, svi ti scenariji koji bi išli u prilog očuvanja abaligaškog ostanka nimalo nisu realni kao što nisu realni bili ni apetiti onih koji upravljaju klubom (čitaj: Grad Zadar) kao ni onih koji su delegirani od istih da ga i vode. Krimen ovih prvih je očit, a po pitanju događanja u ABA ligi i najveći. ‘Lancun’ s kojim su se na Višnjiku pokrili za ovu sezonu pokazao se itekako prekratkim unatoč dodatnim financijskim ubrizgavanjima tijekom sezone. S cca 15 milijuna kuna ne može se u utrku s ostatkom lige i to je empirijski potvrđeno kroz 15 poraza u 20 utakmica. Najgora i najskuplja momčad u ligi tako se može sve to sažeti. Jer čemu takva ulaganja koja su mogla pokriti primjerice dug NK Zadra i nevjerojatno puno pomoći svim ostalim sportskim kolektivima u našem gradu, a da se na kraju ne uspije biti barem ispred dva ili čak jednog kluba u regiji. Oko financiranja KK Zadar u našem gradu su podijeljena mišljenja. Jedni misle da klub kao jedan od najreprezentativnijih ambasadora Zadra zaslužuje te novce dok su ostali uvjereni da je previše i 100 tisuća kuna za tu »vreću bez dna« i da je konačno vrijeme da se ogromni novci krenu usmjeravati prema vrtićima, školama i sličnim mjestima gdje su svakako potrebniji. A promatrajući iz kuta sportske struke na Višnjiku (čitaj: sportski direktor) ‘tražila se’ vještina u raspolaganju s tim silnim novcem kojeg se vuče s »gradske sise«, u ligi koja je zapravo besplatna. Blagi je zaključak da se i nisu baš proslavili, a argumenti koji to potvrđuju su uz mizeran broj pobjeda u dvije sezone (12 od 42) čak 23 igrača i tri trenera koja su prodefilirala Višnjikom u istom razdoblju. Sustava nema što je vidljivo iz aviona. Prevladava stihijsko ili horuk djelovanje i razmišljanje dok dugoročna strategija ne postoji kao i prirodan način financiranja. Jer dok vrijedi »potroši koliko dobiješ«, a ne koliko zaradiš ne piše se dobro košarci kojom se toliko Zadrani diče. Usprkos legendarnoj povijesti, Kreši i Pinu, velebnoj dvorani i najboljim navijačima na svijetu. Sve to postaje nebitno i manje vrijedno kad se uzme u obzir činjenica da se godinama ne uspijeva nadmašiti klubove poput Krke, Mege, FMP-a, Igokee… koje jedva poprati 200-njak gledatelja na domaćim utakmicama. A takvi klubovi redovito uspijevaju opstati u ligi koja je za grad košarke očito završena priča.
 

Luković poput Kecmana srušio Cibose

Muke po opstanku izgleda će do zadnjih sekunda posljednjeg kola moriti i Cibonu koja je na nevjerojatan način izgubila u Kopru od Primorske sa 78:79. Imali su Vukovi sekundu prije kraja pobjedu u džepu, ali je Marko Luković uspio sa svoje polovice pogoditi tricu i tako podsjetiti na Partizanovog Dušana Kecmana 2010. koji je u zagrebačkoj Areni na isti način oteo Ciboni naslov prvaka regionalne lige. Iako nije naslov u pitanju Luković bi Cibosima mogao oduzeti abaligaški status ako ne uspiju još jednom pobijediti u završna dva kola.