Bliži san o Jadransko-jonskoj cesti

Istoga dana u Hrvatskoj na Velebitu simbolično je označeno puštanje u promet drugih cijevi tunela Mala Kapela i Sveti Rok i u Grčkoj puštanje 670 km autoceste koja spaja Igumenicu s turskom granicom
Ministar Božidar Kalmeta označio je u subotu simboličnom manifestacijom otvorenje drugih cijevi tunela Mala Kapela i Sveti Rok, čime je 399 kilometara autoceste od Zagreba do Splita i Dubrovnika (za sad do Ravče) otvoreno u punom profilu autoceste, uključujući i sve tunele, vijadukte i mostove. Na drugom kraju istog nam Mediterana grčki premijer Kostas Karamanlis u istu subotu je pustio u promet Via Egnatiju, autocestu dugu 670 kilometara koja Grčku povezuje s njezinim susjedima na jugoistoku Europe i Turskom.
“Od danas je za promet otvorena najveća cestovna mreža u zemlji, autocesta koja zapad povezuje s istokom”, istaknuo je Karamanlis koji je autocestu otvorio u Igumenici, na sjeverozapadu zemlje.
Produžetak Jadransko-jonskog sna
Kalmeta je pak u simboličnom činu kazao kako je ovim tunelima autocesta gotova ne tek do Zagreba, već i do mađarske granice, Rijeke i slovenske granice na toj kao i na strani prema Krapini i Trakošćanu, ili, ako hoćete, do Srbije, računajući na autocestu k Beogradu.
Vraća nas ova koincidencija na dva razmišljanja. Prvi je davnašnji san o Jadransko-jonskoj autocesti koja sada može biti i autocesta do Azije. Italija je svoj komadić odradila jer, znaju oni koji su posljednjih mjeseci putovali, Tras konačno ima autocestu do centra grada, ali i do granice sa Slovenijom. Hrvatska je odradila lavovski dio posla na ovoj trasi, jer je najveći dio Jadransko-jonske autoceste na našem teritoriju. Grčka je otišla dalje te je Igumenicu spojila s turskom granicom skroz tamo u pravcu Jedrena, odnosno Istanbula.
U međuprostoru Hrvatska ubrzano gradi trasu k Dubrovniku. Ostaje pitanje vječnih 30-ak kilometara u Sloveniji, odnosno malog dijela u Bosni i Hercegovini, te neriješeno pitanje Crne Gore i Albanije. Obje zemlje ovog trenutka imaju aktivnu politiku cestogradnje, ali obje (Crna Gora uz angažman hrvatskog Konstruktora) grade okomice, a ne ove ceste. Naime, Crna Gora gradi cestu u pravcu Srbije, a Albanija u pravcu Prištine. Grčka je završetkom jedne povijesne ceste omogućila da sada više ne govorimo o snu o Jadransko-jonskoj cesti, nego o euroazijskoj cesti. Mediteran će u svom europskom dijelu uskoro biti mogući poligon cestovnih komfornih obilazaka. Dakle, možete već sad potegnuti od, recimo, Barcelone ili još od južnijeg dijela te obilaziti predivne predjele Mediterana, uključivši i veći dio hrvatske obale. Možete protutnjiti i Grčku do Istanbula. Ostaje problem ovog neaktivnog dijela.
Igumenica – Istanbul
Egnatia, čija je gradnja počela 1995. povezuje luku Igumenicu na Jonskom moru s grčko-turskom granicom na sjeveroistoku. Prva dionica autoceste otvorena je 2004. godine u pravcu Kalamte.
Devet prometnica koje se okomito spuštaju na tu autocestu što prolazi planinskim područjem i ima brojna čvorišta, vijadukte i tunele, povezuje Grčku s Albanijom, Makedonijom, Bugarskom i Turskom.
Ova autocesta koja uglavnom ide trasom stare rimske ceste Via Ignazije, najveću će korist donijeti sjeveru Grčke koji je “dosad bio prometno izoliran”, rekao je Karamanlis.
Kada je u pitanju san o Jadransko-jonskoj cesti, ona od Trsta treba završiti upravo u Igumenici. Kada je Hrvatska u pitanju u dijelu koji se tiče i Zadarske županije, valja kazati kako je prava trasa ove ceste ipak dijelom neizgrađena. Naime, od Rijeke trasa ide na Žutu Lokvu. No, za sad postoji bypass jer se može otići do Bosiljeva, što je onda učinilo put za Zadar 70 km dužim, ali lakše probavljivim od postojeće trase Jadranske magistrale, dok bi ga prava trasa Rijeka – Žuta Lokva činila 30-ak kilometara kraćim.
Novci i “štednje”
Tu se moramo osvrnuti na onu drugu stvar koju je gradnja ove goleme autoceste u Grčkoj donijela.
Naime, svjedoci smo da je Hrvatska upozorena na pretjeranu gradnju, odnosno pretjerana ulaganja u autoceste (da nam je to netko rekao pred 15-ak godina) pa nam i Svjetska banka preporučuje da stisnemo kočnice. Vlada nema previše sredstava, ali niti previše manevarskog prostora za odustajanje. Znamo da se, počevši odozgo, trasa od Osijeka za Beli Manastir i mađarsku gradi, istarski ipsilon proširuje na autocestu, Zagreb – Sisak gradi, a gradi se i trasa od Ravče k Pločama. Dodajmo tome i famozni most kod Neuma. Dionica Rijeka – Žuta Lokva možemo kazati da je ispala iz prioriteta. U ovoj situaciji teško je vjerovati da će se brzo vratiti. No, eto, sreća je da je trasa autoceste za Dalmaciju i za Rijeku omogućila posredan kontinuitet makar s duljom kilometražom.
Ali, kad spominjemo “packe” Hrvatskoj da previše troši na ceste, kažimo riječ o financiranju upravo otvorene Via Egnatije duge 670 kilometara:
– Egnatia se sa 50 posto sredstava financirala iz europskih fondova!
Umjesto zaključka kazat ću da uz već prijeđene putove uskoro namjeravam proći i za sad još uvijek prilično “balkansku rutu” od Zadra preko Dubrovnika i Crne Gore preko Albanije do Makedonije i Grčke, jer vrlo skoro neće više biti tako rustikalna. Sad sam siguran da ću za svog života moći sjesti u automobil i autocestom jurnuti do Istanbula na jug, kao što sam u suprotnom do Azurne obale ili Barcelone (ne računajući onih 30 km Slovenije).
Konačno, tko će moći odoljeti pozivu da se, recimo, proveze komfornom trasom od Venecije do Istanbula, ne navodeći sve što mu se na putu nudi.

 TRENUTAČNA KORIST

Kolone nekada dulje od 20 kilometara i višesatna čekanja na ljetnoj žezi – nestat će.
Sigurnost prometa dvocijevnim tunelom u odnosu na dvosmjerni jednocijevni neusporediva je. Kažimo da i u slučaju nesreća postoje i pješački i cestovni prijelazi iz jedne u drugu cijev.
Novčani efekt neće se mjeriti poskupljenjem, jer cijena cestarine ostaje ista. No znamo kako je gotovo svakog vikenda u srpnju i kolovozu policija preusmjeravala dio putnika na državnu – nenaplatnu cestu, odnosno da je dio putnika svjestan gužvi sam kretao tim putem.
Vrijeme putovanja do konačnih odredišta sad je sasvim proračunjivo.