Hrvatski paradoks

Normalno je misliti da onaj tko ima (vikendice, stanove, apartmane…) može i platiti, ali u Hrvatskoj nije tako pa je manevarski prostor za porezno punjenje proračuna bitno ograničen

U netom završenoj predizbornoj kampanji Kukuriku koalicija je tvrdila da će krizu riješiti, ne bolnim rezovima, već gospodarskim rastom. Kad je jednom od čelnika SDP pobjeglo da bi se mogle koristiti usluge Međunarodnog monetarnog fonda, što znači primjenu „austerity measures”, u prijevodu strogih ili surovih mjera, izjava je odmah demantirana, a autor povučen u pozadinu kampanje. HDZ-ov je odgovor bio da nisu i da neće uvoditi drastične ekonomske mjere, uz uvjeravanje da, za razliku od svojih konkurenata, nisu nikad pomislili pozvati Međunarodni monetarni fond. Izlaz iz krize je ponuđen kroz realizaciju pripremljenih projekata koji će pokrenuti privredu. Opet privredni rast.
Vremenski procjep
Pošto za pokretanje gospodarskog rasta i ubiranje njegovih blagodati treba poprilično vremena, a deficit proračuna i stalna potreba za zaduživanjem su već odavno tu, pojavio se vremenski procjep. Prema tome, kao što se i očekivalo, prvi potezi nove vlade moraju biti, a što drugo nego bolni rezovi. Javnost se umiruje da mjere štednje neće pogoditi najsiromašnije, već će se uzeti od onih koji imaju i mogu platiti. Problem je u tome što u Hrvatskoj nema dovoljno onih koji mogu platiti, iako imao popriličan broj ljudi koji imaju. Na primjer, nekretnine. Hrvati imaju puno nekretnina, pa se čini logičnim uvesti porez na imovinu. Taj porez polazi od pretpostavke da onaj koji ima novca za kupiti kuću za odmor ili stan u kojem ne stanuje, ima dostatne prihode, ne samo za pristojan život, već i plaćanje poreza. Je li tome tako u Hrvatskoj?
Tko ima, ali ne može platiti
Kuća za odmor, popularnih vikendica ima puno. Bez obzira na nesređene zemljišne i porezne papire, te ankete u kojima 31% ispitanika odgovara da ima kuću za odmor, sam pogled na preizgrađenu obalu (Vir, Ždrelac, Sabunike i sl.) to potvrđuje. Nažalost, vlasnici vikendica u golemoj većini, nemaju prihode iz kojih bi mogli plaćati ozbiljnije poreze na nekretnine. Što je tome razlog? Dobar dio vikendica, bilo onih naslijeđenih (oko polovica od ukupnog broja), bilo onih u vlasništvu originalnih vlasnika, izgrađena je još u socijalizmu. Tada su poduzeća dijelila besplatne stanove radnicima, banke davale kredite koje je pojela inflacija, a marljivi prijatelji i rođaci, uz pokojeg majstora u fušu, omogućavali su jeftinu izgradnju. Uz to vikendice nisu građene preko noći, već u pravilu kroz dugo vremensko razdoblje, kako su prilike vlasnika dopuštale. Vikendice i apartmani, građeni nakon rata financirani su kreditima osiguranim hipotekom na zgradu. Danas se vikendice prodaju po nižoj cijeni ili se za njih ne može naći kupca po staroj cijeni. U svakom slučaju, opći prihodi najvećeg broja vlasnika vikendica nisu u srazmjeru ni s tim sniženim s vrijednostima nekretnina, pa drugim riječima, pretpostavka da onaj koji je imao novca izgraditi ili kupiti vrijednu nekretninu, ima dovoljno prihoda za komotniji život, pa onda i plaćanje poreza na nekretninu, ne stoji. Uvođenje ozbiljnijeg poreza na vikendice dodatno bi smanjila njihovu vrijednost, jer će kupac morati računati da će se kupnjom vikendice njegovi troškovi (za porez na nju) povećati ili će ljudi prodavati vikendice koje si ne mogu priuštiti, pa će povećana ponuda rušiti cijenu.
Hrvatska tužaljka
Uz to treba voditi računa da mnogi hrvatski građani plaćaju porez za nezaposlene u obliku uzdržavanja svoje punoljetne i školovane djece koja ne mogu naći posao, i/ili dodani doprinos za mirovinsko osiguranje u obliku uzdržavanja svojih roditelje čije mirovine ne pokrivaju cijenu staračkog doma. Nadalje, tu je niz pitanja o tehničkoj provedbi naplate poreza na nekretnine, od građevinskih i uporabnih dozvola, do evidencija, procjena, rješavanje naslijeđa i sl. Zaključno, izvor poreza na nekretnine u konačnosti su primanja građana koja su, uz izuzetak malog broja tajkuna koji još nisu propali ili građana s visokim primanjima, koja im u ovoj krizi postaju upitna, je vrlo mali. Proračun da bi se punio treba gotovinu, a ne zgrade, jer se porez ne plaća ciglama, već kunama. U engleskoj baladi o teškom životu pomoraca, mornar na jedrenjaku koji pluta danima u oceanskoj utihi zdvaja „voda, voda posvuda, a ni jedne kaplje za pit”. U hrvatskoj baladi o teškom životu u krizi, poreznik u gospodarskoj utihi će zavapiti „vikendice, vikendice posvuda, a ni jedne kune za ubrati”.