SVJEDOCI VREMENA »Betonski spavači« u zadarskoj gradskoj luci

Slika korisnika mkvanja
Zapuštene specifične privredne i kulturne vrednote
Desetljećima je Marina bila jedna od boljih ponuda u turističkoj privredi Zadra. Stoga je upravo neshvatljivo da je nestala i da se potom već desetljećima rastače kao ‘betonski spavač’ posred grada s velikim općim prednostima za nautički turizam. Po svojstvima pak, umjetničkoga djela u graditeljstvu, za što je kao projekat i nagrađena, postala je spomenik kulture, k tomu u opsegu spomenički zaštićene povijesne jezgre Zadra
Zvonko KUCELIN
Marina

Minulih tjedana na prvome programu Hrvatske televizije imali smo priliku pratiti vrlo dobro učinjenu seriju koju su napravili redatelj Saša Ban te scenaristi Nevenka Sablić i Maroje Mrduljaš. Serija govori o ‘betonskim spavačima’, zapravo napuštenim kompleksima moderne arhitekture podignute u suglasju s prirodnim ambijentom, a namijenjenih ekonomiji turizma građenog tokom sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća te potom neshvatljivo zanemarenih. Svaki od primjera, od hotelskoga naselja Haludovo na Krku do hotela Belvedere pored Dubrovnika, svjedok je zapuštanja specifičnih privrednih i kulturnih vrednota kao i estetskih dosega suvremene arhitekture u nas.

Prije Marine bilo je tu i brodogradilište

Ipak, u seriji nije zastupljena Marina usred gradske luke u Zadru. Prisjetimo se: riječ je o uvali Vrulja, zaljevu u zadarskome portu. U prošlosti je bila u funkciji njegova života, njegovih istezališta i privezišta, njegovih kalafata i mornara. Prije Marine bilo je tu i brodogradilište, preseljeno u Lamjanu na Ugljanu. S prometom turističkih brodica, njihovih jedara i jarbola, radionica i trgovina, s vezovima te casinom i restoranima, druženjem nautičara, ali i građana, s maturalnim zabavama srednjoškolaca ili godišnjica njihovih matura, ili pak, mladenaca s vjenčanjima – dakle ukupnim prometom u toj lučici – novi je sadržaj ostvario suživot suvremenih funkcija grada posred njegova drevnog porta. Marina u njemu na zamjetnoj je razini arhitektonskoga i urbanističkog planiranja povezala prošlost i budućnost toga prostora kao dijela općega urbaniteta Zadra i njegove povijesti.
Ta razina već je u fazi projektiranja bila zaista zamijećena. Zbog svih komparativnih značajki – urbanističkog plana s uklapanjem promišljenoga programa i njegovih gabarita u ograničeni maritimni prostor te aktualnoga postmodernog arhitektonskog sloga – nacrt je nagrađen najvišom godišnjom nagradom za arhitekturu u Hrvatskoj: Nagradom Viktor Kovačić. Godine 1983. uručena je autoru, arhitektu Anti Uglešiću.
Desetljećima je Marina bila jedna od boljih ponuda u turističkoj privredi Zadra. Stoga je upravo neshvatljivo da je nestala i da se potom već desetljećima rastače kao ‘betonski spavač’ posred grada s velikim općim prednostima za nautički turizam. Po svojstvima pak, umjetničkoga djela u graditeljstvu, za što je kao projekat i nagrađena, postala je spomenik kulture, k tomu u opsegu spomenički zaštićene povijesne jezgre Zadra.

Povijesni kontekst Ravnica

S druge strane luke su Ravnice. I tu se treba podsjetiti povijesnoga konteksta. Šezdesetih godina 16. stoljeća, u vremenu velikih nasrtaja turskih ratnika na priobalne gradove Dalmacije mletački je Senat uputio u Zadar vojnoga komandanta Sforzu Pallavicina. Zadatak mu je bio da izgradi sustav utvrda oko Grada kao obranu od tih naleta. Koliko je Venecija ulagala u obranu svjedoči rušenje naselja duboko u predgrađu Zadra, na mjestu kasnije doseljenih Arbanasa koji su u 18. stoljeću obnovili život prethodno porušenoga zaselka, borgo distruto. U 17. stoljeću, pak, zbog iste je strategije razoren i obližnji Nin, a u Splitu su podignute posve nove gradske zidine sa snažnim bastionima i brisanim prostorima pred njima.
No, prije mletačkoga razaranja Nina, ili snažnoga utvrđivanja Splita, Pallavicino je bio zadužen da tako čvrsti sustav muraja izgradi u Zadru. Radi toga je proveo rušenje srednjovjekovnoga Varoša ispred Grada (protezao se od Foše do Relje) te na njegovome mjestu podigne utvrdu Forte, s njom i dugi brisani prostor koga su Zadrani s vremenom nazvali Ravnice (ili spianata). Takvi prostori sastavni su dio fortifikacijskoga sustava. Bez njih ne bi bilo moguće braniti zidine pa ni naselja iza njih. Na Ravnicama je za francuske uprave u Zadru, početkom 19. stoljeća, uređeno i vojno vježbalište tzv. Marsova poljana. Potkraj talijanske uprave pak, napravljeno je atletsko igralište i do njega zgrada GILA koja je već dugo još jedan ‘betonski spavač’ u gradskoj luci.

Nije moguće reći da je to dobro

Ipak, Ravnice kao integralni dio urbanističke i fortifikacijske regulacije renesansnoga Zadra, onih zidina u njemu koje smo nedavno s ponosom upisali na UNESCO-vu listu svjetske kulturne baštine, do danas su ostale sačuvane kao nužni slobodni prostor ispred utvrde. Svakako, potrebna im je civilizacijska obnova, kvalitetno uređenje na razini partera. No, čini se da do toga neće doći. Ravnice su u projektima već zamijenjene s novim toponimom Vrata Zadra, a ona su naselje predviđenih novih zgrada (poslovnih, stambenih, kulturnih) s kojima će Zadar zapravo izgubiti još jedan spomenik svoje prošlosti i to u prstenu zaštićene povijesne jezgre.
Oblak šutnje u takvoj situaciji, s kojom se već godinama raspada Marina i planira izgradnja Ravnica, čini posve nijemima ne samo zadarske konzervatore i povjesničare, udruge arhitekata i urbanista, gradske vijećnike i privrednike,..., već opću javnost. Nije moguće reći da je to dobro.

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 5 (2 glasova)