Zabrana kupanja na Orguljama – udar na mediteransku opuštenost Zadra

Kupači sjede po skalinama (popločanom, suhom dijelu Orgulja), baš kao i posjetitelji. Osobno tamo provodim do dva sata dnevno, čuvajući svog sina, pa mogu izjaviti da su iste osobe, stranci, sjedili tamo prije nego što bih došao te nastavili sjediti tamo nakon što bih otišao. Čime onda tamo kupač smeta strancu, kad stražnjica jednog i drugog zauzima otprilike istu kvadraturu? Kako to kupanje u pripadajućem morskom pojasu ometa nesmetan boravak posjetitelja (čl. 6.), kad je kupač u moru, a posjetitelj na suhom?
Dana 31. srpnja 2008. godine Poglavarstvo grada Zadra na svojoj 122. sjednici donijelo je Odluku o zabrani prometovanja, kupanja i izvođenja drugih radnji na području arhitektonske cjeline “Morske orgulje – Sunce”. U čl. 6. spomenute odluke navodi se: “Na popločanom dijelu prostora ‘Morske orgulje-Sunce’ kao i na samim instalacijama zabranjeno je ležanje, kupanje u pripadajućem morskom pojasu, igranje i slične aktivnosti koje ometaju nesmetan boravak posjetitelja.”
Nemalo je bilo moje zaprepaštenje kada sam u subotu 30. kolovoza 2008. u gotovo svim novimama pročitao vijest o spomenutoj odluci. Nije mi namjera žaliti se na način na koji je većina nas za zabranu saznala (iz novina, mjesec dana nakon donošenja odluke; nepoznavanje propisa nije i ne smije biti izlikom, ma kakav propis bio).
No zato protiv propisa koji drži besmislenim, građanin itekako smije i može prosvjedovati. Učinilo mi se, međutim, da su u novinskim člancima koji su donijeli vijest o zabrani pomiješane kruške i jabuke. Konkretno, mislim na javno iznesene pritužbe pojedinaca o mjestu na kojem se mjeri čistoća mora, a na istom se mjestu zabranjuje kupanje te na spominjanje autora Nikole Bašića u kontekstu traženja zabrane.
Kupači i posjetitelji
Naravno da se kupači žele kupati u čistom moru, no mjerenje čistoće mora na nekom mjestu ne mora značiti da je na tom mjestu dopušteno kupanje. Bilo bi tamo kupača sve i da more smrdi kao na Kolovarama. Što se tiče Nikole Bašića, miješanje njega u cijelu priču, iz pera novinara ili iz usta onih koji su im to rekli, čista je logička pogreška. Bašić je autor projekta, a ne član Poglavarstva ni komunalni radnik. Stoga njegovo mišljenje u konkretnom slučaju može nekome biti vrlo zanimljivo (meni osobno jest), ali je za spornu odluku irelevantno koliko i mišljenje dirigenta Zagrebačke filharmonije.
Stoga sam odlučio ne reagirati na temelju tih napisa, već na temelju uvida u odluku i komentar Poglavarstva. Moram napomenuti da su u Poglavarstvu bili iznimno ljubazni i susretljivi, što ne znači da će potpisnik ovog teksta o njihovoj odluci govoriti pozitivno. Kako tekst odluke ne sadrži nikakva obrazloženja, smatram shodnim obavijestiti građane o argumentima Poglavarstva, onako kako su mi preneseni.
Na sjednici Poglavarstva čuli su se argumenti koji se u osnovi daju svesti na dva. Prvo, sa zmorašnje strane Orgulja pristaju kruzeri kojima je to pristanište namijenjeno, a njihovo pristajanje i manevar predstavlja opasnost za kupače. Drugo, kupanje na Orguljama premašilo je granice koje se mogu tolerirati i predstavlja smetnju posjetiteljima.
Idemo redom. Još nisam vidio kruzer koji šija pred Orguljama, na mjestu koje su izabrali kupači. Ako je pak netko toliko lud ili nesmotren da se baci u more na mjestu predviđenom za kruzer baš u trenutku kad kruzer pristaje ili odlazi, tome nikakav propis neće pomoći.
Kad je riječ o drugom argumentu, Orgulje su javni gradski prostor i pravo je Poglavarstva da odluči o njihovoj namjeni, u konkretnom slučaju odlučiti može li taj prostor biti kupalište ili ne. Pitanje je prioriteta.
Kako odredbom čl. 6. spomenute odluke, tako i raspravom na sjednici Poglavarstva, na suprotstavljene su strane postavljeni kupači i posjetitelji. Upravo je termin “posjetitelji” ono za što se građanin nezadovoljan ovom odlukom treba uhvatiti. Kupači sjede po skalinama (popločanom, suhom dijelu Orgulja), baš kao i posjetitelji. Osobno tamo provodim do dva sata dnevno, čuvajući svog sina, pa mogu izjaviti da su iste osobe, stranci, sjedili tamo prije nego što bih došao te nastavili sjediti tamo nakon što bih otišao. Čime onda tamo kupač smeta strancu, kad stražnjica jednog i drugog zauzima otprilike istu kvadraturu? Kako to kupanje u pripadajućem morskom pojasu ometa nesmetan boravak posjetitelja (čl. 6.), kad je kupač u moru, a posjetitelj na suhom? I na osnovi kojih se informacija došlo do tako sročena zaključka? Je li netko proveo anketu među turistima (pretpostavljam da se iza termina “posjetitelji” krije upravo ta kategorija)?
Za šaku eura
Razgovarao sam s mnogobrojnim stranim posjetiteljima Orgulja: Talijanima, Nijemcima, Francuzima, Britancima, Amerikancima, Španjolcima, Portugalcima, Mađarima, Slovencima… pa i Zagrepčanima koji su na zadarskoj rivi po mnogočemu veći stranci od Portugalca iz Lisabona ili Španjolca iz Cádiza. Jedini dojam koji sam stekao (priznajem da njihove jezike govorim više-manje nesavršeno) jest da kupačima zavide te da bi se najrađe s njima, novoproglašenim ilegalcima i skrnaviteljima najmađeg simbola našeg grada, bacili u more. Vjerujte, mnogi od njih su to i učinili. Među tim posjetiteljima upravo oduševljenima onim što su shvatili kao zadarski stil života bili su i veleposlanici nekih velikih zemalja Europske unije.
Ono što je meni kao građaninu Zadra i stanovniku Poluotoka najbitnije jest da je ovog ljeta baš na Orguljama moj četverogodišnji sin naučio plivati u društvu šačice djece s Poluotoka. Ni njegovi roditelji ni roditelji ostale djece koja se kupaju na Orguljama nisu si dopustili rješenje za kojim Zadrani i prečesto posižu: preko ljeta se sjete svojih bodulskih, sukošanskih, filipjanskih i sličnih korijena, a zaborave da su Zadrani pa uteknu u sela svojih djedova i baka, u kojima, usput, mogu pronaći mnogo ljepša kupališta. Većina tih strašnih kupača zapravo su varoška djeca i ona iz Kampo kaštela, a ostatak čine njihovi roditelji i bake koji ih nadziru, poneki mladi par i nekoliko sredovječnih zaljubljenica u rivu. Kako je ta šačica ljudi uspjela prijeći granice tolerancije Poglavarstva, ne razumijem.
Jasno je da bi sad netko mogao reći, ajde, pustit ćemo vas s Polutoka, ali tko će drugima reći da ne smiju doći? Ne pada mi na pamet zagovarati da se kupanje na Orguljama dopusti samo stanovnicima Poluotoka. No, činjenica je da se na Orguljama kupaju uglavnom oni jer stanovnicima udaljenijih dijelova grada dolazak autom na Poluotok ljeti predstavlja pravi tramak.
Kad bi uopće postojala ta izmišljena dilema između kupača i posjetitelja, ne bih ni trenutka dvojio: između turista koji će nam ostaviti šaku prolaznih eura i ljetne radosti djeteta iz Grada koje će tu, nadajmo se, provesti cijeli život, izabrao bih ovo drugo. No te dileme nema: suživot je moguć i poželjan, ali ga netko drugi iz nedokučivih razloga a priori onemogućava.
Ovakvim odlukama Poglavarstvo tjera Zadrane, a osobito građane Poluotoka, da se zapitaju za koga su zapravo podignute Orgulje. Za turiste tijekom naše prekratke turističke sezone ili za one koji u ovom gradu žive 365 dana godišnje? Poglavarstvo bi možda trebalo znati da su stranci koji, nakon obvezne posjete Dubrovniku zastanu u našem gradu, oduševljeni činjenicom da u povijesnom središtu Zadra žive Zadrani, oduševljeni kupačima na Orguljama.
Što je sljedeće?
Stranci tvrde da na Stradunu samo konobari i trgovci govore hrvatski, što mogu potvrditi jer svako drugo ljeto iz profesionalnih razloga nekoliko dana boravim u Dubrovniku. “Grad izlog” nazivaju ga stranci, svim njegovim ljepotama usprkos, dok Zadar smatraju gradom koji iskri od života. Upravo je ovo po meni ključno pitanje, pitanje prioriteta. Želi li Poglavarstvo da se na Poluotoku živi ili želi da se višetisućljetno središte grada pretvori u preskupi trgovački centar i spomeničku promenadu? Želi li da nam se dogodi Dubrovnik?
Ako Poglavarstvo to ne želi, onda su stanovnici Poluotoka prioritet pa ne bi trebalo paziti da kupajući se na Orguljama ne zastru strancu pogled na ne znam što niti da se ne zabiju u kruzer, već upravo suprotno: paziti da posjetitelji i kruzeri ne ometaju njih.
Kad je riječ o održavanju reda na Orguljama, prestanimo govoriti o kupačima i uprimo prstom u prave probleme. Raštimani tonovi Orgulja, dagnje koje ustrajno ruju kamen njihovih skalina, špari koji se ludo provode u njihovim nezaštićenim cijevima, sve su to stvari za koje nisu krive bose noge kupača mahom osnovnoškolskog uzrasta, već nebriga odgovornih.
Hrvatska se diči time što je slika Mediterana kakav je nekad bio. Odlučivši zabraniti kupanje na Orguljama, gradske su vlasti udarile po onome što većina posjetitelja smatra kapitalnim dokazom mediteranske opuštenosti i spontanosti Zadrana, osobine na kojima nam zavide. Čini mi se da je odluka Poglavarstva prije na tragu Mediterana kakav nikada nije bio i kakav ne bi trebao biti. Je li sljedeći korak, kao u nekim drugim našim gradovima, zabrana sušenja odjeće na tiramolama, istim onim tiramolama na koje napeti Japanci troše više snimaka nego na Sv. Donata, oduševljeni time što smo toliko opušteni da bez ikakva krzmanja javno sušimo svoje mudante, riđipete i lancune (izjavljujem ovo s legitimitetom bivšeg turističkog djelatnika)?
Apsolutno je pravo Poglavarstva donijeti odluku kakvu je donijelo. No, do neke smislenije odluke i nekog malog znaka poštovanja prema onima koji zadnjim snagama održavaju normalan život na Poluotoku, slobodan sam navijestiti da ću, čim mi posao to dopusti, skočiti sa svojim sinom u more na Orguljama, a potom uredno uplatiti u proračun Grada propisanih 200 kuna. Ako moj maloljetni sin koji ne odgovara za svoje postupke podliježe istoj novčanoj kazni, sa zadovoljstvom ću uplatiti 400 kuna. I još 400 kuna onome tko mu dade zadovoljavajući odgovor na pitanje: “Zašto, tata?”
Jer tata ovaj put nije znao odgovor.