Pravo novca je postalo sveto pravo

Pravo novca je dobilo puno veće pravo nego pravo na život ili rad. Onaj tko ima novac odlučuje kako će biti. Financijski centri moći upravljaju s onim što se događa na sve moguće načine. Oni određuju tko će biti u državi i kakve će se odluke donositi
Prof. dr. Branko Katalinić, rodom iz Starigrada-Paklenice, autor je najkompleksnijeg fleksibilnog proizvodnog sustava najvećeg svjetskog proizvođača ubrizgavanih plastika. Na Tehničkom sveučilištu u Beču osnivač je studija mehatronike, novog pristupa koji ujedinjuje različita područja tehnike i robotike Profesor je u području robotike, fleksibilnih proizvodnih i inteligentnih sustava. U tom smjeru želi pokrenuti i razvoj Sveučilišta u Zadru. Predaje u Slavonskom Brodu, Rijeci i na sveučilištima od Europe do Japana. Dobitnik je mnogih međunarodnih priznanja i sedam doktorata tehničkih znanosti, glavni je savjetnik vlasnika koncerna Festo za suradnju s 1852 svjetska sveučilišta, a učenici dr. Katalinića su glavni menadžeri najveće tvornice koncerna za proizvodnju izolacijskih materijala koji upravlja s tvornicama u 49 zemalja, te direktor koncerna Wolkswagen-Škoda.
Stalno nastanjen u Beču, dr. Katalinić je član više međunarodnih i inženjerske akademije, potpredsjednik Austrijskog društva inženjera i arhitekata i osnivač studija doobrazovanja kineskih profesora na tehničkim sveučilištima u novim tehnologijama. Konstruira inteligentne proizvodne sustave i automatizaciju s fokusom na kreativnost, odgovornost i etiku inženjera. God. 1990. osnovao je Daam International (Dunavsko-Jadransku asocijaciju za automatizaciju i proizvodnju), jedinstvenu prvu konferenciju mladih znanstvenika i istraživača. Zamišljena kao srednjoeuropska, prerasla je u svjetsku organizaciju s mrežom u 46 zemalja i 10000 znanstvenika. Godinama organiziraju velike simpozije na kojima predaju svjetski znanstvenici koje okuplja dr. Katalinić, a jedan takav održan je i u Zadru.
Sva svoja znanja s ljubavlju vraća domovini, a svoju pomoć Hrvatskoj uspoređuje s ‘brigom sina za svoju staru mater’. 
Automatizacija umjesto čovjeka
– Rečeno mi je 1983. g. a za mene nema karijere na Zagrebačkom sveučilištu. To nije bilo samo rečeno, nego i učinjeno. Kad sam doktorirao, u dva tjedna morao se raspisati natječaj za docenta. Ja sam čekao godinu i pol, a natječaj nije bio raspisan. I još se ta osoba smatrala velikim Hrvatom. U Austriju me nitko nije zvao, a došao sam s 33 godine i poznavao četvero ljudi, od kojih nitko nije bio pozicioniran, to je bila obitelj moje supruge. Svi su mi nedostajali, obitelj, škola, prijatelji. Nisam znao jezik, ali sam rekao ‘Ja bih bio kod vas sveučilišni profesor’. To je bila moja startna pozicija. Pokušao sam ne napraviti grešku koju su učinili mnogi koji su ‘mijenjali’ narod. Ja sam se držao afričke poslovice da vol kad prelazi iz jednog stada u drugo, u tom drugom nema isto značenje kao u prvom. Pokušao sam između hrvatskog i austrijskog nikad ne postavljati ‘ili-ili’, nego jedno i drugo. Austrija me prihvatila, ali ne jer sam Hrvat i lijep, nego iz svog državnog interesa.
Kad sam napravio fleksibilni proizvodni sustav za poduzeće Engl, koji je do danas najkompleksniji fleksibilni proizvodni sustav na svijetu, dodijelili su mi počasno austrijsko državljanstvo. Kad su vidjeli da ima netko tko zna napraviti nešto sasvim novo, rekli su ‘Mi tog čovjeka hoćemo zadržati’.
* Razvili ste samoorganizirajuće proizvodne sustave i kreirali više obitelji industrijskih robota. Što znači taj montažni sustav koji proizvodi 8.000 motora u dvije smjene? U čemu je bit Vašeg koncepta?
– Jedna od temeljnih značajki razvitka tehnike je automatizacija. Taj je proces doveo do rezultata koje nismo htjeli. Automatizacija nastupa kad se kaže ‘Čovjek i ljudski rad su preskupi’. Ako izbacimo čovjeka iz proizvodnje, a mjera čovjeka je metar, sekunda, kilogram, pravimo strojeve koji napuštaju to područje i pojavljuju se puno veće mase, brzine i puno kraće vrijeme. Da bismo ubrzali proces, približimo strojeve tako da nema mjesta da čovjek može raditi. I to je završetak 50 godina automatizacije. U Europi je 20 milijuna nezaposlenih koji bi rado radili, ali te ljude ne možemo kombinirati s visoko automatiziranim postrojenjima jer nema mjesta za to učiniti. To je cijena tog koncepta. Montažni sustavi koje sam razvio sastoje se u tome da je moguće kombinirati ljude i strojeve i to proizvodno. Npr. koncept samoorganizirajućeg sustava za zavarivanje karoserije automobila: da bi se karoserija zavarila potrebne su tisuće zavara. Robot se ‘dokira’ na četiri mjesta, svaki taj dio dolazi na transportnom robotu u halu i na svakom se nalazi uređaj koji, ilustrirajmo to, kaže ‘ja sam stražnji blatobran koji možeš zavariti’. Na to odgovaraju mobilni roboti za zavarivanje ‘To znam, mogu’. Dokira se i to učini. U toj kombinaciji je moguće kombinirati robota i čovjeka koji zavaruje. Da rade strojevi i ljudi. Ako hoćemo povećati proizvodnju s vrijednosti 100 na 110 % moramo duplirati strojeve koji su ograničavajući. A ovako se može kompenzirati dodatkom ljudi; jedan čovjek radi sto puta manje od jednog robota, znači to je 101 %; još jedan čovjek, to je 102 i tako dalje možemo činiti. To je za ljude vrlo prijateljska automatizacija. To je novi koncept.
* Kao tehničkom stručnjaku, smeta li Vas kad se ovom tehnicističkom vremenu daje negativni prizvuk, u smislu da tehnika dominira svim sferama života?
– U tehniku treba uvesti odgovornost i etiku. U 20. st. zahvatili smo u vrlo moćne mehanizme, a znanje o tim mehanizmima i moral koji je to podržavao bili su daleko ispod te razine. Npr. ‘diranje’ u atom, onečišćenje vode, genetski inženjering. Kad se zadiralo u te tehnologije, znanje o tome bilo je katastrofalno nisko. Ne možemo se igrati s civilizacijom. Mora postojati etika koja kaže ‘To bi bilo moguće činiti, a to se ne smije, jer postoje nama nepoznati mehanizmi i oni koje vjerojatno nikad nećemo moći spoznati’.
Interesi malih skupina ljudi
* Dakle, to je ‘vanjski faktor’ zloporabe tehnike, a ne ljudi koji izvorno stvaraju tehničke sustave za neke druge namjene?
– Svako rješenje sadrži pozitivne i negativne aspekte, ovisno s koje strane čovjek ima interes. Zloporaba tehnike događa se uvijek po obrascu: mala skupina ljudi forsira tehnička rješenja koja u kratkom vremenu donesu pozitivne elemente – novac, kojeg stave u svoj džep. To prestane funkcionirati pa dugoročno treba platiti te nedostatke. Onda se ti nedostaci prebacuju na široku populaciju. Npr. nuklearna elektrana je dobra i uredna dok se prodaje struja. Ali kad se generator isključi, termoelektranu se može razložiti i od materijala zaraditi. Međutim, kad hoćemo demontirati nukleranu elektranu, otvorimo radioaktivitet koji je bio zatvoren. I otvorimo pandorinu kutiju s posljedicama za tisuće godina. Jasno, poduzeće i ljudi koji su stavili novac od prodaje u svoj džep neće snositi te posljedice.
 U našem vremenu dominantno je pravo novca. Pravo novca je dobilo puno veće pravo nego pravo na život ili rad. Onaj tko ima novac odlučuje kako će biti. Financijski centri moći upravljaju s onim što se događa na sve moguće načine. Oni određuju tko će biti u državi i kakve će se odluke donositi. Pravo novca je sada sveto pravo. To je loše za našu civilizaciju. Npr. u Beču je preko 9.000 registriranih beskućnika bez krova nad glavom, a Austrija je jedna od najbogatijih zemalja. Za sve ima dostatno. Unatoč toga vlada pohlepa. Nije dobro da se društvo raslojava do mjere da skupina onih koji više nemaju što izgubiti dosegne kritičnu razinu. Na tu se skupinu mora paziti, ne iz samilosti, nego ti ljudi moraju doći do onog što im pripada. Raslojavanje društva prisutno je u svim državama. Prednosti globalizacije su uzurpirale male skupine nepoznatih ljudi odnosno kapitala za koji se ne zna tko stoji iza njega. To je mala skupina japanskih, europskih i američkih krugova. Svi mi ostali koji živimo od svog rada smo gubitnici globalizacije.
* Što otežava prijelaz sa znanstvenih otkrića na primjenu, industriju, produktivnost?
– Tehnika se mjeri samo na temelju svoje učinkovitosti u olakšavanju života ljudi. Kad govorimo o tehnici govorimo o nečem što je primjenjeno, o idejama koje su materijalizirane i funkcioniraju. Ideje koje nisu materijalizirane su lijepe, ali od njih se ne živi bolje. Mnogi smatraju da znanje čine faktografske činjenice. Vidim to kad zovem studente iz Hrvatske da dođu raditi u laboratorijama u Beču, s pravim strojevima i konkretnim robotima. Svim tim studentima to je bio prvi susret sa strojem. I bili su oduševljeni s tim da to konačno mogu vidjeti, osjetiti, programirati. To nedostaje u Hrvatskoj. Možete završiti studij a da ponovite samo faktografske činjenice. U tehnici je važna kreativnost. Inženjeri su oni koji stvaraju proizvode koji kao takvi ranije nisu egzistirali. To je inženjerska kreativnost. Pitanje je na koji način kod mladih ljudi razviti tu kreativnost. Trebamo prestati raditi to što radimo – kreativnost ubijamo od vrtića do diplome. To znači da svakog tko misli drugačije, da bi se nešto moglo riješiti drugačije ili se ne slaže s onim što se predlaže, ali ne zna kako bi moglo, smatra ga se desperadosom kojeg treba disciplinirati ocjenama ili drugim metodama. Naši studiji sliče kopirnim uređajima. Ali kopirni uređaj, bez obzira kako lijepo i dobro kopirao, nikad neće biti Picasso. A mi kažemo: ‘Napravili smo od Vas prekrasan kopirni uređaj, a sad budite Picasso’. To je životna prijevara.
Mali narod ne smije praviti greške
* Kako vidite hrvatsko stvaranje konkurentnog znanstveno obrazovnog društva u svjetskoj razmjeni znanja?
– Hrvatskoj primarno trebaju znanja koji idu u njen razvoj, a ne paprinata istraživanja koja završe u ladicama. Mislim da bi se trebalo vezivati uz gospodarske, razvojne elemente i raditi istraživanja koja donose dobit i probitak ovom narodu. A ne reći ‘Proračun je podijeljen pravično’ tako da gotovo nitko ništa nema, a onda se idemo igrati znanosti. Hrvatski proračun za znanost je za provesti negdje vikend. Hrvati su mali narod, a mali narod ne smije praviti greške koje smije veliki narod. Mislim da bi trebalo napraviti viziju kako izgleda Hrvatska i dijagnozu gdje smo sad. Reći što jesmo i kuda želimo ići. Tada se može napraviti program,
Mali narod treba krenuti u uskom, a ne širokom spektru. Mogu na ovom području jako dobro zamisliti strojarstvo i niz konkretnih zadataka koje bi bilo vrlo korisno realizirati. Puno bolje nego da se ide u širinu i s malim resursima koje imamo.
* Želja je da se Hrvatskoj dođe do postotka od 3 % bruto društvenog proizvoda u izdvajanju za znanost, da bude od toga 2/3 iz privatnog sektora. Kako kod privatnih poduzetnika pobuditi svijest za ulaganjem u znanost?
– Oni koji se bave privatnim biznisom nisu zainteresirani za znanost kao takvu, nego za to da mogu organizirati novac i privrednu aktivnost. Ako netko od njih želi biti uključen u to, treba vidjeti koje proizvode ili usluge ti ljudi nude. I kako se može uslugu poboljšati, da na tržištu budu bolje, kvalitetnije i da se dobije veći prihod, dobit. Pa će osoba koja se time bavi od tog novca vrlo rado dati novac koji bi išao za taj razvoj. To je jedini mehanizam koji funkcionira. Sve drugo, pitanje mecena, ne egzistira, osim u manje od promila slučajeva. Svatko je zainteresiran da dobije svoj dio kolača.
Sva istraživanja koja sam radio služila su tome da se naprave bolji roboti. Ali cilj nije bio da robot bude bolji i da mu se svi divimo, nego je cilj da bolje radi, da je učinkovitiji. U Hrvata se poručuje da se čovjek slavi ako se vidi kako je netko pametan a neuspješan. To je nerazumno. Hrvatska se može poboljšati samo tako da se realiziraju stvari, a ne da se kaže što bi trebalo raditi. Nego ‘Napravi, malo, ali napravi’. Nažalost, u Hrvatskoj svatko zna o svemu za drugo zanimanje, koje greške ti drugi rade. Za svakog zna što bi trebalo bolje, a svoj posao ne radi. To je hrvatski crv. U Hrvatkoj se malo radi, a ono što se radi čini se na horuk način, od prigode do prigode.
Tehnička kultura nije samo računalo
* Kako u estradizaciji svega prizemnog popularizirati znanost?
 – Nikad nije prerano u generacijama koje dolaze pobuditi zantiželju za to područje. Kod drugih nacija tehnika se približava djeci igrom, način njima prilagođen i razumljiv, to je prirodan postupak. Ne može se reći da dijete ne misli i da će početi misliti sa 17 godina. Prekrasno je gledati po svijetu puno djece, vidio sam to po izložbama, djeca od sedam godina dobivaju nagrade za rezultate koji su bolji od doktorskih studenata. Mora se ići tim putem da ljudi dobiju uvid u mogućnost i onda će se dio odlučiti ići tim putem. Loše je da se tehničkom kulturom smatra samo računalo. To je katastrofa. To je kao da se uzme bilo koji, jedan tehnički proizvod i da se kaže to je kompletna tehnika. Za tehniku treba puno toga složiti, napraviti, a ne samo na računalu napisati email ili pokrenuti igricu..
* Planirate li se za stalno vratiti u domovinu?
– Smatram da je prikupiti znanja, razmijeniti i vratiti se jedini ispravan put. Jer čovjek vani može sebe promatrati s distance, da bi ‘došao sebi’. Vrlo je važno naučiti kako drugi misle i funkcioniraju, da se vidi da postoji puno različitih i drugih svjetova od našeg; steći prijatelje, poznanike, umrežiti se i vratiti se natrag kao čvor u toj mreži. To je algoritam uspjeha. Predsjednik Tuđman me zvao u Hrvatsku još dok je bila nepriznata, kad sam organizirao njegove posjete Beču. Rekao sam da za Hrvatsku mogu napraviti 200 puta više vani nego iz Hrvatske. U Starigradu provodim više mjeseci godišnje. Kod mene u Starigrad dolazi puno značajnih stručnjaka s kojima mogu surađivati na dobrobit Hrvatske; npr. potpredsjednik Ruske akademije inženjerskih znanosti, među vodećima u području podvodnih tehnologija, a u Zadru idu u tom smjeru. To je moj put. Klasičan povratak ne mogu zamisliti zbog obveza i zadatka koje sam preuzeo na drugim sveučilištima.

 ROBOTI UZIMAJU RADNA MJESTA SAMO NEKVALIFICIRANIMA

* Koja je društvena posljedica svijeta u kojem se trenutno koristi više od 850.000 robota?
– Nije pitanje čovjek ili robot. Čovjek i robot da, samo je pitanje ‘kako’. Jedan robot koji zamjenjuje jednog čovjeka produktivniji je između pet i sedam puta više od čovjeka. Dakle, bilo bi nerazumno ne uzeti robota. No postavlja se pitanje na koji način doći do harmonije između toga. Bila je ideja da se uvede porez na strojeve, robote, jer uništavaju radna mjesta. Ali treba uvidjeti da roboti nikad neizostavno ne uništavaju radna mjesta, nego zamjenjuju ljude niže kvalifikacijske strukture i istovremeno u proizvodnju uvode ljude, manji broj više kvalifikacijske strukture. Kad se uvode roboti u proizvodnju, onda za njih trebaju i ljudi koji će ih znati programirati, održavati, informatičari koji će ih znati popraviti. Umjesto 15 nekvalificiranih ljudi sad je pet vrlo kvalificiranih. To je posljedica razvitka tehnike. Broj nekvalificirane radne snage se smanjuje a visokokvalificirane povećava. Visokokvalificirana radna snaga znači akademski obrazovane radnike koji će biti najveća skupina u industriji 2030. – 2050. g. Inžinjeri će biti prosječna industrijska radna snaga.

 ČETIRI ZAKONA ROBOTIKE

Roboti fasciniraju čovjeka jer čovjek pokušava napraviti sebi sličan stroj. Fascinantnost robotima je gotovo religijskog značenja. To se vidi i u formulaciji zakona robotike, u kojoj nulti zakon kaže da robotika nikad ne smije biti protiv čovječanstva. Drugi zakon je da robot uvijek mora izvršiti zadatak koji mu čovjek da. Zatim, robot nikad ne smije napraviti nešto protiv čovjeka. Četvrti zakon, robot mora voditi brigu o tome da egzistira, nema pravo na ‘samoubojstvo’. Međutim, roboti se ne koriste samo za dobrobit ljudi. Najveći istraživački projekti idu za uništavanjem ljudi, u robote za vojnu uporabu i zloporabu tehnike.

 NARODE SE ZADUŽUJE KAKO BI IM SE ODUZELO SVE ŠTO ĆE ZARADITI

Suvremena tehnika je vrlo moćni mehanizam kojim se ne upravlja tako da omogućava dobro življenje ljudima i osigurava dugoročni opstanak čovječanstva na planeti. Trenutno je na djelu zloporaba tehnike kakve nije bilo u povijesti čovječanstva. Inženjeri su dali tehnologije, mogućnosti i tehnička rješenja, a onda su druge skupine ljudi to odlučile zlorabiti. Tehnika se zlorabi u ogromnim razmjerima za dobrobit malih skupina ljudi. Zloporaba tehnike može porobiti narode i osobu na vrijeme koje je prije bilo nezamislivo. Metodom suvremene ekonomije moguće je porobiti narode da imaju dugove, a sve što imaju i što će zaraditi u desetljećima koja dolaze unaprijed im je oduzeto. I to je oblik zloporabe tehnike.

 NEMA VIŠE SMJENA OD OSAM SATI

Prije 20 godina je postojalo tzv. radno mjesto. Čovjek je radio osam sati, otišao bi kući i bio s obitelji. Više ne postoji institut radnog mjesta. Postoji samo posao, ‘job, job’ i svaki čovjek ima tri do četiri posla. Tako žrtvuje sve svoje vrijeme i energiju da ne bi propadao niže na društvenoj ljestvici. To je problem; srednju klasu koja je u tome preopterećena tjera se da nestaje.

 NEMA RESURSA ZA NEPREKINUTI RAST

Ideja zadnjih 300 godina je neprekinuti rast. Na svijetu ne postoje resursi za neprekinuti rast. U staroj povijesti uvijek se težilo ravnoteži. Ravnoteža je najstabilnije stanje. Sad radimo više nego prije 20 godina, a tada smo zarađivali više nego sada. Znači da je to netko uzeo. Riječ je o preraspodjeli. Ljude se sve više zatupljuje pristupom da sve nebitno postane bitno. Podržava se animalizacija čovjeka; Big brother, svakog vidjeti sa svih strana, što radi osoba koja za života ništa nije učnila… To je masovno histerično zaglupljivanje čovječanstva.

 STUDIJ U ZADRU

Za pripremu Studija mehatronike i robotike na Sveučilištu u Zadru zadužen je mr. sc. Petar Čovo. Mr. Čovo ovog je ljeta dovršio elaborat o ekonomskoj opravdanosti studija i trenutno je u fazi pregovora s nastavnicima. Angažirali bi se nastavnici prvenstveno iz Zadra, ali i iz cijele Hrvatske i Austrije. Za ožujak je predviđeno zatražiti dopusnicu za studij od Nacionalnog vijeća za visoko obrazovanje, kako bi studij mogao započeti u listopadu sljedeće akademske godine, 2009/10.