Odlazak osporavanog genijalca

Povodom smrti Radovana Ivšića ‘Teatro VeRRdi’ JE organizirao spontano okupljanje, mali spomen na tog velikog umjetnika u ‘Kinu Pobjeda’ 31. prosinca 2009. godine od 11 do 12 sati.
Radovan Ivšić, pjesnik, dramatik, prevoditelj i esejist, nadrealist svjetskoga glasa rođen je u Zagrebu 1921. I za vrijeme Drugoga svjetskog rata i u poslijeratno, titoističko vrijeme dijelio je sudbinu zabranjivanih pisaca, sve dok se potkraj 1954. nije našao u Parizu, gdje je na poziv AndrE Bretona otada sudjelovao u svim manifestacijama nadrealističkog pokreta.
Njegovu je teatru, napisanom izmedu 1941. i 1980., značajka da uklanja sva ideološka rješenja, što vrijedi jednako za Dahu (1941), Kralja Gordogana (1943), Kapetana Olivera (1944), Vodnika pobjednika (1944), Akvarij (1956) ili Aiaxaiu ili Moći reći (1980). Godine 1942. Ante Pavelić zapljenjuje njegovu poemu Narcis objavljenu u vlastitoj nakladi. Prije odlaska iz bivše Jugoslavije izdaje Tanke (1954), također u vlastitoj nakladi. U Francuskoj, njegova pjesma Mavena izlazi 1960. s MirUovom originalnom litografijom, zatim ciklus Bunar u kuli (1967) i Autour ou dedans (1974). U Zagrebu, poslije dvadeset godina prešućivanja, objavljen je 1974. izbor njegovih starih pjesama Crno, zatim zbirka njegovih članaka i interviewa U nepovrat (Zagreb, 1990) te knjiga drama Teatar (Zagreb, 1998).
Otpor ustaškom i komunističkom totalitarizmu, duhovno-moralna, pjesnička i materijalna nepotkupljivost, te odanost pjesništvu kao načinu života, potvrđuju, s jedne strane, Ivšićev put kao istinski duhovno-životni putokaz mlađim generacijama književnika, a s druge strane potvrđuju bolnu konstataciju, što je jedanput već izrečena, kako je Ivšić jedan od rijetkih hrvatskih intelektualaca koji se može pogledati u zrcalo a da mu se ono ne naruga.
Povodom Ivšićeva predavanja na Krležinim danima u Osijeku gdje se predstavio svojim esejom “Krleža izdaleka” i još jednom uzdrmao hrvatsku književnu elitu Slobodan Prosperov Novak napisao je kako je Radovan Ivšić “Čovjek koji Hrvatskoj čuva obraz već 6 desetljeća i koji taj križ strpljivo nosi, a da nikad nije pitao za cijenu te muke.”
Dalibor Foretić zapisao je kako bi on na svako nezaprljano i čisto mjesto hrvatske duhovnosti ispisao ime Ivšić.
Zadar je imao sreću ugostiti Ivšića i njegovu suprugu Annie Le Brun 23. lipnja 2005. godine povodom premijere Kralja Gordogana u izvedbi Teatra VeRRdi kada je upriličeno književno podne u foajeu HKK gdje je Ivšić istaknuo kako su ga u Hrvatskoj uvijek najviše štovali i promovirali mladi, a institucije su ga uglavnom zabranjivale.
U prilog toj činjenici stoji i vječna istina izgovorena kroz pero još jednog Hrvata “koji je znao spojiti načelo slobode i duhovnog angažmana” A.G.Matoša kojega je i Ivšić cijenio: “Što bi bio čovjek bez tih velikih sanjara? Dan bez noći, život bez sna. Sanjajmo dakle!”