Župnik odbio zvonima dočekati Iškog kralja

U subotu navečer u Velom Ižu održana je tradicionalna Iška fešta na kojoj je izabran iški kralj. Za novog iškog kralja je izabran Saša Korolija. On je dugi niz godina sudjelovao u radu veloiškog KUD-a Sloga. Zanimljivo je da je on jedan od zadnjih izrađivača tradicionalne obuće – “škarpini”.
Izbor iškog kralja traje od 1970. godine i tradicionalno se održava svake godine. Tradicija je bila prekidana jedino u ratu i zbog velikih tragedija koje su zadesile mjesto. Iški kralj u veloišku luku dolazi iz zaseoka Drage sa svojom svitom na gajetama. Tradicija je da objavu dolaska iškog kralja objave crkvena zvona koja puku zvonjavom daju do znanja da je kralj stigao. Međutim, ove godine crkvena zvona nisu zvonila jer je župnik crkve Sv. Petra i Pavla don Krešo Čirak to odbio. Na pitanje zašto je to odbio, rekao je predsjedniku mjesnog odbora Veli Iž, Vitomiru Marjanu, da je njegova osobna odluka da zvona crkve neće zvoniti, rekao je jučer Milivoj Škorlić, predsjednik KUD-a Sloga.
Veloižani su čak zvali i vikara Milivoja Bolobanića, ali ni nakon toga se veloiški župnik nije predomislio. Škorlić je istaknuo kako se radi o dugogodišnjoj tradiciji i da zvonjava nikada nije dolazila u pitanje, kao ni uključivanje crkve i mještana u proslavu Veloiške fešte.
Ova je odluka izazvala ogorčenje i revolt kod mještana Velog Iža od kojih je velik broj, kao i KUD Sloga, te brojni pravni subjekti, dao sredstva za obnovu i kupovinu novih zvona za crkvu. Zbog ovakvog ponašanja župnika mjesni odbor Velog Iža i KUD Sloga će uputiti pismo protesta u Zadarsku nadbiskupiju, najavio je Milivoj Škorlić.
Nakon izbora iškog kralja zabava za sve okupljene mještane i njihove goste nastavila se uz koncert grupe Magazin.

 L. MARIJAN: ISTINA O ZVONJAVI ZA IŠKOG KRALJA

U Zadarskom listu, br. 3718, od ponedjeljka, 2. kolovoza 2010., na str. 47., novinarka potpisana A. Bilan donosi izvješće o “tradicionalnoj iškoj fešti” i izboru Saše Korolije za novoga iškoga kralja. U članku uglavnom prenosi podatke i riječi Milivoja Škorlića, predsjednika KUD-a Sloga iz Velog Iža. Najveći dio članka govori o tome kako je župnik Velog Iža, don Krešo Ćirak, zabranio da crkvena zvona zvone prigodom programa iškoga kralja, da je to “njegova osobna odluka”, kako su “Veloižani zvali vikara Milivoja Bolobanića…da se radi o dugogodišnjoj tradiciji i da zvonjava nikada nije dolazila u pitanje, kao ni uključivanje crkve i mještana u proslavu Veloiške fešte”, te da je “ova odluka izazvala ogorčenje i revolt mještana Velog Iža od kojih je velik broj, kao i KUD Sloga, te brojni pravni subjekti, dali sredstva za obnovu i kupovinu novih zvona za crkvu”. Da se ne bi javnost obmanjivala, a našega župnika nepravedno optuživalo, kao članovi Župnoga vijeća (Crkvenog odbora) župe sv. Petra i Pavla u Velom Ižu, odlučili smo javnosti iznijeti svu istinu o ovom slučaju.
“Ogorčeni mještani Velog Iža” obmanjuju javnost
Župnik don Krešo Ćirak postupio je korektno i u skladu s Zakonikom kanonskog prava Katoličke crkve, te nije samostalno i svojevoljno donio odluku, već se, kako mu zakon i nalaže, savjetovao s članovima vijeća i vjernicima, koji su mu sami savjetovali da se ne zvoni te je na temelju toga, kao odgovoran za crkvu i njenu imovinu, donio odluku koja spada na njega kao upravitelja župe. Baratanje pojmom “ogorčeni mještani Velog Iža” obmanjuje javnost. Naime, moglo se čuti i od mještana i gostiju, koji poznaju situaciju u Velom Ižu, a sami nisu uopće vjernici, da se uopće ne čude ovakvom postupku župnika i crkve i da je to sasvim razumljivo.
Gosp. Škorlić navodi da se radi o dugogodišnjoj tradiciji. Istina je da se radi o “tradicji” iz vremena komunističkog režima koji je u Velom Ižu, kako je poznato i široj javnosti, osobito žestoko proganjao baš crkvu. Ja sam osobno bio svjedokom da kada su mjesni “funkcioneri” napadali starca zvonara Mihu Marijana da je slavio sa zvonima za Petrovu (pravu veloišku feštu) a prisiljavali ga da slavi sa zvonima na Dan borca, 4. srpnja. Na isti je način i nastala “tradicija” zvonjave za “išku feštu” 1970-ih godina. Nakon sloma komunističkog režima, crkva je i dalje, u duhu tolerancije i dobre volje, dopuštala da se zvoni prigodom izbora iškoga kralja iako po crkvenom zakonu to nije dopušteno. Naime, zvona imaju isključivo bogoslužnu funkciju a mogu se upotrebljavati izvanredno jedino u slučaju opasnosti po život (požar, uzbuna) ili kad to odredi crkvena vlast (biskup). Dakle, i ovu nazovi “tradiciju”, premda je anomalija po sebi, crkva je u duhu dobre volje dopuštala, dok je to imalo smisla. Manifestacija koja se naziva “Iško kulturno ljeto”, “Iški kralj” ili čak “Iška fešta” (postoji samo jedna veloiška fešta već 800 godina a to je Sv. Petar i Pavao, 29. lipnja), svojim sadržajem i izvedbom teško da se može zadnjih godina nazvati ozbiljnijom kulturnom manifestacijom. I sam članak u Zadarskom listu to svjedoči. O nekakvom kulturnom programu ni riječi, već samo o zvonjavi. Potpisani je osobno godinama vodio ovu folklornu manifestaciju, kao etnolog i mještanin, s namjerom da je podignem na jednu dostojnu kulturnu i stručnu razinu, obnovio tradicijsku nošnju, stare napjeve, ceremoniju biranja kralja, predstavio ga javnosti na Međunorodnoj smotri folklora u Zagrebu i drugim manifestacijama. O tome kako ta manifestacija danas izgleda s obzirom na kulturu, tradiciju i umjetničku postavu prepuštam sud svakom tko ju je uživo imao prilike vidjeti. Crkvena zvona ipak ostaju jedna ozbiljna stvar, vezana uz bogoštovlje, uz itekako ozbiljne momente ljudskog života kao što je smrt ili vjenčanje, kao što je i sama crkva i stoljetna duhovna, kulturno-povijesna baština jednog mjesta i naroda.
Mještani i župljani
Što se tiče navoda o nabavi i kupnji zvona i sudjelovanju mještana i “pravnih subjekata”, i ovdje treba reći punu istinu. Naime, crkva, pa i zvona, jest zajedničko dobro cijele župe. A župa jesu oni koji su u njoj kršteni i u njoj žive svoj kršćanski život, obavljaju sakramente i žive u zajedništvu, te se zajedno i brinu o crkvi i župi. U Velom Ižu nije tako, te se pojam “mještani” i “župljani” očito ne podudara. Jedan dio mještana nema nikakve veze sa svojom župnom crkvom, premda joj po krštenju pripadaju, ne sudjeluje u njezinom životu nikako i ne pridonosi ničim za uzdržavanje crkve, pa ni zvona. Istovremeno, kada nekome nešto zatreba, isti traže od crkve kojekakve usluge i ponašaju se kao da imaju pravo na to. Uzdržavanje veloiške crkve, najvrijednijeg spomenika kulture u mjestu, iz 14. st., njenog dragocjenog kulturnog i povijesnog inventara, njene glagoljaške baštine kao i zvona, faktički spada na tek jedan manji dio savjesnih vjernika i civiliziranih mještana. Bez obzira na nečije vjersko opredjeljenje, osnovna kultura i civilizacijska svijest traži da se jedno društvo, jedna zajednica brine o svojim najvrijednijim kulturnim dobrima. Nažalost, civilizacijska razina u župi Veli Iž je takva da ju je tek jedan manji broj dostigao kad je u pitanju kultura, baština i opće dobro. Tako, apsolutno ničim ne sudjeluju u uzdržavanju, pomoći i očuvanju ičega što ima veze s najdragocjenijim spomenikom kulture u njihovu mjestu, a to je upravo crkva. Ona i danas stoji poluobnovljena (već 10 godina). U slučaju npr. da se zvona pokvare, ovi tzv. “nezadovoljni i revoltirani mještani” ponašali bi se kao da to nije njihova stvar, a čitava bi stvar spala na župnika i već spomenute župljane. Župni ured uredno čuva svu dokumentaciju iz kojih svatko može vidjeti koliko i tko pomaže u uzdržavanju i crkve i zvona, pa neka javnost sama procjeni o čemu se radi. Tako je i s čitavom crkvenom baštinom. Lažan je i navod o nabavi zvona. Malo je zvono iz 1700. godine, i spomenik je kulture, veliko je zvono iz 1922. a srednje zvono je nabavljeno 1990.-ih prilozima vjernika (dakle jednog dijela mještana). Ono o čemu piše gosp. Škorlić tiče se elektrifikacije zvona u čemu je opet sudjelovao jedan broj mještana, ne toliko reprezentativan da bi se baratalo s pojmovima kao što su “mještani Velog Iža”.
Tko brine o crkvi i zvonima?
Što se tiče “ogorčenja i revolta mještana” – i ovdje se radi o obmani i baratanju parolama. Naime, tko su mještani i tko su župljani? Jesu li i župljani mještani? Dakako da jesu. Koliko li je ogorčenje vjernika župljana u Velom Ižu već godinama što moraju brinuti o crkvi pa i zvonima, dok se velika većina ponaša kao da to nije njihova stvar? I koliko je ogorčenje tih istih vjernika kada se ta zvona upotrebljavaju u ovakve svrhe, u jednom nepravednom odnosu, u kojem se očekuje poštivanje nekakve “tradicije” i dobre volje od strane crkve. Mi pitamo, te “velike ljubitelje tradicije”, pa i KUD Slogu, a što je s najvrijednijom i najstarijom tradicijom u mjestu i njenim poštivanjem, očuvanjem i brizi o njoj?! O njenoj vrijednosti govori i to da međunarodni TV magazin “Alpe Dunav Jadran” ove godine dolazi u Veli Iž snimiti glagoljašku misu i procesiju na Veliku Gospu. Sve je to briga samo jednog manjeg broja mještana, koji, premda brinu o zajedničkoj stoljetnoj tradiciji cijelog mjesta, prema izjavi gosp. Škorlića, valjda uopće i ne postoje a kamo li da imaju pravo glasa pa čak i kad je crkva o kojoj oni brinu u pitanju.
Ogorčeni izjavama Milivoja Škorlića
Da se ne obmanjuje javnost, mi savjesno i svjesno izjavljujemo da je naš župnik imao podršku svojih župljana i članova Župnoga vijeća, i da smo upravo mi ogorčeni i revoltirani ovakvim izjavama gosp. Milivoja Škorlića, koji nemaju veze s istinom ni stvarnošću. Mi smo ogorčeni upravo razinom tretiranja, prezentiranja i izvođenja jedne lijepe drevne tradicije kao što je običaj biranja kralja na Ižu, koja je, ako ćemo punu povijesnu istinu o “tradiciji” oduvijek bila vezana upravo za crkvu: kralj se birao na sv. Stjepana (26. prosinca), biranje su vodili uglavnom župnici i sami bili birani za kraljeve, kralj je u svečanoj pratnji dolazio na misu u božićne blagdane, svi dokumenti i zapisi o kraljevima koji uopće postoje ostavili su nam župnici u crkvenim glagoljskim knjigama a jedini znanstveni članak o ovom običaju napisao je naš pokojni župnik don Vladislav Cvitanović. Toliko o dugogodišnjoj tradiciji i istini.
Livio Marijan, prof.
članovi Župnog vijeća Veli Iž