Ča je bilo tega više ni

Slika korisnika valentinam
GLIGORIN POUČAK
Autor: 
Kažu da i Grobničani sumnjivo vrte glavom kad čuju svoju Grobničanku, predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović, kako bezprijekorno, skoro prenaglašeno, govori novoštokavskim ijekavskim govorom. A grobnička čakavština je pri Ministarstvu kulture RH registrirana kao nematerijalno kulturno dobro, baš kao što je to i splitska čakavština

Svaki četvrtak u karnevalu bi se organizirao RIĆAVAC. Tako je to nekada bilo u Kolanu i u gradu Pagu, no, nažalost, u Kolanu toga više nema. Nema rićavca. Ali, ima ga još u gradu Pagu. Svi znamo što je karneval, ali malo tko danas zna što je Rićavac.

Rićavac je organizirana vesela družina koja bi četiri četvrtka u karnevalu stvarala poseban karnevalski štimung. Raspoložen i zamaškaran svit bi uz pismu, bubnjeve i poseban ritam i skakanje obilazili kuće i konobe. Domaćini su ih dočekivali u dobrom raspoloženju i sami se stavljajući u ulogu rićavaca. Kako je glavno obilježje veselja bilo skakanje, odnosno ritanje nogama, što se kod nas na Pagu naziva rićanje, po tome je ta karnevalska zabava četvrtkom nazvana Rićavac, a sudionici zabave Rićavci.

Arija daje po siru

Ima više anegdota koje su pratile Rićavac, a jedna od njih govori kako su otac i sin u ta vrimena bili na Rićavcu i vraćali se pripiti kako bi rekli Pažani "u komadi", kasno doma. Tada nije bilo posebno odvojenih soba za spavanje, nego su svi spavali u jednoj prostoriji. A u toj prostoriji je na drvenim daskama bio i Paški sir. Ujutro je trebalo rano otići musti ovce, pa otac budi sina: "Ala diži se, moramo u brdo. Otvori barkun, (prozor) pa vidi ko vrime je vani." Sinu se ne da, ali mora slušati oca. Diže se iz koćete, pa u mraku umjesto barkuna otvara ormarun i govori ocu: "Ćaćo, arija daje po siru... a škuro je kaj u rogu!"

Tonka Gligora iz Kolana priča: "Karneval je uvik počima na Svetu Stošiju, 15. jenara. Ples, po našu, tanci, su počimali već prije karnevala i to na Sveta Tri Kralja. 6. jenara." I tad je počimao period koji se je u Kolanu nazivao "Očíto Veselje".

"U gradu Pagu još živu Rićavci, jer se kumpanji sastaju po kafićiman i gostionamin pa munjesaju i greju jedan kod drugoga. Neće se, ne boj se, dogovorit da greju cistit šobinu, ali munješćine su in uvik napamet!", govori Petar Sabalić u šali, jer zapravo nema ni on ništa protiv Rićavca.

Kolanjske neviste i programi

"A u Kolanu?", pitam Tonku i kćer joj Mariju. "U Kolanu već puno godišć se niš ne organizira. Ni tancov ni! Celi karneval je bez tanac. Samo zadnji dan karnevala se malo zatanca. To je kod nas utorak, prije Čiste sride. Svit se više ne druži kaj prije. Takovo vrime je došlo. Jesu tomu krive mlade kolanjske neviste, ke nisu Kolanjke, nego su došle od svukud, ja ne znan."

Na kraju smo ipak zaključili da nisu za to krive mlade kolanjske neviste. Doduše, one su "krive" što se među djecom u Kolanu u igri i u školi više ne čuje "ČA" ni kolanjski govor.

Dobrim dijelom su to krivi i školski programi koji izrijekom zabranjuju da se na satu govori u domaćem lokalnom govoru, što je pogrešno. Sad već dolazimo do famoznog kurikuluma koji će, bojim se, opet ići u krivom smjeru. U školi bi trebalo uz tzv. standardni jezik, poticati djecu na učenje svog lokalnog idioma već u dječjem vrtiću. Uz standardni hrvatski jezik koji se bazira na štokavštini, kajakavština i ČAKAVŠTINA (ili ČAKAVICA) se sve više zapostavljaju. Posebno je zapostavljena čakavština, iako su prva hrvatska književna djela napisana upravo na čakavštini. Prvo književno djelo na hrvatskom jeziku, Marulićev epski spjev "Judita" iz 1501. godine, pa Hektorovićevo "Ribanje i ribarsko prigovoranje", te Zoranićev prvi hrvatski roman "Planine", napisani su također na čakavštini. "Robinja" Hanibala Lucića, koja se kao starinska pučka drama izvodi u gradu Pagu za vrijeme karnevala pod nazivom "Paška robinja", pisana je isto tako na čakavštini.

Čakavština i Kolinda

Dva bi se Marka - Splićanina, Marulić i Uvodić, okrenula u grobu, da čuju u što se danas pretovrila splitska čakavština. Niti ne u štokavštinu, nego u ŠTAkavštinu, pa Splićani nisu više ni čakavci, ni štokavci, nego štakavci. Vrlo slične su pojave i u ostalim primorskim gradovima.

Ali što se tu može? Već početkom 19. stoljeća je Vladimir Nazor napisao da naša štokavština postaje sve manje hrvatska.

Ljudi, Bašćanska ploča je u 11. stoljeću pisana u glagoljici na čakavštini, a također i Vinodolski zakonik u 13. stoljeću. Kažu da i Grobničani sumnjivo vrte glavom kad čuju svoju Grobničanku, predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović, kako bezprijekorno, skoro prenaglašeno, govori novoštokavskim ijekavskim govorom, tj. današnjim standardnim hrvatskim jezikom. 

Inače, grobnička čakavština, zahvaljujući entuzijastima prof. Vlasti Juretić i skladatelju Vinku Škaronu, koji vode Čakavsku Katedru Grobniščine, je pri Ministarstvu kulture RH registrirana kao nematerijalno kulturno dobro, baš kao što je to i splitska čakavština. Kad smo već kod profesorice Juretić, onda treba reći da je ona napisala, a Vinko Škaron skladao jednu od najljepših pjesama o Pagu, a pjesma se zove "Pisma soli" u izvedbi klape Fortunal na MIK-u 2005. godine. 

Eto ga, na, kao što je to pjevao na lijepoj splitskoj čakavštini Vice Vukov, "Finili su Mare bali", mada je Karneval tek pred vratima.

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 3 (1 glasova)