Živjeti od nečeg što volim je jedna opaka privilegija

Živjeti od prodaje slika ovdje bilo bi jako teško. Ali, to izgleda u zadnje vrijeme vrijedi i za sve ostale, pa zašto bih ja tu bila posebna. Zapravo živjeti od nečeg što volim, to je jedna opaka privilegija
Kava u caffe galeriji “Đina” uvijek nudi i razgledavanje umjetničkih radova zadarskih autora. Ako u “Đinu” navratite ovih dana naići ćete na neobično i pomalo vrckastu izložbu zadarske umjetnice Marijane Jakelić, poznatije i pod potpisom Blade R. Ovu izložbu dobro je pogledati iz više razloga, osim što se autorica služi, ne tako čestom tehnikom, akrilom na drvenoj površini ovo je i njezina prva samostalna izložba u rodnom gradu. Marijana Jakelić do sada je izlagala na skupnim i samostalnim izložbama u brojnim hrvatskim i inozemnim gradovima, a u Zadru ste njezine radove mogli kupiti u Galeriji “Morski” ili ljeti na ulici. Zašto je odlučila napraviti izložbu, može li se živjeti isključivo od umjetnosti u našem gradu, kojim se motivima služi i slično otkrila nam je sama autorica.
Cijeli život vezana uz slikarstvo
Ovo vam je prva samostalna izložba u Zadru. Kako ste se odlučili na nju i jeste li zadovoljni odazivom publike?
-Izlagala sam u Zadru, no nikad nisam napravila samostalnu izložbu. Bilo mi je drago da je to baš ovdje u “Đini” jer to je mjesto za koje sam vezana svojim odrastanjem. Nadala sam se da će biti lijepo i da će doći puno ljudi, tako da su mi očekivanja zaista ispunjena. Organizirala sam puno izložbi, ali stvarno je drugačije kad sam ja gost.
Kako se rodila vaša ljubav prema slikarstvu i to baš prema slikanju na drvetu?
– Slikam na drvetu zadnjih četiri do pet godina, iako cijeli život radim nešto što je vezano uz slikarstvo. Ljudi su me uglavnom upoznali po kostimografskom radu, jedan period života radila sam šešire, uglavnom svašta.  Kako je galerija “Morski” koju sam držala s bivšim suprugom bila i okvirnica toliko sam se zasitila te uglaste forme slike i zamrzila sam okvire. Htjela sam nekakvu formu koja ne traži okvir.
Koliko vremena treba da nastane jedna vaša slika?
– Nekad mi ide jako brzo, nekad jako sporo. Teško je staviti u nekakav prosjek. Jedno vrijeme mi ide i čini mi se da sam mala tvornica, a opet, ponekad ništa.
Motivi na vašim slikama prilično su neobični, ali gotovo na svakoj nalazi se neka životinja. Zašto životinje?
– To je zapravo teško pitanje. Te životinje na mojim slikama ustvari doživljavam kao ljude i uglavnom su tako i predstavljene. Kod mene se inače pojavljuju sve životinje, a razlog je njihova ljepota. One su prekrasne, lijepo su odjevene, nekako ih je tako Stvoritelj napravio. Uvijek razmišljam o tome zašto su tolike ljepše od nas, zašto leopard ima onakvo krzno ili žirafa, a mi ljudi mi smo tako goli i obični.
Gdje pronalazite inspiraciju za svoja djela?
– Meni je čitav život inspiracija. Cijeli život hodam okolo i gledam, zapažam, onda mi se nekako čini da je normalno da slikam ono što prolazi kroz moju glavu.
Ne može se ne zapaziti kako na svim vašim slikama kao potpis stoji Blade R. Zašto taj filmski lik?
– Uvijek mi je zvučalo dosadno da se na slikama potpišem svojim imenom. “Blade Runner” je moj omiljeni SF film iz mladosti i tako sam se odlučila uzeti njegovo ime. Pisalo je na prvim slikama pa je tako i ostalo, svidjelo mi se jer je to kao nekakav ornament. Kad netko gleda sliku obično ga nije ni briga tko ju je naslikao. Zašto se mora znati da sam to ja? Većinu svojih stvari prodajem ljeti strancima i njih savršeno ne zanima kako se ja zovem.
Niste član niti jedne zadarske likovne udruge. Gdje biste sebe svrstali na zadarskoj likovnoj sceni i što uopće mislite o njoj?
– Ovo je delikatno pitanje. Nek ljudi rade ono što vole, uopće nije važno kakvo je to. Ako netko ima potrebu da se izrazi, to može izgledati ne znam kako dobro ili loše, ali to nije važno, ti ljudi ne misle ništa loše. Ali općenito mislim da u ovom gradu nema nekog štimunga u kojem bi se slikari snašli, u našem gradu kao da nešto tu nedostaje. Za svaki posao potrebna je određena klima pa tako i za umjetnike.
Gdje ste do sada izlagali u Hrvatskoj i vani? Kakav je odnos prema umjetnosti u Hrvatskoj, a kakav vani?
– Pa u Hrvatskoj je to bilo po našim gradovima, primjerice Split, Rijeka, a vani u Njemačkoj, Italiji.. Na jesen planiram raditi izložbu u Nizozemskoj.
Umjetnost se vani cijeni više nego kod nas, a to je automatski izraženo i u novcu. 90 posto mojih slika kupe stranci. Njima je ovo jeftino i oni su sretni što mogu odnijeti kući stvar koja im se sviđa za, recimo, pet puta manju lovu. Oni su za razliku od nas već postali jako osjetljivi na poluindustrijske gluposti s istoka, na lažnjake, oni imaju već dugo iskustvo s tim i cijene ručni rad i original, ne samo kod slika nego kod svih stvari.
Koliko vaši sugrađani prepoznaju vašu umjetnost?
– U kojem god gradu da živiš poznaješ određene ljude kojima si okružen. Ja poznajem te ljude koji umjetnost vole i kupuju, za ove ostale ne mogu govoriti. Ali, živjeti od prodaje slika ovdje bilo bi jako teško. Ali, to izgleda u zadnje vrijeme vrijedi i za sve ostale, pa zašto bih ja tu bila posebna. Zapravo živjeti od nečeg što volim to je jedna opaka privilegija.
Uvijek iskušavam nešto novo
Tko kupuje vašu umjetnost, postoji li neki određeni tip ljudi?
– Koliko sam imala priliku vidjeti to su tako različiti ljudi da je to nevjerojatnmo. Na ljudima se ne vidi što oni vole.
Može li se znati kako se kreću cijene vaših slika?
– Recimo od nekih najmanjih slika koje su pedesetak eura pa do nekih 500 eura. Cijene se ne mogu sniziti jer onda to djelo gubi na vrijednosti.
Na čemu sad radite? Nastavljate li se i dalje baviti ovom formom ili iskušavate nešto novo?
– Uvijek usput iskušavam nešto novo tako da se ne umorim od ovoga što radim, ali sad sam baš jako zagrijana za ovo i mislim da će me to još neko vrijeme držati. I sve ostale stvari kojima sam se bavila podrazumijevale su nekakav timski rad, s vremenom mi je nekako postalo ljepše raditi samostalno kad je krajnji proizvod u mojim rukama.
Gdje se mogu nabaviti vaši radovi za one koji ih pogledaju na izložbi i požele kupiti poneki?
– Pa trenutno u crkvici Svetog Petra i Andrije Starog i do daljnjega u Galeriji “Morski”.
Nadamo se da ovo nije vaša posljednja samostalna izložba u Zadru?
– Zadar je mali i ne treba ljude zagušiti svojim radom. Mislim da barem godinu dana nema potrebe za nečim novim, ali ne znam, vidjet ćemo. No, tko zna, možda smislim neku prigodu ili tematsku izložbu u zimskim mjesecima.