Raskošno blago zadarske vratarske nogometne škole

Slika korisnika valentinam
TREĆA STRANA MEDALJE
Danijel Subašić reprezentativni je izdanak te škole čiji je začinjavac pokojni Jakov Pinčić. Podloga na kojoj je škola nastala bijahu svi vratari prije Pinčića, u praksi potpuno samouki
Arhiva ZL
Ilustracija

Danijel Subašić, jedan od Vatrenih koji su u osmini finala nogometnog SP-a u Rusiji nadvladali Dansku, te jedan od četvorice Zadrana (još Luka Modrić, Šime Vrsaljko i Dominik Livaković) u reprezentaciji Zlatka Dalića, u nedjelju je navečer na najbolji mogući način manifestirao višedesetljetno postojanje ovdašnje nogometne vratarske škole. Premda ona, ta škola, kao poseban subjekt nikad nije zaživjela u institucionalnom obliku, itekako je puno dala zadarskom i hrvatskom nogometu.

Danijel Subašić reprezentativni je izdanak te škole čiji je začinjavac pokojni Jakov Pinčić. Podloga na kojoj je škola nastala bijahu svi vratari prije Pinčića, u praksi potpuno samouki. Svaki od njih, još tamo - a spomenut ću samo neke - od Jakova Skitarelića, preko Mate Duke, Frane Maržića, Ive Ruševa, Josipa Gregova, Anđela Košute, Vjeke Pilića, braće Ante i Drage Gajića, Miljenka Miletića, Mladena Zankija... više su ili manje svojim samoprijegorom, entuzijazmom, ljubavlju prema balunu i visokom motivacijom, utirali stazu na koju je jednoga dana kročio i Jakov Pinčić. Kako je jednom kazao Miljenko Lazović, jedan iz plejade izvrsnih zadarskih vratara, dok je Jakov bio još aktivni vratar, već je u praksi bio i trener. Dakako, ne u današnjem, nego u kontekstu vremena i uvjeta u kojima je egzistirao zadarski nogomet. Pinčić je, što potvrđuju i vratarska braća Krešo i Ivan Džaja, u sebi našao poseban motiv i imao je petlju početi sustavno raditi s vratarima. Samozatajno je radio dosljedno se držeći svoga slogana: Budi svoj!

Vrijeme je jednoga dana donijelo Pinčiću i mladog Danijela Subašića i mnoga je Jakovljeva zasluga ugrađena u karijeru nedjeljnoga junaka te teške, lomne za živce s Danskom utakmice. Rani dani u stjecanju vještina, što je i Danijel u klubu prolazio, dragocjeni su temelj potonjega sazrijevanja. Pinčić u svojoj praksi, koja je postignućima znatno nadišla i mnoge trenere s akademskim naslovima, niti jedan trening nije propustio a da bilo kojega vratara ne učini bar malo boljim nego što je bio neposredno prije. Njegovi pristup, metode i oblici rada (u uvjetima inferiornim u odnosu na uvjete u drugim klubovima) i njegov način psihičke pripreme svakim su treningom, svakom utakmicom, učvršćivali samopouzdanje kod vratara, otvarali im nove horizonte. Pinčić je sve svoje znanje garnirano bogatim iskustvom crpio do kraja, od prve selekcije dječačića koji su namislili postati vratari, do izvrsno programiranih i ostvarenih treninga u seniorskoj kategoriji. Jednostavno, on je uspostavio i najvećim dijelom realizirao ono što danas slobodno možemo nazvati zadarskom vratarskom školom. Dio te škole svakako su bili i Niko Matković, dok je bio u klubu, te Tomislav Rogić Tumba. Potonji kao svojevrsni Pinčićev nasljednik potpisuje mnoštvo treninga sa Subašićem, što u Zadru, što u Hajduku, što za kratkotrajnoga djelovanja u reprezentaciji u mandatu Igora Štimca. U toj školi, samo usput, kao tići počeli i poslije se etablirali i Krševan Santini i Antonijo Ježina, dok je Fahrudin Šehić, koji je u Zadar došao kao 'gotov vratar' kod Jakova u velikoj mjeri oplemenio svoj stil i nadogradio svoju kvalitetu.

Danijelove, pak, nedjeljne fantastične obrane jedanaesteraca, kad se moralo slomiti 'ili Hrvatska ili Danska', možda će netko stručan jednoga dana i proučavati. Možda će otkriti poneku 'tajnu', ali sigurno je da je dječak sa Stanova u najboljem stilu pred očima cijeloga svijeta demonstrirao ono što je trajno usvojio u Jakovljevoj školi. U Subašićevim obranama tih vražjih jedanaesteraca zrcalili su se dani i dani teških treninga na betonu, na asfaltu, na kvrgavom Bagatu, na Stanovima... Koliko god potrajala njegova karijera, utakmica iz Nižnjega Novgoroda bit će trajna prispodoba. Na Dalićevoj klupi je, ne smijemo zaboraviti, sjedio i Dominik Livaković. On je vratarsko reprezentativno hrvatsko sutra, također svojedobno dječarac koji je prošao kroz Pinčićevu, Matkovićevu i Rogićevu 'prizmu' i u nekom trenutku iz Stanova krenuo prema velikoj karijeri.

Vratiti se valja Danijelu. Kao vratar hrvatske družine na sjajan se način uklopio u prethodnu pretvorbu - što je bila nužna Dalićeva misija - iz mnoštva 'ja' u skupno 'mi'. Kako je svojedobno kazao legendarni košarkaški guru Phil Jackson, dobra momčad postat će sposobna za velika postignuća tek kad 'mi' trajno nadvlada 'ja'. U odsudnim trenutcima bivajući 'mi' umjesto sebičnoga 'ja', Danijel je otvorio škrinju koju je ponio iz zadarske vratarske škole (posve istovjetno trebamo reći i za Luku i za Šimu na terenu i za Dominika na klupi), iz nje izvadio raskošno blago i pokazao ga pred cijelim svijetom.

Skupa sa svojim (i našim) neumrlim Hrvojem...

 

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 3 (2 glasova)