Hrvatske igre bez granica

Rohatinski u svemu tome nije posve nevin, no afera je za mnoge tek dobrodošao povod da se preko njega izravnavaju politički računi te krene u trku za kontrolu NBH

Čak i kada bi zdravo za gotovo prihvatili tvrdnju Marije Rohatinski da  nikada sa suprugom nije razgovarala o poslu, pa tako ni o  prodaji tvrtke s pripadajućom kućom “Agrokoru” u  vlasništvu studentskog kolege Ivice Todorića, kao i o  kasnijem otkupu kuće kao  privatnog vlasništva, ostaje  veliki upitnik. Gospođa  Rohatinski, naime, trebala je  biti svjesna pozicije supruga,  na što ju je i on morao upozoriti još kada je došao na  čelo važne institucije, te  zbog prirode transakcije, odnosno javne važnosti njenih  aktera, dvaput razmisliti prije nego li ga dovede u neugodnu situaciju.
Ipak je Željko Rohatinski  javna osoba, štoviše guverner Narodne banke Hrvatske koji bi se po prirodi svog  posla trebao kloniti svakog  glasa ili poteza koji bi mu  poljuljao vjerodostojnost, ali  i vjerodostojnost institucije  na čijem je čelu. Obitelj bi  mu stoga u tome trebala pomagati a ne odmagati.
Iz rijetkih medijskih pojašnjenja guvernera Rohatinskog pak dobivamo naknadnu rekonstrukciju cijelog  slučaja, pri čemu ne uspijevamo dokučiti je li on ipak  od početka znao što radi supruga ili su o tome, radi  usklađenja priča, detaljno  razgovarali tek kada je posao  s “Agrokorom” bio zaključen. Naravno, i izričitu  guvernerovu tvrdnju da nije  u sukobu interesa, koja je u  kontekstu slučaja na klimavim nogama. Ovdje je jednostavno riječ o tome da je  nezavisna pozicija guvernera Narodne banke, nevezano  za to je li znao što se događa  ili nije, ozbiljno poljuljana.
Moralna vertikala
U najmanju ruku zahtijeva  razmišljanje o sljedećim potezima, uključujući tu i mogućnost ostavke na funkciju,  o čemu kao opciji trenutno  ne razmišlja, koju ne zazivaju samo neki novinari i  mediji nego i glavni guvernerov kritičar iz HDZ-a Goran Marić. No, kakav god bio  rasplet afere Rohatinski, bode oči kako je do jučer u  narodu omiljeni guverner,  takoreći moralna vertikala, u  tili čas postao prvi kandidat  za pokvarenjaka godine.
Samo prije nekoliko mjeseci istraživanja javnog mnijenja dovodila su ga na vrh  top-liste hrvatskih “spasitelja”. Darinko Kosor iz  HSLS-a pokušao ga je prvi  snubiti i za izravan ulazak u  politiku nudeći mu mjesto  na stranačkoj izbornoj listi i  kandidaturu za funkciju premijera. U takvoj klimi nitko  se nije htio osvrtati na upozorenja da ničije dobro snalaženje na mjestu guvernera  Narodne banke ne garantira  uspješnu političku karijeru.  Od nove potencijalne političke blamaže spasilo nas je  samo odbijanje Rohatinskog  da odigra namijenjenu mu  ulogu.
Ipak, koliko god je i taj  naprasni pokušaj inauguriranja Rohatinskog u političkog mađioničara koji bi iz  šešira mogao izvući zeca  oporavka Hrvatske bilo pretenciozno, takoreći glas  očajnika nezadovoljnih postojećom političkom ponudom ili u slučaju HSLS-a  marketinški predizborni  trik, toliko je skrenulo  pažnju na stanje stvari u zemlji odnosno dubinu krize u  kojoj se nalazimo. Malo zatim, sve se okrenulo naopačke. Rohatinskom je trasiran put u sunovrat. 
A da bi osuda bila žešća a  njegov eventualni pad bolniji, pod nos mu stavljaju  činjenice koje su, za divno  čudo, najčešće – stare i  općepoznate. Od toga da se s  Ivicom Todorićem pozna,  kao i njegova supruga, od  studentskih dana, do toga da  je nekoliko mjeseci radio u  “Agrokoru”, iza čega sljedi  priča o permanentnoj sprezi  s čovjekom koji “u šaci” drži  čitavu Hrvatsku. Zar za  brojne današnje kritičare  Rohatinskog ovo odavno nisu bile indicije o “čudnoj”  vezanosti Guvernera Narodne banke s Todorićem, i što  je tu onda promijenila jedna  kupoprodajna transakcija?
Nadalje, odjednom je i ono  na čemu je stekao reputaciju, čuvanju “jake kune”, dovedeno u pitanje, iako je i  onda i sada takva politika  Narodne banke pogodovala  uvoznicima te iz mnogih,  manje ili više stručnih krugova, bila kritizirana kao dugoročno loša za hrvatsko gospodarstvo. Dakako, ona je  pogodovala ne samo Ivici Todoriću nego i svim ostalim  moćnim poduzetnicima, čije  su se čak i mnoge “izvorno  hrvatske” marke proizvodile  na jeftinijim tržištima rada u  regiji. I šire, kako bi to nekada rekli davno izumrli  društveno-politički radnici,  ali i njihovi klonovi koji se  nazivaju političarima.
Novi medij
Posebno treba izdvojiti licemjerje HDZ-a koji sada  likuje jer je, eto, glavni kritičar politike Vlade Rohatinski uhvaćen s “prstima u pekmezu”. Gorana Marića i ostale branitelje lika i djela  predsjednice Vlade Jadranke  Kosor te časti čitavog  HDZ-a  valjalo bi međutim  podsjetiti da nam prestanu  mazati oči. Uglavnom su to i  do sada bili hinjeni napadi  na Rohatinskog, prvenstveno usmjereni dodvoravanju  prostom puku. On ih je  možda iritirao kao osoba koja se usuđuje sa svog pijadestala u zgradi na zagrebačkom Trgu burze oponirati  mudrostima s Markova trga,  ali je činjenica da monetarna  politika koju zastupa guverner Narodne banke u biti  odgovara HDZ-u koji si ne  može dopustiti otvoreni rat s  vodećim hrvatskim poduzetnicima, koji bi se našli na  mukama već sa slabljenjem a  kamo li ne s devalvacijom  precijenjene kune.
Aktualna Marićevo prokazivanje Rohatinskog kao  branitelja najbogatijih i najmoćnijih zaslužuje stoga naziv populističkog trika godine. Jer, uza svo rasipanje  sredstava proračuna na klijente od kojih se očekuju  glasovi na izborima, HDZ je  svojom generalnom politikom dosad prije svega bio  zastupnik krupnog kapitala.  Pa i onda kada nije nalazila  načina pojedinim mjerama  dodatno mu olakšati položaj  na hrvatskom tržištu, vladajuća stranka omogućila je  kapitalu premrežavanja s  državnim strukturama. Na  obostranu korist!
Rohatinski je tako postao  novi medij oko kojega se  opet igraju već nam dobro  znane hrvatske igre bez granica. Guverner Hrvatske narodne banke u svemu tome  nije posve nevin, i doista bi  trebao razmotriti svoj trenutno čvrst stav da neće dati  ostavku. No, afera sa supruginom tvrtkom i kućom na  Bukovcu za mnoge je tek  dobrodošao povod da se preko Rohatinskog izravnavaju  sitni i krupniji politički  računi, te krene u trku za  kontrolu Narodne banke Hrvatske u budućim neveselim  danima za državni proračun  i opću monetarnu politiku. S  Rohatinskim ili bez njega,  podnese li ostavku ili za par  dana sve padne u zaborav.  Ako ne danas a ono sutra.
Naravno, nije nevažno ni  nekoliko mjeseci prije izbora, bar privremeno a bit će  toga sigurno još, jednom  tempiranom aferom skrenuti  pažnju s ključnih problema  zemlje i odnosa glavnih političkih aktera prema njima.