Bošnjak: Kulturna centralizacija je odraz našeg nacionalnog provincijalizma

Tko je ubio plavušu?, pitanje je na koje će odgovoriti dvojica protagonista predstave “Ubojstvo u klubu Quasimodo”, koja će se u koprodukciji HNK Zadar i Kazališta PlayDrama iz Splita, te režiji Nenni Delmestre, premijerno prikazati u HNK Zadar u četvrtak 6. travnja. Njih dvojica su – Joe 1 i Joe 2, dva lika izrasla iz antologijske pjesme Jimija Hendrixa “Hey Joe”. U klubu Quasimodo iza šanka leži plavokosa žena pokrivena stolnjakom, kojoj viri tek pramen plave kose i ruka u kojoj je crvena kravata, a ni vlasnik kluba Joe, koji se budi s pištoljem u ruci, niti njegov prijatelj Joe, čiju kravatu plavuša drži, ne sjećaju se protekle noći… Uoči premijere razgovarali smo s autorom predstave, ujedno i glumcem u njoj, Elvisom Bošnjakom.
Pišem jer moram
Inspiraciju za predstavu našli ste u pjesmama rock velikana Boba Dylana, Jimija Hendrixa… Čak navodite da pišete kao Jimijeva gitara. Možete li pojasniti usporedbu?
– Ma to s Jimijevom gitarom je naravno bila šala. Bila je to lijepa rečenica, pa sam je takvu i ostavio. Volio bih naravno pisati kao gitara Jimija Hendrixa ili kao truba Milesa Davisa. Mislim da sam jednako slobodan u pisanju kao oni u sviranju, ne umišljam si da postižem i jednako genijalne rezultate. Ne razmišljam zbilja o takvim starima. Ja pišem i pisat ću dok osjećam tu slobodu, ne pišem zato jer se želim nekome dopasti. Pišem zato jer moram, kao što su i oni morali svirati. Ne bih rekao da sam inspiraciju pronašao u tim pjesmama. Poigravao sam se motivima tih pjesama, a inspiracija je postojala od prije, samo je trebala pronaći svoj put. Ovaj moj tekst možda je više nego li i jedan drugi plod onoga što je mene oblikovalo, a tu su i David Lynch i Luis Bunuel i Bergman, Fellini, i mislim osobito Daniil Harms.
Na scenu dovodite dvojicu Joea, jednog tumačite i sami, pretpostavljam iz Hendrixove Hey Joe? U čemu se ogleda suprotstavljenost dvaju Joeya na sceni?
– Pjesma Hey Joe je u jednom trenutku pomogla da otključam neku ideju koja je dugo lutala oko mene i u meni. Moj tekst je otišao u nekom potpuno drugom smjeru, ostao je motiv pištolja, muškarca i žene. Rekao bih da je to apsurdistički triler u kojem dva Joea slute nešto skriveno, neku žudnju koja im je nejasna, a usko je povezana s njihovim životnim stanjem, to će ih dovesti do neobičnih otkrića.
Glumci u krupnom kadru
Ima li u predstavi i drugih referenci vezanih uz rock glazbu, koje će gledatelji moći prepoznati?
– Pa ima ih, iako sumnjam da će ih netko baš prepoznati, dobro su skriveni. Ako ih netko prepozna, bit će mi, naravno, drago.
Poseban osjećaj publika će imati jer će i sama biti na pozornici. Sjećate li se svoje prve predstave na kojoj ste bili u takvoj situaciji kao gledatelj, zašto je to posebno? Može li se tako premostiti ona granica između izvođača i publike?
– Ne mogu se baš sjetiti koju sam prvu predstavu tako gledao, ali znam da volim igrati takve predstave, uzbudljive su i morate imati odličnu komunikaciju s partnerom. Nenni Delmestre i ja smo tako već radili predstave “Otac” i “Hajdemo skakati po tim oblacima”. Publici je to uzbudljivo jer vidi glumca u krupnom kadru, vidi svaki vaš pokret, mig, trzaj na licu. Zato je kod ovakvih predstava jako važno partnerstvo. Alen Liverić je sjajan partner, poticajan prijatelj, divan čovjek i suradnik. Ja sam manje dobar partner, ja sam zatvoreniji, i zato me Alen stalno ganja po sceni, kad se zatvorim, on uzima otvarač. Mislim da je Zadar njegovim dolaskom dobio glavni zgoditak na lutriji.
Suradnja s Nenni je izazov
Je li predstava otvorenog tipa? Bi li “otrpjela” repliku iz publike?
– Pa ovo nije interaktivna predstava i replike ne očekujemo, ali reakciju publike, kao što je smijeh, rado bismo čuli. Ovdje moramo publiku uvući u priču, da zajedno s nama otkriva što nam se to događa, jer dva Joea ne znaju što se njima zapravo zbiva.
Vodite li evidenciju koliko ste do sada predstava odradili s Nenni Delmestre? Što možete reći o njoj kao o kazališnoj redateljici?
– Uh, mislim da smo u raznim ulogama, pisac – redatelj, redatelj – glumac, pa čak i producent – redatelj – glumac – pisac, radili skoro dvadeset predstava. Ovo je šesti put da ona režira neku praizvedbu mog teksta. Ona voli moje tekstove i ja volim kako ih ona voli, jer ih ona ponekad voli i više nego ja. Ja se s njima često prepirem, a ona im se posvećuje s puno brige. Naša suradnja nije uvijek lagana, niti bih volio da je takva, ali je uvijek otvorena. Ona je sigurno jedna od najboljih hrvatskih redateljica/redatelja i ja sam jako sretan da tako dugo radimo zajedno i što se tako dobro razumijemo. Zajedno rastvaramo te moje tekstove. Ne znam ja baš uvijek što sam to točno napisao. Puno je tu nesvjesnih impulsa koje one druge oči bolje vide od mojih.
Ponižavajući osjećaj
Jedan od razloga osnivanja kazališta PlayDrama bila je i želja da se stvore novi kazališni sadržaji u Splitu, koji je u mnogim segmentima, pa i u kulturi, zapostavljen u odnosu na Zagreb. Je li se nešto promijenilo u posljednjih nekoliko godina? Imaju li kazališne skupine iz Splita, Zadra, Dubrovnika… pravu šansu u odnosu na Zagreb, posebno kad se analizira financijska potpora države i lokalne samouprave.
– Pa nemaju istu šansu i to se ne tiče samo trupa, već i pojedinaca, umjetnika. Ne mislim tu samo na financije, možda čak financije i nisu presudne. Mislim prije svega na vidljivost onoga što se zbiva u tim gradovima. Umjetnici u manjim gradovima često ostaju gotovo prešućeni. Rekao sam jednom da je ta naša kulturna centralizacija također odraz provincijalizma, našeg nacionalnog provincijalizma. Ako nisi u glavnom gradu, onda ne postojiš, ili postojiš jako teško. To je tako provincijalno. Meni je dan danas, kao piscu, puno teže doći do neke zagrebačke pozornice, nego nekom početniku koji živi u Zagrebu. To je smiješno. Tekst danas leti emailom, u čemu je pobogu problem? Jedino kazalište iz Zagreba koje zanima to što ja pišem je Gavella. Nitko drugi nikad nije pokazao interes, neki mi se čak nikad nisu ni javili, nakon što sam im poslao tekst, a ja sam kao jedan od najuspješnijih hrvatskih, dramskih pisaca. Kako to? Samo zato jer ne živim tu, već u tamo nekom Splitu. To je smiješno, ali i ponižavajuće. Osjećaš se kao građanin drugog reda u zemlji koju možeš propješačiti u dva dana. Ako ne živiš u Zagrebu, moraš biti pet puta bolji da bi postojao na hrvatskoj kulturnoj karti. Isto vrijedi i za trupe, kazališta, predstave.
Kako komentirate suradnju sa zadarskim kazalištem?
– Za sad sve ide u najboljem redu. Mislim da smo i jedni i drugi nešto dobili. Treba se otvarati drugim sredinama i utjecajima jer ako opašemo umjetnost svojim malim zidinama, ona brzo vene. Umjetnost traži komunikaciju i zato je ova naša hrvatska zatvorenost pogubna. I ako već do Zagreba teško dolazimo, tim više moramo komunicirati i otvarati prostore između sebe. Dalmacija mora biti jedan kulturni prostor, moramo komunicirati što više.