Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

12 C°

Mali, srednji i veliki vjernici

02.05.2012. 22:00
Mali, srednji i veliki vjernici


U Hrvatskoj postoji golemi broj vjernika koji se vjerom diče i kite, ali samo onda kada to ne mjenja njihov grešni način života i ne zadire u njihov dragocjeni imovinski status
Zovem tako prošli petak susjedni ured i tamošnja tajnica mi odgovara doslovno ovako: “Oprostite što se nisam odmah javila, upravo jedem kruh i vodu…”
Puno smo puta slušali od pojedinaca kako se uspoređuju s hrvatskom državom. Znate ono – zaustavi vas policajac jer ste vozili brzinom od 150 km/h kroz dvorište dječjeg vrtića nevezani i pijani, a vi vičete: “Jesmo li se za ovo borili!? Napad na mene je napad na suverenu, samostalnu, demokratsku Hrvatsku i tekovine naše borbe!”


Jedna od fraza koju često možemo čuti kada se u svakodnevnom životu o nekom govori, je i ona – “oni su ti, znaš, veliki vjernici”. Pritom se automatski postavlja pitanje što to znači i kako se uopće može razlikovati “veliki”, “umjereni” i “mali” (zanimljivo – za takvog nikada nisam čuo) vjernik, a osobito bi bilo lijepo znati tko je taj koji o tome može (i tko u krajnjem slučaju smije) suditi. Ne ulazeći sada u dublje rasprave o samoj biti vjere i njenoj teorijskoj i praktičnoj percepciji, kod nas postoji jedan sloj koji se smatra privilegiran i bliži Bogu, iako mi nije jasno na čemu takvi temelje taj svoj navodni povlašteni status.
TKO JE “PRAVI” VJERNIK, A TKO NIJE?
U Hrvatskoj postoji golemi broj vjernika koji se vjerom diče i kite, ali samo onda kada to ne mijenja njihov grešni način života i ne zadire u njihov dragocjeni imovinski status. Oni iz Biblije i Božje riječi općenito uzimaju samo ono što tu hegemoniju ne može narušiti, koriste se proizvoljnim zaključcima koje su čuli od sebi sličnih farizeja, i potpuno ignoriraju ono što je možda i najvažnije kada govorimo o religiji (a osobito kršćanskoj), a to je ljubav prema Bogu, ali i svome bližnjem. Sve ono iz sfere deset Božjih (naglašavam “Božjih”) zapovijedi i sedam smrtnih (naglašavam ovo “smrtnih”) grijeha, a što njima ne odgovara, oni sustavno ignoriraju, bez obzira na to što se radi o temeljima same doktrine. Da ne bi bilo nedoumica navest ću samo meni najzanimljivije: ne ubij, ne sagriješi bludno, ne poželi nikakve tuđe stvari…
MOGU LI SE OVE STVARI SHVATITI OZBILJNO? U HRVATSKOJ NE!
“Ne ubij!” Dobro, sad, ne ubija se svaki čas, ali je i to opravdano kada onaj koji to radi misli da jest. Tko misli da pretjerujem neka se malo sjeti što se sve događalo kroz povijest ili, još bolje, neka pročita Hašekovog “Švejka” i bit će mu jasno. U stvari, ako bi se slušala ova zapovijed, ubijanja i ratovanja uopće ne bi ni bilo, ali do tog ideala je put još jako dug, da ne kažem neostvariv. “Ne sagriješi bludno” je već nešto što se duboko ignorira. Ne samo da se ova zapovijed konstantno krši, nego se naš puk jako voli time i hvaliti, što već ide toliko daleko da postaje neozbiljno. Uostalom, tko se suzdržavao od seksa prije braka? Što se tiče “tuđih stvari”, ako pritom mislimo i na privatizaciju, na poduzetništvo na hrvatski način i ostale sofisticirane metode krađe, onda se čovjek s pravom pita hoće li u paklu biti mjesta za sve. Nema sada smisla previše o tome raspredati jer sa sociološke i moralne strane za to je potreban cijeli jedan tekst, a za to postoje i stručniji ljudi od mene. Ali, da je zanimljivo – zanimljivo je.
LJUDI, JA DANAS POSTIM!
Poznato nam je, nažalost, da smo zemlja u kojoj su mnogi vjeru “otkrili” prilično kasno i sada to nastoje obilato nadoknaditi. Takvi misle da bakalar služi za nekakvu vrstu pravovjerne identifikacije i da je svatko tko na Veliki petak na sva usta ne govori svojoj okolini o tome kako danas posti, jugonostalgičar i komunjara. Takvi bi bili najsretniji kada bi na taj dan mogli nositi ploču na kojoj piše: “ljudi, ja danas postim”, i pritom svisoka gledati one subverzivne elemente koji to nisu napravili. Zovem tako prošli petak susjedni ured i tamošnja tajnica mi odgovara doslovno ovako: “Oprostite što se nisam odmah javila, upravo jedem kruh i vodu.” Sve vam je jasno. Ona je možda uistinu iskrena vjernica, ali umjesto da to zadrži za sebe, njoj je jako važno to naglasiti. To onda nije odricanje u slavu Boga, nego zadovoljavanje forme. Ona, kao i, nažalost, jako puno ljudi u Hrvatskoj, ne razumije da je vjera intimna stvar svakoga pojedinca, i da ne služi (bar ne bi trebalo tako biti) u kozmetičko-komercijalno-političke svrhe.
POLITIKA
Upravo je nevjerojatno kako su naši političari zagriženi vjernici pa čak i oni koji su do prekjučer na partijskim sastancima ponosno mahali crvenom knjižicom. Mnogi, ustvari golema većina, udaraju na sva zvona kada treba sebe predstaviti kao vjernika koji se jako drži nekih običaja. U isto vrijeme gleda se u “tuđi pijat” i napominje se kako taj i taj ne ide u crkvu i nije vjernik i da kao takav, naravno, nije najbolji izbor za Hrvate. Imali smo nedavno slučaj da jedan splitski političar favorizira jednog zagrebačkog jer je on kao katolik, a njegov protukandidat nije. I što je smiješno? Ovaj prvi se nedavno rastavio, abnormalno je bogat i favorizira ovog koji je godine i godine proveo u partiji. I sad, umjesto da se na takvu perverziju digne kuka i motika, da se odgovorni od njih distanciraju, svima je to normalno i uobičajeno.
Pa i to što se netko uopće usuđuje za svoju stranku tvrditi da je “kršćanska”. Što to znači? Da su svi oni koji glasaju za one “ne-kršćanske” stranke ateisti, muslimani, budisti, sotonisti i komunisti, a da su ovi jedini pravi i ispravni? Pa to je blasfemija u pravom smislu te riječi. Jer još je davno kardinal Kuharić rekao da ni jedna stranka ne može tvrditi da je baš ona glas crkve, premda crkva voli ako neko u svom programu cijeni kršćanske vrijednosti.
KADA VJERA PRELAZI U NEUKUS
Nekada je u bivšoj Jugoslaviji (onoj “drugoj”, naravno) bio donesen zakon o “zaštiti lika i djela druga Tita”. Među ostalim, njime se pokrivao i onaj dio komercijaliziranja istog, a zabranjivalo se korištenje “lika” dotičnog, na štandovima gdje ga se prodavalo na plastičnim suvenirima uz Sandokana i Dragana Džajića, u kamionskim kabinama uz golu duplericu iz “Starta”, i na drugim mjestima i prigodama za koje se mislilo da ga profaniraju. Ja stvarno ne razumijem zašto se nešto slično ne napravi i danas. Jer… Kako se može nazvati tv-prodaja kolekcije biblijskih filmova “Bliski Isusu” za samo toliko i toliko novaca? Na što liči onaj telefon na kojem za 3,10 maraka po minuti možete čuti najnovije, svježe poruke “međugorske Gospe”? Što je ono kada mali Cigani na zadarskom mostu trče za vama mašući Kristovim i Gospinim kričavim slikama i govore “za vas, za vas…”? Na kakvu čergu sliče štandovi na sajmovima na kojima se prodaju kvazisvetačke slike koje su toliko šarene kao da se skupilo jato egzotičnih papiga živopisnih boja? Bolje je i ne spominjati kakvi se sve jeftini suveniri stavljaju “na” i “u” automobile i što je najzanimljivije – što je auto skuplji – to je krunica na retrovizoru veća.
TKO JE PROTIV MENE, TAJ JE PROTIV CRKVE I BOGA
Nažalost, nitko ne reagira kada pojedinci sebe poistovjećuju s Bogom i crkvom. Koliko se samo puta čulo ono “Tko je protiv Dinama taj je protiv Hrvatske i protiv katoličke crkve”. E, sada je stvar već postala ozbiljna. Puno smo puta slušali od pojedinaca kako se uspoređuju s hrvatskom državom. Znate ono – zaustavi vas policajac jer ste vozili brzinom od 150 km/h kroz dvorište dječjeg vrtića nevezani i pijani, a vi vičete: “Jesmo li se za ovo borili!? Napad na mene je napad na suverenu, samostalnu, demokratsku Hrvatsku i tekovine naše borbe…” E, ali pričati da je napad na tebe, kao nekakvog nogometnog mešetara, napad na katoličku crkvu, već je stvar koja je puno ozbiljnija. Sada bi se trebala oglasiti i crkva u Hrvata i reći: “Čekaj malo, momče. Tko si ti da govoriš o napadima na crkvu? Brini se ti za svoje nogometaše koji ti ne znaju igrati i ne petljaj se tamo gdje ti nije mjesto i ne koristi crkvu u svoje privatne svrhe!” Eto, tako bi to trebalo biti, ali mi nešto govori da se to neće dogoditi, a nikako mi nije jasno zbog čega.
KRIŽANJE SA 2 ILI 3 PRSTA I KLANJANJE
Iskazivanje svojih vjerskih opredjeljenja u današnje vrijeme, kada se svoj vjerski stav nerijetko brani i zastupa autobombama i otimanjem aviona, postala je jako pipkava stvar, a osobito ako se to događa na stadionima kada pred 50 tisuća euforičnih ljudi igraju 22 perverzno preplaćena, često neformirana momka raznih nacija i vjera. Tako, imamo križanje pri istrčavanju na teren i dodirivanje trave, što u biti možemo shvatiti kao neki obred, a i križanje nakon postignutog gola i pred izvođenje slobodnih udaraca.
E, sada se tu postavlja pitanje. Što ako onaj igrač Barcelone, doveden iz neke muslimanske zemlje poželi staviti tepih na travu, okrenuti se prema Meki i malo se klanjati ili da onaj iz Afrike otpleše neki ritualni, plemenski ples tek toliko da otjera zle duhove? Događa se da ono što bi trebalo biti obraćanje za pomoć svevišnjem može postati iskazivanje (ili čak nametanje) svojih vjerskih uvjerenja drugima, što sve dovodi do situacija koje nam nisu potrebne. Pritom moramo nešto i sami sebi priznati. Kada se naši nogometaši nakon zgoditka prekriže to nam ne smeta jer smo na to navikli i smatramo to normalnim. Ali, ako gostuje neki tim ili reprezentacija iz neke pravoslavne zemlje pa njihov igrač to isto napadno napravi sa tri prsta, mnogi će to shvatiti kao neprijateljsku provokaciju.
ZAŠTO NEKE STVARI TREBA NAGLAŠAVATI?
Zašto neki ljudi moraju svima nametati svoja više ili manje iskrena vjerska opredjeljenja? Zato jer misle da će na taj način poboljšati percepciju svoga lika i djela u javnosti, a osobito onda ako u javnosti postoji sumnja da nisu čistokrvni Hrvati. Imali smo tako i tragikomične izjave pojedinih javnih ličnosti, konkretno u ovom slučaju jednoga pjevača bliskog narodu (ozbiljan umjetnik nikada ne bi sebi dopustio tako nešto), koji je napadno pričao o svojoj pripadnosti katoličkoj crkvi, naglašavao kako je on dobar s tim i tim svećenikom s kojim često vodi duge i iscrpne razgovore o Bogu i vjeri (mo’š misliti njihovih razgovora), a išao je toliko daleko da je više puta napominjao da će mu sin vjerojatno odabrati svećenički poziv (to se, naravno, nije dogodilo). Nitko normalan ne bi trebao tom čovjeku prigovarati što je prešao na katoličku vjeru, ali zašto on to mora govoriti i pravdati se u javnosti? Što se mene tiče priča li on sa svećenikom, popom ili hodžom? To su njegove privatne stvari.
MALO IPAK NELOGIČNO
Moja je prijateljica Jasna jedna od onih koje se bez ikakve rezerve može nazvati iskrenom i samozatajnom vjernicom. Živi u skladu s načelima Biblije (a ne suprotno od njih kao mnogi), bavi se humanitarnim radom, pomaže potrebite, ide na misu ne samo onda kada to vide drugi… Ali, ona ima i jedan problem. Jasna je bila u braku s jednim idiotom koji je tukao nju i djecu, pio je i drogirao se i nesretnica je jednog dana pokupila djecu i otišla. I što je sada problem? Bili su crkveno vjenčani i ona se sada više ne smije pričešćivati i slično. U isto vrijeme to mogu raditi razni razvratnici, prevaranti, osobe sumnjiva morala i da ne nabrajam više.
RJEŠENJE MOŽDA I POSTOJI
Iako su me neki gnjevni čitatelji već prozvali inkvizitorom, ja, naravno, ne mislim da bi trebalo provoditi onu montipajtonovsku “speniš inkvizišn”, ali da bi nešto trebalo poduzeti – trebalo bi. Zašto bi se npr. krizmalo nekog nasilnika? Zašto bi Božje ime u usta smio stavljati svaki irelevantni političar? Ako Disney ne dopušta korištenje lika Paje Patka i Mikija Mausa, zašto svaki probisvijet smije šarati križeve po zidovima i na utakmicama vikati “Isus, Marija ….kova armija”? Rješenje svega navedenog bi se možda i našlo, samo kada bi netko na ovaj problem obratio pažnju. U javnosti se svađaju oko potpuno beznačajnih gluposti (pojedinci se čak bune zbog rock-glazbe), a na moralni raspad, na eksplicitnu blasfemiju nitko ne obraća pažnju. Dokle?


Sportaši – veliki vjernici




U sportu, a pogotovo u nogometu, zavladala je prava pošast pokazivanja osobnih religijskih opredjeljenja. Osim što je važno na terenu, za vrijeme utakmice, potražiti pomoć svevišnjeg na načine o kojima ćemo kasnije detaljnije, određen broj naših sportaša slikama iz svoga privatnog života napadno naglašava kako su oni vjernici. U svojim istupima vole pričati o krštenjima djece, o tome u kojoj će se crkvi vjenčati sa svojom manek… Pardon, sa svojom djevojkom, a osobito je važno nositi nakit.
Radi se o napadno velikim križevima koji im vise na debelim zlatnim lancima oko vrata, dok se u zadnje vrijeme pojavila i drvena narukvica s likovima svetaca, koja samo što se ne nosi preko rukava kaputa da je svi vide.
Prije izvjesnog vremena nijedne vijesti nisu propustile zabilježiti posjet nogometaša Dinama Mariji Bistrici. Opet smo svjedočili neukusnom prenemaganju tipa “mi smo svi rimokatolici”, a nije izostala ni zlobna primjedba kako nisu došli igrači Hajduka. Da, oni su vjerojatno komunjare, jugonostalgičari i Soroševi plaćenici. Zato su “plavi” dečki pravi. A ja bih dodao – čim se o tome što bi trebala biti njihova intima, ovako izjašnjavaju u javnosti, očigledno je da to rade samo iz kozmetičkih pobuda. Jadno.


Gospođa Azra – najgori primjer vjerskog prenemaganja


Kao jedan od najgorih primjera vjerskog prenemaganja nam može poslužiti slučaj gospođe Azre, koja je sudjelovala u jednoj od prvih sezona kulinarskog Showa “Večera za 5”. Gospođa je u nekoliko navrata spominjala kako ne jede svinjetinu i slažem se da to treba poštovati. Ipak, ona je to stalno naglašavala, a oni su se sprdali s njom. Zašto? Zato što je svima išla na živce.
Kada bi joj stavili svinjetinu se ljutila, a ako bi za nju pripravili neko drugo meso, ne bi bilo dovoljno posebno spremano ili bi se vrijeđala da joj se to prigovara i stavlja na nos. U isto ju je vrijeme jako nerviralo što se jedan sudionik obukao u slavonsku nošnju, jer je to “njegova stvar” i ne razumije “zašto im to nameće”. Gospođa je na svaki način prisutnima davala do znanja da je druge vjere, ali na način da je svim nabijala osjećaj krivice. Ne jede svinjetinu, ali zato trusi aperitive sa 40% alkohola. Mo’š mislit’ vjerskih principa.