KRV NIJE VODA Modrićev rod - »Geni kamena«

Slika korisnika mkvanja
Od jednog od prvih ovdašnjih poštara Ante, preko nobelovca Paula do nogometaša Luke
Na pitanje novinara imaju li ovaj krš, kamen i škrta zemlja veze s njegovim i Lukinim uspjehom, Paul Modrich je s osmjehom odgovorio: »Ti korijeni utkani su duboko u obrovački kamen (...) to su valjda geni, tko će znati
»Ti korijeni utkani su duboko u obrovački kamen« - Paul Modrich, američki znanstvenik i nobelovac hrvatskoga podrijetla

Naš nogometaš Luka Modrić osvojio je sve što se u nogometu može osvojiti: s Realom četiri lige prvaka, više španjolskih kupova, super kupove, a s hrvatskom reprezentacijom drugo mjesto na 21. svjetskom nogometnom prvenstvu koje je 2018. održano u Rusiji. Prvi je igrač u povijesti nogometa, koji je osvojio »Zlatnu loptu« svjetskog nogometnog prvenstva, nagradu UEFA-e nagradu za najboljeg nogometaša godine, a postao je najbolji nogometaš svijeta u izboru FIFA-e u istoj godini. Mjesec dana nakon osvajanja srebra u Rusiji Hrvatska pošta je igrače nogometne reprezentacija prikazala u sjajno dizajniranom bloku od dvije poštanske marke. A ove godine Luka je ovjekovječen na posebnoj poštanskoj marki u sklopu tradicionalne serije »Hrvatski sport«. Teško da ijedan nogometaš može u godinu dana postići sve što je uspio Luka Modrić, ovaj virtuoz s velebitskog krša! Rijetki su nogometaši koji u 34. godini ne objese »kopačke o klin«, a Luka Modrić još igra i osvaja vrhunska priznanja. Logično je da se postavlja pitanje kako je to moguće. Ne podcjenjujući da se Luka Modrić nogometu posvetio dosta rano, da ima talenta za nj i veliku dozu samodiscipline, čini se, da možda posjeduje nešto drugo, nešto odlučujuće. Neki to objašnjavaju Lukinim djetinjstvom u kojem je »čuvao i trčao za ovcama« po pašnjacima kamenita Velebita.

Korijeni utkani u kamen

»Slobodna Dalmacija« je 19. lipnja 2019. objavila razgovor sa znanstvenikom i nobelovcem Paulom Modrichem, čiji je djed prije 110 godina s obitelji otišao u Ameriku »trbuhom za kruhom«. Ovaj američki znanstvenik hrvatskoga podrijetla dobio je prije četiri godine Nobelovu nagradu za kemiju, vezano »za radove na otkrivanju načina na koji stanice obnavljaju oštećeni DNK«, što je jedno od najvećih otkrića iz područja genetike. U Splitu je Paul Modrich sudjelovao na znanstvenom simpoziju, a onda je odveden u zaseok Modrići kraj Obrovca, u podvelebitskom kraju, gdje je uspio obići rodno mjesto svog djeda odakle i on vuče svoje korijene, ali i kuću obitelji Luke Modrića. Tamo ga je sa suprugom Vickers odveo naš poznati znanstvenik i bivši ministar dr. Dragan Primorac. Na pitanje novinara imaju li ovaj krš, kamen i škrta zemlja veze s njegovim i Lukinim uspjehom, Paul Modrich je s osmjehom odgovorio: »Ti korijeni utkani su duboko u obrovački kamen (...) to su valjda geni, tko će znati«. Modrich je doktorirao 1973. na Sveučilištu Stanfordu, a profesor je biokemije na Sveučilištu Dukeu u Durhanmu, u Sjevernoj Karolini. Prema opisu novinarke, vitalni sedamdesettrogodišnji Paul Modrich, fizički, držanjem i pokretima neodoljivo podsjeća na Luku Modrića. Čini se da ima nešto posebno u rodu Modrića, što nam na neki način svjedoči i slijedeća priča.

Prva pošta u Dalmaciji

Nakon što je Dalmacija potpala pod Austriju, u relativno kratkom razdoblju tzv. Prve austrijske vladavine (1797.- 1805.), otvaraju se u Dalmaciji prve pošte po uzoru na one u Austriji. Tako je u Zadru 1. srpnja 1797. otvorena pošta koja je od 11. prosinca 1797. imala javni karakter (prva pošta u Dalmaciji). Zadar postaje središte nove austrijske vlasti i poštanska uprava za Dalmaciju. Zgrada pošte nalazila se je na mjestu današnjeg hotela »Bastion« na Bedemima zadarskih pobuna (Muraju), s pripadajućom konjušnicom. Prvi zadatak Carske dvorske komisije u Zadru bio je organizirati poštansku vezu glavnoga grada pokrajine Dalmacije s Bečom. Najprije je uspostavljen poštanski pravac od Zadra do Karlobaga (preko Nina i Paga), a poštu su prenosila dvojica pouzdanih muškaraca, dobra zdravlja, koji su kao nosači pošte morali u što kraćem vremenu propješačiti put do Karlobaga (koristeći se i barkama).
Kako je između Beča i Gospića prometovala poštanska diližansa dva puta tjedno, Gospić je imao posebnu vezu s Karlobagom. Tako je novotvorena zadarska pošta bila filijala pošte Karlobag pa je sav poštanski promet bio usmjeren na ovu pomorsku destinaciju. Međutim, zbog čestih vremenskih nepogoda taj je poštanski pravac bio nesiguran te je pošta kanila i po nekoliko dana. Zbog toga je već iduće godine otvoren novi poštanski pravac od Zadra do Gospića (pravcem Zemunik – Smilčić – Obrovac – Mali Alan – Sv. Rok – Medak – Bilaj – Gospić) koji je osmislio upravitelj pošte (postmeister) u Obrovcu Antonio Simonelli. Prvi nosači pošte (poštari) na tom pravcu bili su Mateša Maričić i Anton (Ante) Modrić iz obrovačkog kraja. Pješačili su samo njima znanim pješačkim stazama i prečacima za koje se ni danas ne zna.

Opasna dužnost raznošenja pisama

Promatrajući zemljopisnu kartu dolazi se do oko 80 km staza na poštanskom pravcu Obrovac – Mali Alan – Sv. Rok – Gospić, ali zbog uspona, padina, provalija, strmina, obilazaka, i same visine masiva Velebita više od 1000 metara nadmorske visine, cijeli se poštanski pravac produžavao na 100 km, a možda i više. Kada znamo da su nosači pošte nosili petnaestak kilograma poštanskih pošiljaka, osobno naoružanje, hranu i piće te koristili stanke za odmor i jelo, jedanaest sati hoda na tom pravcu bio je izuzetno dobar rezultat. Zbog toga su nosači pošte bili iznimno cijenjeni. U jednom pisanom povijesnom izvoru u Državnom arhivu u Zadru postoji podatak da je Upravitelj C.K. pošte u Obrovcu Antonio Simonelli uputio dopis C.K. vladi za Dalmaciju u Zadru, kojim moli da se obitelji Mateša Maričića i Ante Modrića izuzme iz hitnih mobilizacija, koje se provode u pokrajini Dalmaciji jer već obavljaju »zahtjevnu i opasnu dužnost raznošenja pisama i paketa između Zadra, Obrovca i Gospića«. Stoga Antonio Simonelli smatra da je njihov dosadašnji rad »dovoljan doprinos boljitku domovine imajući u vidu njezin najbolji interes«.
Tako je Zadar kao središte Dalmacije, imao stalnu, sigurnu i redovitu poštansku vezu s Bečom preko Obrovca, Gospića i Winpassinga (dugu 660 kilometara) koristeći se na pojedinim dionicama još i tovarnim konjima i poštanskim kočijama.

Upornost, hrabrost i brzina

Valja naglasiti da je brzina prijenosa pošte umnogome ovisila o prohodnosti putova kroz planinska područja, preko rijeka, močvara te u konačnici o sigurnosti putova jer je zbog bandi pljačkaša i divljih životinja, opća značajka putovanja bila nesigurnost koja je svako putovanje pretvarala u pravi pohod i gotovo pustolovinu. Uz prohodnost putova, na brzinu hoda nosača pošte utjecale su i vremenske prilike, odnosno godišnje doba. Prema tome, brzina prijenosa pošte ovisila je uglavnom o brzini ljudskoga kretanja i čovjekovim organizacijskim sposobnostima. Takvi ljudi morali su biti pouzdani, hrabri i uporni, poput nobelovca Paula Modricha i nogometaša Luke Modrića. Povezanost ovih uspješnih ljudi s poštarom Antunom Modrićem iz podvelebitskog zaseoka Modrići (iz kojeg roda vuku svoje korijene i ova dvojica vrhunskih ljudi), koji je 1797. godine, i kasnije, nosio poštu od Obrovca do Gospića dva puta tjedno u oba pravca i »ispeglao staze i prečace« uspinjući se i prelazeći vrleti velebnog nam Velebita više je nego očita. To je dokaz važnosti »gena kamenih«, kako se voli kazivati, »od stoljeća sedmog«. (Romeo VISKOVIĆ, Igor ČERNIGOJ)

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 1 (1 glasova)