Matej Lebo, svjetski prvak u kickboxingu sa suprugom Nives izabrao život u Benkovačkom Selu

Bila sam jako žalosna kada su mi moji dugogodišnji prijatelji rekli da se spremaju poći na rad u Njemačku. Iste godine smo došli u Benkovac, ja iz Vinkovaca, oni iz Posušja.
Mene je dovela neopisiva ljubav prema Bukovici koju sam osjetila u prvom posjetu Rodaljicama nakon vjenčanja s Josipom Grgasom. Rodaljčaninom. Toliko je bila snažna empatija, "ljubav na prvi pogled" i sigurno bih odmah ostala da je bilo moguće. Želja za življenjem u Bukovici u meni je tinjala više od dvadeset godina, a onda se hvala Bogu ostvarila i danas sam tu, u malom stanu u Benkovcu. Ne nedostaje mi komforna kuća u Vinkovcima samo mi fale vrt i okućnica, ali i to sam riješila formiranjem cvjetnjaka kod zgrade i obradom sve većeg broja malih parcela u Rodaljicama.

Iz BiH u Benkovačko Selo
Moje prijatelje Štefku i Milana Lebo i njihovo troje djece: Vesnu, Mateja i Marinu za dolazak u Benkovac natjerala je kalvarija Domovinskog rata.
Za Milana, hrvatskog branitelja, nije bilo sigurnog mjesta u Bosni i Hercegovini. Ni danas mi ne blijedi slika prvog posjeta njihovom domu u Benkovačkom Selu, devastiranoj kući ili bolje reći objektu bez poda i krova u kojemu samo ljeti nisu trebale posude za skupljanje vode koja se slijevala s betonske ploče.
Izuzetno vrijedni i u pravom smislu majstori u svojim zanimanjima pretvorili su to ružno zdanje u prekrasan sklad, baš kao po scenariju Andersenove bajke "Ružno pače". Težak i mukotrpan je to bio put s puno odricanja i neprospavanih noći jer djeca nisu smjela osjetiti svu težinu i napor roditelja. Paralelno s rastom djece rasla su i njihova zaduženja u kućanstvu i već za vrijeme mladenaštva i Vesna i Marina su obavljale većinu kućanskih poslova, a osobito su bile vješte u pripremi pita i kolača.

Matejeve medalje i pehari
Matej, s reputacijom muškarca bolje je prolazio po pitanju bilo kakvih zaduženja u kući i oko kuće. Vrlo rano, s osam godina, počeo je s treninzima u borilačkim sportovima.
-Bilo je naporno u početku, prisjeća se Matej, ali kad je prošla ta prva faza jednostavno je trening postao dio mene i znao sam da ću ustrajati. Tada su došla i prva natjecanja, a sa njima i priznanja. Kickboxingom se počeo baviti 1999. godine, a tri godine kasnije ušao je u reprezentaciju Hrvatske, čiji je član bio punih 10 godina i kroz to vrijeme osvojio preko 130 medalja i pehara. Trenirao je u KBK Benkovac, gdje je kasnije i sam postao trener. Nositelj je crnog pojasa u karateu, jujitsu i kickboxingu. Državni je prvak i reprezentativac u kickboxingu 2003. i 2007. godine, a 2006. proglašen je za najboljeg kadeta u Hrvatskom kickboxing savezu. Grad Benkovac mu je 2008. godine dodijelio godišnju nagradu za dostignuća u športu.
No, osim ovih dostignuća na domaćem terenu velike je u rezultate Matej postigao u inozemstvu:
– 2004. Kadetski viceprvak svijeta u Marrina di carrara – Italija
– 2007. Osvajač međunarodnog turnira u Dublinu – Irska
– 2009. Osvajač zlatne rukavice Italije
– 2009. Pobjednik Svjetskog kupa u Szegedu – Mađarska
Unatoč svim ovim uspjesima, osvojenim medaljama i priznanjima i unatoč što je Hrvatskoj reprezentaciji donio puno uspjeha, Matej ipak nije dobio studentsku stipendiju kako bi studirao u Zagrebu, a obrazloženje je bilo da kickboxing nije priznat, niti je olimpijski sport. Čekajući rezultate Mateju su promakli svi rokovi i morao je godinu pauzirati. Nije klonuo duhom, dapače nastavio je trenirati, a ponajviše je trenirao kao fizikalac na građevini s ocem. Osnažen duhom i tijelom odlučio je upisati studij u Mostaru.

Nives upoznao na mostu u Mostaru
Za vrijeme studija na Kineziološkom fakultetu u Mostaru paralelno radi i kao fitness trener u Studentskom domu gdje pokreće i Kickboxing klub SCM, a interesantno je da je u klubu bio veći broj djevojaka u odnosu na muški rod. Ali, odabranicu svoga srca ipak nije upoznao u klubu, nije ni u studenskom domu iako su bili u istom, ona na petom katu, a Matej na drugom. Studenticu Nives Čulo – Livnjanku Matej je upoznao baš na starom mostu, simbolu grada Mostara i po mnogima simbolu ljubavi pa iako je nije na mostu zaprosio, pamtiti će kako kaže Mostar cijelog života.
Pamtit će Mostar, pamtit će 2017. godinu kada je na svom prvom seniorskom svjetskom prvenstvu (WAKO) u Budimpešti postao kickboxing prvakom kategorije do 84 kilograma, no najveća nagrada stigla mu je 26. svibnja ove godine kada su djevojka i on u Livnu dali svoje bračne zavjete u crkvi Sv. Petra i Pavla.

Povratak u Benkovac
Ljubav mu je najveća nagrada, zlato na svjetskom prvenstvu mu je najveća medalja, no junak nije po rezultatima borbi na natjecanjima nego po borbi u koju se tek upušta, borbi za koju zapravo trenira od osme godine i za koju je u Livnjanki pronašao i partnera i suborca.
On nije tražio poslove u velikim gradovima, nije otišao za roditeljima i sestrama u Njemačku, čak ni na medeni mjesec. Junak se vratio u Benkovac i tražio sa Nives poslovni prostor, ali i radio za dnevnice kako bi prikupio što više novca za opsežan i financijski težak zahvat. Sada sa Nives uređuje prostor budućega kluba, a pomaže im i bratić Mario Pilić iz Posušja. Dva mjeseca uređuju, rekonstruiraju unajmljeni prostor u srcu Benkovca.
Treba im za taj zahvat puno, puno sati, dana, strpljena i kuna. Ni sva ušteđevina ni nagrade ni dota (miraz) pa ni "keš u kuverti" ne može biti dostatan za pokriće troškovnika iz poslovnog plana. Naši su junaci svjesni svega, ali ne posustaju. Velika nada im je mladost Benkovca, ona mladost koja poput njih ostaje s vjerom u bolje sutra.

Nadnica kod Mitrovića
– Za poljoprivredu i Nives i ja imamo isti naboj, poglavito zbog boravka u prirodi koja nas energetski puni i tjelesno jača. Kada smo u polju ne smeta nas ni žega, ni omorina, nemamo problema s alergijama, a najinteresantnije je da naš organizam ne osjeća niti potrebu za pićem, a kamo li jelom. Ja bih to nazvao rekreativnom poljoprivredom, nastavlja Matej i pojašnjava:
– Na okućnici dakako prevladavaju cvjetne aleje, a odmah za njima je osnovno povrće i aromatsko, začinsko bilje koje koristimo na sve moguće načine, svježe, sušeno, u čajevima, dodatak jelima i umacima. Nives je odmalena s bakom sakupljala samoniklo jestivo i začinsko bilje od Livna do Kupresa i ovdje ga dobro determinira u prirodi. Na okućnici nema dovoljno mjesta za kulture poput krumpira pa smo ga dobili ili bolje reći zaradili na Opg-u Mitrovića u Tinju. To je ozbiljno gospodarstvo na kojemu se od proljeća do jeseni može ići u nadnicu i ujedno opskrbiti povrćem i to je odlična satisfakcija za nas poljorekreativce.
Iako naš junački par nije ne pripada u skupinu poljoprivrednika po našoj koncepciji, a ovo je prostor rezerviran za poljoprivredne članke no pisati o njima je itekako vezano uz poljoprivredu.
U moru djelatnika na benkovačkom području koji mahom odbijaju živjeti u malenom i neuglednom gradiću bez turista, sadržaja, ponude i mogućnosti za ikoje dobne skupine, a posebno djecu, jedan od glavnih razloga iseljavanja, odnosno odbijanja preseljenja na područje grada je manjak raznolikih aktivnosti koje su itekako potrebne za kvalitetan razvoj djece kao i za kreativnost tinejdžera.
Dovoljno im je samo reći kako je i pomaganje roditeljima na polju ili u voćnjaku jednako vrijedna vježba i koja će uz treninge polučiti bolje rezultate. Nekada su djeca morala bez prigovora raditi na gospodarstvu, jačala su i tjelesno se razvijala što smo vidjeli i kod većine naših reprezentativaca, a danas je vrijeme skupih prijenosnih uređaja i manjka fizičke aktivnosti. Stoga junaci naše priče su itekako poljoprivrednici, oni su tračak nade u opstanak ruralnog područja, oni stvaraju uvjete za razvoj budućih poljoprivrednika.