Piloti na prvoj liniji borbe s požarima

Njihov radni dan počinje u cik zore, a završava sa zalaskom sunca. Na dojavu o požaru sjedaju u svoje letjelice i kreću se iz zraka vodenim bombama obračunavati s vatrenim stihijama duž cijelog priobalja, od Istre do Prevlake, no i jedni i drugi reći će kako su njihovi poslovi sasvim različiti

I dok se “obični smrtnici” boje i visine i vatre, piloti kanadera i helikoptera raspoređeni u Protupožarnim namjenski organiziranim snagama sa sjedištem u Zemuniku i Divuljama, hrabro se i s lakoćom tijekom sezone požara gotovo svakodnevno nose s tim. Njihov radni dan počinje u cik zore, a završava sa zalaskom sunca. Na dojavu o požaru sjedaju u svoje letjelice i kreću se iz zraka vodenim bombama obračunavati s vatrenim stihijama duž cijelog priobalja, od Istre do Prevlake, no i jedni i drugi reći će kako su njihovi poslovi sasvim različiti.
– Avion je avion! Ima dva krila, hidraulične komande, mlazne motore i rezervoare za vodu. Helikopter visi na onoj jednoj opruzi i na sajli nosi “krušku” s vodom. Nikada se ne bih mijenjao s pilotima helikoptera – priča o svom pozivu pilot kanadera, bojnik Davor Turković, inače zapovjednik NOSK-1 (Namjenski organizirana skupina zrakoplova). Sličnog su mišljenja i ostali piloti koji lete na šest Canadaira i šest Air-tractora koliko ih broji zračna baza Zemunik.
– Ovo je posao koji moraš voljeti kako bi ga mogao raditi. Ja sam najprije počeo studirati građevinarstvo, a onda sam vidio natječaj za vojnu akademiju i sebe u toj priči. Diplomirao sam 2007. godine i potom radio kao nastavnik letenja na pilatusima, a od prošle sam godine pilot na kanaderu – ponosno priča 40-godišnji bojnik Tomica Mikec dodajući kako je gašenje požara konkretan posao s vidljivim rezultatima. S njim se slaže i pilot air-tractora Mario Jurčić (31). Kaže kako je letenje izazov, a u ovim letjelicama pogotovo s obzirom na to da je svaka intervencija priča za sebe.
Svaki požar novi je izazov
– Svaki izlazak na intervenciju je različit kako zbog vremenskih uvjeta, a tako i zbog terena, veličine požara i slično. Ali to ima svoju posebnu draž – kaže Jurčić dodajući kako je u zraku iznad požarišta najbitnija međusobna komunikacija kako s ostalim pilotima, a tako i s zapovjedništvom, vatrogascima na tlu i slično. O tim tehničkim pitanjima jednako razmišljaju i piloti helikoptera iz sastava Eskadrile transportnih helikoptera u Divuljama koja nosi naziv “tovari”, a koji su za vrijeme PP sezone u sastavu PP NOS OS RH.
– Tovari smo jer teglimo, radimo, vučemo – s osmjehom dobacuju bojnik Tomislav Pušnik i satnik Dalibor Ivelja, zapovjednik NOSK-2 i njegov zamjenik s kojima smo razgovarali neposredno nakon leta. Iako je u kabini helikoptera temperatura dosezala gotovo 40 stupnjeva Celzijevih, osmjeh s njihovih lica nije silazio. Kažu, nisu se umorili i spremni su se suočiti s bilo kojim zadatkom.
– Kad voliš posao koji radiš onda ti ništa nije teško – kaže Ivelja, Trogiranin koji je još kao dječarac znao da će jednog dana sjesti za upravljač helikoptera. U Divuljama radi još od 2003. godine, a trenutačno je, reći će njegov zapovjednik Pušnik, jedan od najstručnijih i najiskusnijih pilota u eskadrili. Iako mu je zapovjednik, Pušnik koji je u Divulje iz Zemunika došao prošle godine, njegov je učenik kada je riječ o letenju. No, skromni Ivelja dodaje kako je tu samo riječ o iskustvu. A on je svoje, ponosno ističe, kao prva generacija pilota na helikopterima stekao učeći od najboljih. Jednako kao i zadarski kolege, zaljubljeni su u svoje zračne ljubimce, i ne bi se mijenjali. Dijele mišljenje kako u helikopteru, za razliku od kanadera, imaju osjećaj slobode i kontrole.
– Brzine kojima letimo su takve da možemo razgledati okoliš, uživati u ljepotama našeg krajolika, a isto tako i sletjeti po potrebi bilo gdje što kanaderi ne mogu. Oni s piste polijeću i na pistu slijeću, a brzina je takva da im se let svodi na prijevoz od jedne do druge točke – kaže Pušnik. Da je to tako njegov kolega Ivelja potkrjepljuje pričom kada su gasili požar podno Dinare, kod Radmanovih mlinica. Kako bi spriječili širenje požara u kanjon i to u suton, uvlačili su se doslovno u mrak, a vidljivost im je otežavao i gusti dim. To kanaderi nikada ne bi mogli izvesti, ističu piloti helikoptera ponosni na svoju eskadrilu u kojoj im je, kažu, čast raditi jer se njeguje kolegijalan odnos, dobro raspoloženje, ali se radi i na očuvanju tradicije i nekih vrijednosti.
Timski rad temelj uspjeha
No, ekipni rad moto je i zemuničkih pilota kojima dodatni izazov i adrenalin podiže upravo brzina. Naime, prilikom gašenja požara od tla ih zapravo dijeli tek sekunda i pol pa tu nema mjesta pogrešci. No, svi su oni prošli teške i mukotrpne obuke, ovisno o letjelici za koju se obučavaju. I dok je pilotima kanadera i air-tractora osnovna zadaća gašenje pa im je sezona oskudna požarima zapravo izgubljena, oni na transportnim helikopterima nemaju predaha ni za kišnih dana. Njihova je misija daleko šira, a s godinama rada, i piloti i tehničari, koji zajedno s njima kreću na letove, nagledali su se svega, od unesrećenih, izgubljenih u planinama i provalijama, do toga da su čak jednoj rodilji s Visa bili babice.
I to je jedan od razloga zašto se ne bi mijenjao s njima, ističe Turković pod čijim su zapovjedništvom svi piloti PP zrakoplova na zemuničkom aerodromu te svi oni koji će to postati po okončanju nastave. Naime, da bi netko mogao postati kopilot u kanaderu, mora imati najmanje 80 sati leta, a od toga 30 sati mora provesti iznad požarišta u gašenju vatre. Za kapetana je potrebno 107 sata leta, od čega 70 sati svega 20 metara nad vatrom. Turković ističe kako se u obuku koja se priznaje ne računaju požari koji su zahvatili površinu manju od 25 metara četvornih nego mora biti riječ o ozbiljnoj situaciji. Stoga se najviše pilota iškolovalo u požarnim sezonama 2007. i 2008. godine kada je gorjelo na sve strane duž obale, a veliki dio potrebnih sati piloti su tih godina prikupili upravo na zadarskom području.

KOMUNIKACIJA ZRAČNIH I ZEMALJSKIH VATROGASACA TEMELJ JE USPJEHA

Piloti kanadera i helikoptera u gašenje požara uključuju se na poziv iz Centra PP NOS-a u Divuljama. Upravo na međusobnoj komunikaciji i dobroj organizaciji zemaljskih i zračnih snaga temelji se uspjeh i brzina gašenja svakog pojedinog požara. Zračne snage koriste se kad god je to moguće s obzirom na vremenske uvjete, a bez njih je nezamislivo gašenje na nepristupačnim terenima i minski sumnjivim područjima.

 ZRAČNE SNAGE ANGAŽIRANE 70 PUTA

U vremenu od 15. svibnja do 1. rujna 2010. godine, kako bi pomogli zemaljskim vatrogascima iz JVP-a i DVD-a, zračne snage PP NOS OS RH na požarištima su angažirane 70 puta od čega Canadairi (CL-415) na 54 požara, Air-tractori (AT-802 A/F) na 20 požara i helikopteri (Mi-8 MTV-1) na 27 požara. Ukupna opožarena površina u tih 70 intervencija je 1038,60 hektara.