Danijel Jusup je imao najveći utjecaj na mene

Ništa se ne može uspoređivati s igranjem u Zadru. Pogotovo mi koji smo iz Zadra znamo kakva atmosfera ovdje vlada. Svi u gradu žive za taj klub, isto kao i mi. U Zadru igraš čak i ozlijeđen. Toga u inozemstvu nema – kaže Perinčić
Bivši kapetan Zadra i osvajač regionalne NLB lige 2003. godine Hrvoje Perinčić završio je drugu od tri sezone ugovora s francuskim Hyeres-Toulonom. Mlađi brat Perinčić je prošle sezone imao važnu ulogu u momčadi s Azurne obale, ali njegov se klub nije proslavio. Sezonu su završili na 10. mjestu pobijedivši u 13 od 30 ligaških utakmica te stoga nisu uspjeli ostvariti zacrtani cilj – ulazak u doigravanje. Popularni Hege je u rodnom Zadru gdje provodi aktivni odmor.
– Da, u Zadru provodim aktivni odmor koji će trajati do 15. kolovoza. Imam ustaljenu rutinu: ujutro odradim trening, zatim popijem kavu, a nađe se vremena i za kupanje. Doduše, što se tiče kupanja, vrijeme mi za sada ne ide na ruku, ali sve ostalo je uglavnom u redu. Nemam se na što požaliti – u ležernom tonu započinje Perinčić.
Odradili ste drugu sezonu zaredom u Hyeres-Toulonu, ali ona nije bila baš za pamćenje.
– Sezona nije bila uspješna zbog učestalih ozljeda. Stalno smo imali dva-tri ozlijeđena igrača. Prošle godine smo završili šesti, ove godine 10. Nisam zadovoljan niti ja, kao niti čelnici kluba. Željeli smo ući u doigravanje što nismo uspjeli, ali kao što sam rekao, imamo donekle opravdanje u učestalim ozljedama. Moj ugovor je na snazi još godinu dana i sigurno se vraćam tamo. Nadam se da će ova sezona biti uspješnija i da ćemo ući u doigravanje – priželjkuje Hege pa nastavlja:
– U Toulonu se osjećam zaista odlično. Život u Francuskoj mi odgovara, pašu mi trener i način igre. Ostat ću tamo još najmanje jednu sezonu. Htjeli su produžiti ugovor na još jednu sezonu, ali to nismo realizirali. Vidjet ćemo kada završi sljedeća sezona.
Toulon je slično kao i Zadar grad na moru. Očito je da vam to odgovara.
– Da, Toulon je grad na obali blizu Marseillea. Ja živim doslovce na plaži. Temperatura je kao u Zadru, možda je tamo neznatno toplije. Način života je identičan kao ovdje, zaista se nemam ni na što pobuniti.
Kako gledate na svoje košarkaške početke u prvoj momčadi Zadra nakon 10-ak godina?
– U Zadru sam počeo seniorsku karijeru i tamo odigrao šest-sedam sezona. Bilo mi je odlično. To se nikada ne može zaboraviti, tim više što sam odavde. No, želio bih nešto razjasniti. Često se može naići na podatak da sam igrao u Osijeku, ali ja tamo nikada nisam bio. To je bio neki cirkus u trajanju od dva i pol sata. To je pogrešno zavedeno u knjige.
Koji je trener u Zadru na vas ostavio najveći utjecaj?
– Najveći utjecaj na mene je imao Danijel Jusup. Za njegova mandata smo osvojili Kup Kreše Ćosića i tadašnju regionalnu Goodyear ligu. Osvajanje Goodyear lige je najveći uspjeh u mojoj karijeri. Ta momčad je bila odlična. Ozračje u dvorani i u gradu je bilo izvrsno. Tu godinu nikada neću zaboraviti.
Te 2003. godine ste bili i u sastavu Hrvatske reprezentacije na Europskom prvenstvu u Švedskoj.
– Završio sam u reprezentaciji, ali nisam bio spreman za igru. Svašta se tada događalo i možda se nisam smio odazvati, iako je obveza uvijek se odazvati pozivu za reprezentaciji. No, uopće nisam bio spreman za to EP.
Nakon te sezone je uslijedio odlazak u inozemstvo. Napustili ste Zadar i otišli u francuski Strasbourg.
– To je bio moj prvi odlazak u inozemstvo. Tamo sam sreo trenera Alaina Weisza, sadašnjeg stratega Hyeres-Toulona. On mi je puno pomogao, a i ljudi su me prihvatili. Prva sezona je bila prijelomna. Druga sezona je bila vrlo uspješna. U toj sezoni je najsvjetlija točka osvajanje Francuskog prvenstva. Te dvije godine su utjecale na moju daljnju karijeru. Te dvije godine su zapravo “krivac” za to što sam ja danas u Francuskoj. Bio sam i jednu sezonu u Telekom Bonnu u Njemačkoj. Tamo mi je trener bio Jusup, a suigrač mi je bio Ivan Tomeljak i još neki hrvatski igrači. Sve to mi je jako brzo prošlo. Usporedba? Teško je usporediti te dvije lige. U Francuskoj se igra puno brže, igrači su fizički moćniji i eksplozivniji. Njemačka liga je isto tako dobra, dvorane su nove i ljudi puno ulažu u košarku. Bio sam zadovoljan i u Francuskoj i u Njemačkoj.
Nakon pet godina provedenih u inozemstvu možete usporediti igranje kod kuće i vani. Gdje vam je bilo bolje?
– Ništa se ne može uspoređivati s igranjem u Zadru. Pogotovo mi koji smo iz Zadra znamo kakva atmosfera ovdje vlada. Svi u gradu žive za taj klub, isto kao i mi. U Zadru igraš čak i ozlijeđen. Toga nema u inozemstvu. U Zadru znaš za koga i za što igraš. S druge strane, vani je strogi profesionalizam. Plaćen si da odradiš svaku utakmicu 100% i uvijek moraš biti spreman.

Nema potreba za strancima u reprezentaciji

Pod vodstvom Jasmina Repeše reprezentacija se uspjela plasirati na Olimpijadu u Pekingu. U rujnu je na rasporedu EP u Poljskoj od kojeg se s razlogom puno očekuje.
– Želim im uspjeh, na dobrom su putu. Nadam se da će u Poljskoj ostvariti uspjeh. Pratit ćemo ih, držimo im fige. Zaslužili su, jer su svi odreda odlični igrači koji pošteno rade. Smatram da će postići dobar rezultat.
I vi ste svojevremeno bili dio reprezentacije i osjetili ste kako je biti među najboljim hrvatskim košarkašima. Nedavno je postojala mogućnost da Amerikanac Alan Anderson postane novi hrvatski reprezentativac. To se na kraju nije realiziralo. Kakvo je vaše mišljenje o tome bi li Anderson bio dobar ili loš potez?
– Po mom mišljenju, nema potrebe za tim. Na njegovoj poziciji imamo dovoljno kvalitetnih igrača. Sadašnji reprezentativci su pokazali kvalitetu i stoga nema potrebe za Andersonom.

Vaš posljednji pokušaj u Zadru nije bio previše uspješan.
– Nije bio uspješan jer nismo osvojili Prvenstvo Hrvatske. Ostalo je za mene bilo uspješno. Vratio sam se nakon operacije i trebale su mi tri-četiri utakmice kako bih se vratio u košarkašku formu i ušao u pravi ritam. No, Zadar je igrao NLB ligu i Prvenstvo i stoga nisu imali vremena mene vraćati u formu. No, u momčadi je bilo odličnih igrača i trener se odlučio za njih. Meni je to ipak pomoglo, jer sam se nakon toga vratio u Francusku i posljednje dvije sezone igrao odlično. No, to PH će ipak ostati mrlja. Žao mi je što ga nikada nisam osvojio, ali valjda će i to doći jednoga dana. Ako ne kao igrač, onda barem kao trener ili pomoćni trener.
Tada ste imali odličnu priliku. U Jazinama ste imali meč-loptu, ali Cibona je u tijesnoj završnici pobijedila i tako izborila majstoricu u kojoj je osvojila još jednu titulu.
– Ta utakmica me ubija. Imam i Goodyear ligu, Francusko prvenstvo, Olimpijadu za mlade i još mnogo toga, ali nikako nisam uspio osvojiti PH. To mi ostaje najveća košarkaška želja – kaže Hrvoje pa nastavlja:
– Mogu samo zahvaliti ljudima iz Zadra i kompletnoj Upravi. Novim ljudima bih također želio svu sreću i uspjeh. Želio bih da oni krenu naprijed i da budu uspješni u sljedećoj sezoni koja je jako bitna za klub. No, treba imati na umu da ljudi koji vode Zadar nisu plaćeni za to. Oni to rade iz ljubavi. Ljudi poput Darija Jurina, Kristijana Magaša, Zvonimira Vrančića i drugih se rijetko spominju, a oni dolaze na svaku utakmicu, žive za klub i nalaze sponzore. Mi dobivamo plaću, osvajamo medalje, piše se o nama u novinama itd. To su ljudi koji mogu puno pomoći.
Je li i u tome razlika između domaćih i stranih klubova?
– Je. To je velika razlika. Tamo vlada strogi profesionalizam. Pročitao sam da ovdje plaće kasne, automatski su igrači nervozni, trener ih zbog toga ne može kontrolirati kao inače, zatim su štrajkovi učestali… Uvijek netko ima opravdanje. Toga vani nema. Vani si uredno plaćen svakog prvog u mjesecu. Ugovor svakog igrača je zagarantiran prije nego što sezona uopće počne. Klub stavi novac u banku i onda banka isplaćuje mjesečnu plaću svakom igraču. U tome su puno ispred nas. Kada to jednoga dana dođe kod nas, bit će svima lakše. Često imam prilike pročitati da su Zadar ili Cibona ostali dužni nekom igraču, a o Splitu da ne govorim. Oni su u rasulu. Po tome se uvjeti kod kuće uvelike razlikuju od onih vani. Još je Zadar odličan u odnosu na druge.
Postoji jedna velika razlika u odnosu na godine koje ste vi proveli u Zadru. Tada je dom zadarskih košarkaša bila dvorana Jazine. Ove sezone je otvorena velebna Dvorana Kreše Ćosića.
– Nova dvorana je odlična. Bio sam sa sinom na nekim utakmicama. Puno će pomoći svim mladim igračima. Uvjeti su puno bolji. No, oni će ostati zakinuti za atmosferu u Jazinama. Gdje god dođem pričam o Jazinama i pokazujem ljudima slike. To je nemoguće dočarati. Kada sam ja igrao u dresu Zadra derbije protiv Cibone, čak tri sata prije utakmice bi Jazine bile krcate. Ta atmosfera koju sam ja doživio će im sigurno nedostajati. No, u Dvorani Kreše Ćosića su uvjeti puno bolji. Uz sve svoje dobre strane, ta dvorana ima i tu jednu jedinu negativnost.
Nedavno je pokrenuta inicijativa za otvaranje muzeja zadarske košarke.
– Zadar je grad košarke. Tako je uvijek bilo i tako će uvijek biti. U Zadru se živi za košarku. Svi se razumiju u košarku i Zadar to zaslužuje. Ja sam prvi za to.
Jeste li pratili nastupe Zadra ove sezone?
– Naravno, pratio sam koliko god sam mogao. Čak sam bio i s gospodinom Zurakom na neformalnom razgovoru. Ova sezona je puno obećavala, ali završila je tako kako je završila. Bit će bolje sljedeće sezone. Žao mi je zbog mog velikog prijatelja Todora Gečevskoga koji odlazi. U Zadru je pet godina, skoro kao ja. Možemo reći da je Zadranin. Odlazi i Juby Johnson, slaže se potpuno nova momčad. Bit će puno mladih od kojih očekujem napredak. Bit će dobro ako Rok Stipčević ostane, a vjerujem da hoće. No, sve ovisi o novcima. Za dobar rezultat moraš imati dva-tri skupa i kvalitetna stranca, pogotovo na poziciji centra. Treba ostaviti mlade, zadržati Tomu Ružića i Boisu koji mi se sviđa. Ali sve ovisi o tome kako će se stvari posložiti.
Putovi vas i vašeg brata su se razišli. Vi igrate u Francuskoj, a vaš brat Ivan u Mađarskoj.
– Vidio sam ga prije nekoliko dana, bio je ovdje u Zadru. Ne znam što on planira, imao je donekle uspješnu sezonu u Mađarskoj gdje su zadovoljni s njim. Istekao mu je ugovor i slobodan je igrač. Svaki smo krenuli svojim putom, to je uostalom normalno u životu. Pretpostavljam da će on ipak ostati u Mađarskoj. Život je u košarci takav. Jednu godinu si na sjeveru, a dogodine si na jugu. Moraš se naviknuti na učestalo seljakanje. Otac? On se uhvatio komentatorskog posla, ali ja ne mogu slušati Novi Radio pa ga nisam imao prilike čuti. Ali koliko čujem, dobiva samo pohvale od ljudi. No, osim mene, brata i oca, moguće je da uskoro vidimo četvrtoga Perinčića u sportu – moga sina. Sigurno ću ga dati u sport, a onda ostaje na njemu hoće li izabrati košarku, nogomet, tenis ili nešto drugo. To je njegova stvar, ali u sport će ići sigurno. Sport razvija karakter i važan je za zdravlje. Uostalom, pokazuje znakove da bi mogao biti sportaš.
Imate još jednu sezonu ugovora u Toulonu. Kakva su vaša očekivanja?
– Moja je želja povezati tri dobre sezone u Toulonu. Prošle dvije sezone su bile jako dobre, jedini problem je bila ruptura zadnje lože u posljednja dva mjeseca prošle sezone. Ako uspijem povezati tri dobre sezone u Francuskoj, bit će dobro. Ako ne uspijem, pomalo ću razmišljati o kraju, pa ‘ko ga šiša. Sve ovisi o zdravlju. Ako zdravlje bude u redu, igrat ću i dalje. U vrhunskom sportu je danas problem velika potrošnja igrača. Ako se u karijeri istrošiš do kraja, jednoga dana kada prestaneš s košarkom nećeš moći hodati. Naravno, ako misliš igrati dobru košarku u kvalitetnoj ligi. Sebe ne vidim po bilo kakvim ligama. Ova sezona mi je stoga prijelomna. Ako sve bude OK, igrat ću i dalje. Ako ne bude, mislim se svega ostaviti i nastaviti raditi s djecom. Kada si već cijeli život u košarci, možeš svoje znanje prenijeti na mlade. Ako nekome budem mogao pomoći, bit ću sretan. Ne mogu reći da se vidim kao trenera prve momčadi nekog kluba, ali budući da volim djecu, volio bih raditi s njima. No, nisam još o tome puno razmišljao.

Nekada novac nije igrao toliku ulogu u košarci

– Niti novac niti fizičke predispozicije prije nisu igrale veliku ulogu. Nedavno sam gledao utakmicu Šibenka-Bosna koja je prikazana na TV-u na godišnjicu Draženove smrti. Imam kod kuće još puno starih utakmica. Košarka je kao sport otišla ‘u svemir’. Isto kao i nogomet. Puno se više trči, igrači su puno spremniji i više se trenira. Sve je drugačije. Danas sve velike utakmice i finala Eurolige završavaju na 60-65 koševa. Prije nije bilo tako snažne obrane. Bilo je zanimljivije. Gledatelji su uživali. Vrhunski sport je otišao velikim koracima naprijed. Danas moraš biti 100% spreman da bi igrao. Ja, primjerice, nisam bio spreman kada sam posljednji put bio u Zadru i zato nisam igrao – govori Hege pa poručuje:
– Želio bih još nešto reći svim mladim igračima. Da bi igrao, moraš trenirati svaki dan. Svaki propušteni trening se ne više može nadoknaditi. Ako mladi igrači misle uspjeti, moraju trenirati ‘kao ludi’ svaki dan. To je jedina formula za uspjeh. Talent je danas i manje od 20% uspjeha. Sve ostalo je rad.
Je li u Zadru problem preveliki pritisak na mlade igrače? To ste i vi sigurno prošli u svojim počecima.
– Moguće. Pogotovo ljudi iz Zadra ne toleriraju pogreške i ne praštaju poraze. Poraz u NLB ligi od npr. Heliosa nitko neće moći opravdati, makar većinom igrao s mladim igračima. Kada mladi igrač izgubi takvu utakmicu, dođe pod pritisak koji je sve veći iz utakmice u utakmicu. U takvim okolnostima se ne možeš pravilno razviti. Ali bez pritiska nema uspjeha. Kada navikneš na pritisak u Zadru, gdje god kasnije odeš, bit će ti lakše.